CHABLIS

Noćas će zahladiti,
a tvoj će me dah
u ledenoj noći grijati.

Hladni će vjetrovi
granjem urlati i
lišće nositi.

Ti ćeš me čvrsto
uza se priviti.

Na jastuku,
u mirisu sna
grliš me nježno
i dok šutiš
ni ne slutiš
da znam što nam
donosi dan.

Ujutro skačem iz kreveta na prvi zvon budilice, jurim do prozora, kepeca niotkuda, brže bolje se tuširam, sumanuto oblačim i trk u dućan zvjerajući uokolo ne bih li ga ugledala. Naš kvartovski kepec posebna je priča, u svakom slučaju vrlo popularan jer nas praznovjernih budala ima više nego što čovjek može zamisliti. Bilo kako bilo, od kako se doselio u našu ulicu kepec nije silazio s ljestvice najpopularnijih. Odmah ispod njega je naša podsusjeda Frida, violistica, no ona je popularna po sasvim drugom pitanju. Njeno svakonoćno tehniciranje odbija se od keramičkih kuhinjskih pločica i kroz vertikalne instalacije razliježe se noću neboderom snažnije od cvrčkovog ditiramba u kipuća mediteranska ljetna popodneva. Najzaslužnija za kepecovu popularnost, naravno osim same njegove pojave, bila je mršava Vera koja je svima u susjedstvu gatala iz kave i bacala grah. Tjednima prije nego što se pojavio kamion s njegovim namještajem i njim osobno Vera je mnogim dokonim i nesretnim dušama govorila kako ih uskoro čeka velika sreća. Nije im govorila kakva će to sreća biti, ali da će ih stići činilo se neosporno. Vera i kepec ubrzo su postali nerazdvojni prijatelji, čak i nešto više. Čitava moja obitelj odlazila je k Veri na kavu i grah, stara jer se nadala da će joj Vera reći kad će violistica polomiti ruke ili barem gudalo, stari da čuje kad će somovi gristi, a ja nadajući se da će Vera u tamnom talogu odvratne crne kave vidjeti moju svjetliju budućnost. Svjetliji je bio jedino otisak koji je ostavio moj kažiprst na dnu šalice. Sve dok se u susjedstvu nije pojavio kepec. Kepec nosi sreću, govorila je Vera, a kako je Vera uglavnom svima pogađala sudbinu, znala svakoga utješiti, svakome reži kad će imati gripu ili koji susjed namiguje čijoj ženi, sve bez greške, i ja sam joj potpuno vjerovala. Veni nije čarala, no ipak imala je lijek za sve, ona je žena bogatog životnog iskustva, iza nje su dva braka, pokojnici su bili, bog im duši daj lako, divni muškarci, jednom je otkazalo srce, drugome jetra, ima dvoje djece iz prvog braka, iz drugog nijedno, samo papagaja i malog crnobijelog mačka koji više gleda u krletku s pticom nego u zdjelicu s mačjom hranom. Moji starci su lagano gubili živce zbog mojih ljubavnih jada. Ako nisam bila osorna bila sam plačljiva. Često histerična. Stara je pitala Veru za savjet vezan za moj nesretni ljubavni život. Od tada je svakog jutra odlazila k Veri. Stvari su se iznenada počele otpetljavati, ako se uopće može reći da su bile zapetljane, jer ja sam jednostavno bila nesretna što i nije neka petljancija. Predmet mog ljubavnog interesa pao je u zaborav zbog jednog neobičnog dečka koji je i ljeti nosio džemper s V izrezom i uzorkom kornjača. Povremeno je i on prema meni odašiljao neke pozitivne vibre, a to je još više palilo moju maštu. Vera je rekla da je prava blagodat za takve stvari odmah izjutra dodirnuti kepeca po ramenima pa se cijela moja obitelj uključila u akciju, a da ja to isprva nisam ni znala. Svakog sam jutra iskakala iz pidžame brzinom strijele i vrebala pred ulaznim vratima nebodera ili pred dućanom kad će dotični proći ne bih li ga kao ovlaš potapšala po ramenu i zaželjela dobar dan. Moram priznati stvari su se dobro razvijale. Mladić s kornjačama postajao mi je sve bliži, kao i ja njemu, dok naša bliskost nije postala takva da se mogla nazvati sjedinjenjem. Verina je preporuka bila da se i dalje nastavi tapšati kepeca, a moji su me roditelji u tome podržavali. Spremali smo svatove, brže bolje, dok vrag ne uzme šalu. Jedino što nas Vera u tome nije podupirala. Smatrala je da vrijeme nosi svoje i da je bolje još malo pričekati. Jednog se jutra stara žurila kod zubara i nešto ranije nego inače pokucala na Verina vrata. Ne čekajući da Vera odgovori pritisnula je kvaku i ušla. Kod nje je sjedio kepec i brojao novac. Smeteno je počeo gurati u džepove novčanice koje su mu očito pričinile nepriliku. Vera se nije smela, samo je dreknula na staru i mašući rukama kao da tjera kokoš otprašila je van. Umjesto zubaru, stara je otišla ordinariusu da joj izmjeri tlak. Kod kuće nije rekla ništa. Sljedećeg jutra, baš kao niti jednog nadolazećeg kepeca nisam mogla uhvatiti ni za glavu ni za rep. Vera je samo govorila da mi se opet u šalici sve crni, da dolazi nepovoljno razdoblje. I mladoženja s kornjačama, kepecov nećak, je dao petama vjetra. Kao što su u vjetar otišle i silne pare koje su starci dali Veri da potkupljuje kepeca kako bih ga ja svakog jutra mogla potapšati po ramenu.

Kroz blijede sunčeve zrake namještaj od mahagonija privlačio je zrnca prašine. Nataša ih je redovito sklanjala tako da je Borisova radna soba uvijek odisala čistoćom. Danas je soba nešto drugačija jer Nataša zbog prehlade ne dolazi već desetak dana.
To Borisa ne može omesti u njegovom požrtvovnom radu, kad nije u poduzeću on radi kod kuće. Naviknut na odijelo i kravatu tako se odijeva i u vlastitom stanu. Odgovornost direktorskog posla osjeća se i u toplini doma.
Supruga Olga je danas malo nervozna, nisu u pitanju niti ženski hormoni, niti biometeorološke prilike, razlog je u neredu koji vlada u stanu, a nitko na njega nije naviknut. Tamno crveni lak na njenim njegovanim umjereno dugačkim noktima ne bi podnio torturu kućnog spremanja.
Olga je zaposlena kao urednica u nakladničkoj kući tako da je vrlo često odsutna od jutra do mraka, a katkada to potraje i od mraka do zore što njen suprug Boris niti ne primijeti jer bi se moglo reći da i on odsustvuje u to vrijeme. Olgine bujne grudi koje često iskaču iz dekoltea plijene pažnju njenih klijenata, no to nije njena osnovna karakteristika, rukovodi se razumom kao svaka moderna žena. Njena torbica krije nekoliko sprayeva za samoobranu, upaljač s neobičnom lećom koja će promaknut svakom laiku ostavljajući ga u uvjerenju da se radi o malom modnom detalju, minijaturni ženski revolverčić kao i niz kozmetičkih sitnica. Eeeeh, Olga je žena kakvu bi svaki muškarac poželio. Makar na kratko!
Borisova soba zatrpana je papirima, faxovima, u zraku odzvanja zvonjava telefona, vrlo glasni ili potmuli, gotovo šuškavi razgovori, dogovori, nagodbe, psovke, uvjeravanja. Okupiran svojim poslom i svojim brigama ne reagira na Olginu nervozu i zajedljivost, na njena obrecivanja.
U Olgi tinja nezadovoljstvo i ona otvara spasonosni ventil govoreći mu „Boga mu, hoćeš li ti već jednom podići to svoje direktorsko dupe sa stolca i povest me na ručak?! Nikad nemaš vremena, kao da sam se udala za Marxa, samo radiš, radiš i radiš. Od kada nismo zajedno jeli, kao da i ne živimo zajedno. Hoćeš li već jednom nešto reći, kao da sa zidom razgovaram!» -rogoborila je Olga dok je Boris i dalje sjedio na svom udobnom kožnom uredskom stolcu.
Boris je gotovo nije ni čuo, kroz njegovu glavu prolazile su druge misli. Onda je Olga uzela veliku, estetski gledano gotovo preveliku, kristalnu vazu i tresnula njome o lakirani parket tako da su njene krhotine doletjele i do Borisovog radnog stola.
Olga je stajala blijeda, nijema, sva njena histerija caklila se u kristalićima vaze kroz koje je prolazilo slabo zimsko sunce.
-«Ovo moje debelo direktorsko dupe zarađuje dovoljno da možeš živjeti kao carica. Ali ne, drugarica Olga mora trošiti svoje živce sa budalama i beskorisnim piscima, pratiti ih kao majka na njihovim inozemnim putovanjima. Da bi kod kuće mogla histerizirati bez razloga.»- mirno je odgovorio Boris okrenuvši se prema njoj i dalje sjedeći na svom uredskom stolcu.
Olga ga je samo bijesno pogledala, bez riječi je navukla bundu od krzna polarne lisice te krenula prema izlaznim vratima. Znala je da Boris nema pojma i da priča gluposti, njeno poslanje je da pomno prati da koji od mladih i nadobudnih pisaca, pod navodnicima, ne bi ilegalno pisao protudržavne pamflete. Samo, pssst to ni vlastiti muž ne smije znati.
U trenutku kad je uhvatila kvaku na podu je ugledala duguljastu bijelu kovertu. Adresiranu na Borisa. Ženski znatiželjno prignula se, uzela je i otvorila. Čitala je u sebi: «Moja je misija završena, odlazim odakle sam i došla. Oprosti što ti ne mogu reći ništa više. Dijete koje nosim pod grudima imat će tvoje ime. Moja prehlada neka traje zauvijek.» Potpisa nije bilo.
Ranjena ali navikla na mnoge neugodnosti Olga se brzo pribrala. Nije je toliko pogodila bračna nevjera koliko vlastita neprofesionalnost.
„Tako znači, Nataša je špijunka. Ha, pa baš lijepo, meni pred nosom“, govorila je u sebi.
Otvorila je ladicu u spavaćoj sobi i vidjela da nedostaje popis ostalih KGBovki. Bila je bijesna k'o ris. Polako se vratila u Borisovu radnu sobu i gurnula mu pismo pod nos. I prije nego je on pročitao rekla je «Nađi novu kućnu pomoćnicu. Još danas.»
Boris je bacio pogled na pismo i smrznuo se. «Olga, ovo je greška»- glas mu je bio škriputav poput kristalića vaze pod Olginim čizmama.
-«To uopće nije važno, Boris. Nađi novu kućnu pomoćnicu jer mene neće biti neko vrijeme. Lovi me prehlada.»- rekla je Olga, provjerila sadržaj svoje torbice, putovnicu i izašla iz stana. Borisa je ostavila među krhotinama vaze u uvjerenju da je razlog odlaska obična ženska ljubomora.

Idem, ne idem, idem, ne idem, idem, ne idem... brojala sam poput tinejdžerice dok otkida latice tratinčice i govori voli, ne voli, voli, ne voli, voli…
Voli, ne voli, sad je to svejedno.
Voli, znam, ali svejedno je, mislim da ipak idem. Maja je odrasla, možda najbolje da se maknem. Maja je moja kćerka. Jedinica. Odrastale smo same. Obično se za djecu kaže da odrastaju ovako ili onako, no Maja i ja odrastale smo zajedno. Rodila sam je kad mi je bilo nepunih sedamnaest. Na nekoj gimnazijskoj zabavi, u prijateljičinom stanu, dok su joj roditelji bili na skijanju, brojala sam latice tratinčice, voli-ne voli-voli. Voli, pomislila sam. I prevarila se. A Maja je ostala u mom trbuhu. „Plod utrobe tvoje..“dolazile su mi riječi iz molitve Mariji kad me majka savjetovala da pobacim. Držala sam dlan na ravnom bijelom trbuhu i pokušala osjetiti njenu toplinu. I predati joj svoju. Pokušala sam svojim nježnim dlanom osjetiti njenu veličinu koja je bila neopipljiva.
Majčine riječi odzvanjale su grubo u mom uhu, puno grublje nego što ih je ona izgovorila. Mrzila sam je u tom trenu. Pomislila sam da sam bila začeta u nekom drugom trenutku nego što zaista jesam da bi moje postojanje zapravo bilo prostranstvo ništavila. I zahvalila stvoritelju što postojim, s tim sićušnim bićem u sebi.
Moj djevojački krevet podnio je mnoga moja vrpoljenja u snu, grljenja medvjedića iz ranog djetinjstva ne bi li igračka razumjela moje nemire i utješila me. Plahte su često djelovale sivo od nabora koje su u snu načinile moje noge i moje ruke. Majka mi je željela dobro, ali svojim prijedlogom i ne htijući odgurnula me od sebe.
Otac se držao po strani, dugo vremena nije ništa govorio. Dok smo obirali mladu višnju u našem voćnjaku stao je pored mene i prebacio mi ruku preko ramena, kao starom prijatelju. Rekao je da sam dobro odlučila i da je sretan zbog toga. Konačno sam imala nekoga živog s kim sam mogla podijeliti svoju radost. Višanja nije bilo dovoljno za savijaču, ali moje me veselje natjeralo da ipak napravim neki kolač. Kao da i sad osjećam tek mlakog kolača koji mi se topio u ustima.
Majka je otišla u moju gimnaziju i objasnila razrednici novu situaciju.Hvala joj, jer meni je bilo teško nerazumnim odraslim ljudima objašnjavati moj nepromišljeni čin zbog kojeg se ni jednom nisam pokajala. Ne, nisam prekinula školovanje, stereotipi su me i tada užasavali. Onako kako život donosi radosti i tuge tako sam ih oduvijek primala.
Ako mislite da nije bilo nikakvih previranja, da sam točno znala što hoću, a što neću, da sam bila zrela, izgrađena ličnost, niste u pravu. Bila sam nježna i krhka poput svake sedamnaestogodišnjakinje, ipak, iako mnoge stvari nisam znala, mnoge sam osjećala. Tako sam osjetila i da Maja mora putovati sa mnom. Kamo god i kako god.
Recimo da je Maja imala sreću jer se počela školovati kao vrlo malena. Neka djeca u toj dobi startaju od fakulteta, a moja je Maja krenula od trećeg razreda gimnazije. Kad se znalo omaknuti kakvo markiranje u njenoj školi uvijek mi je nudila ispriku da je tu lekciju slušala još u mom trbuhu.
Neki su me profesori gledali s nevjericom, vrteći svojim pametnim glavama, a iz očiju im je vrištalo nerazumijevanje. Neki su se pravili da ne znaju i oni su mi bili draži. Samo me profesorica fizike, naoko stroga i odmjerena žena, pitala kako se osjećam, mogu li spavati, kakav mi je apetit i stignem li sve naučiti za školu. Jednom me pod odmorom svojom koščatom uhvatila za moju mekanu ruku i rekla „ja ih imam troje, vjeruj mi, to je najljepše što ti se moglo desiti“.
A meni se desila samo Maja.
Maja se rodila baš početkom nove školske godine, tako da smo obje propustile prvih mjesec i pol dana školovanja u završnom razredu. Nakon toga bih ja odlazila u svoj razred, a Maja je s mojim ocem i mojom majkom ostajala kod kuće. Nadoknadit će ona to kad navrši sedmu. Majci više nije bilo krivo, a otac se veselio svakom njenom smiješku kao daru s neba.
Nekako sam svladavala gradivo, petica nije bilo previše, ali nije ih bilo ni prije Maje, tako da velike promjene zapravo i nije bilo. Sad su se i profesori malo opustili, raznježili, otoplili su poput proljetnog dana. Znali su me pitati kako napreduje beba, kad ću je dovesti da je vide i slično. Prvi puta sam je dovela na podjelu svjedodžbi, ali tada je već bila devetomjesečno djetešce koje je pružalo ručice prema svakoj osobi koja bi joj ponudila smiješak.
Nešto sam manje izlazila. Ipak još se znao zalomiti pokoji tulum. Samo…nisam više otkidala latice tratinčica. Ne zato što mi se nitko nije sviđao, moje zadnje ljuljanje u prijateljičinom krevetu poljuljalo je moje samopouzdanje. Osjećala sam da svaka tratinčica treba završiti laticom „ne voli“, a to ne bih mogla podnijeti.
Moja se majka nekoliko puta vraćala na razgovor o toj temi, uz čuđenja i prijekore kako to da nisam koristila nikakvu kontracepciju, kad smo mi obitelj u kojoj nema tabu tema, ali kako da ja tako odmjerenoj i savršenoj ženi kažem da u žaru želje za nježnošću i ljubavi niti sekunde nisam pomislila na kontracepciju. Da mi se nije dogodilo možda niti ja nikada ne bih povjerovala da je to moguće. Bespuće romantike u kojoj nema mjesta praktičnim stvarima.
O Majinom ocu sam razmišljala, možda i predugo. Kao što sam ja željela njega, tako je i on mene, ali njegova se želja ostvarila u nekoliko nezgrapnih, ljubavničkih pokreta i potom izgorjela. Bili smo istih godina, samo on, kao iz nekog socijalnog romana, iz nesređene obitelji. Otac pijanac, majka vrtlarska radnica. Zbog toga sam čvrsto odlučila da ni njemu, ni prijateljima ni roditeljima neću reći tko je Majin otac. Njemu sam rekla, ali puno godina kasnije. I upoznala ga s Majom. Ne zbog njega, jer kako je te noći ušao i izašao u mene i iz mene, tako sam ja u trenutku nestala iz njegovog života. Navlačim na sebe jadnike, protuhe, socijalu. Ipak se nisam odlučila za studij socijalnog rada već za defektologiju. Možda i ima nekih sličnosti. Rekla sam mu zbog Maje. Ona ima pravo znati.
Upisala sam defektologiju. Upoznala sam Frana. On je studirao strojarstvo. Izlazili smo zajedno i učili zajedno. Imali zajedničke prijatelje. No, Fran nije dugo trajao, okliznuo se na jednom zadatku koji sam mu zadala i završio u krevetu moje prijateljice. Gdje je danas - ne znam.
Maja je sjedila uz mene dok sam spremala ispite, šarajući drvenim bojicama po bijelim papirima i zidu kraj njenog krevetića. Vodila sam je u parkove i dječja kazališta. Ništa mi nije bilo teško uz zvonki smijeh moje radosne djevojčice. Ona je mene vodila na rođendane svojih prijatelja. Dok su mali slavljenici carevali dječjim carstvom igračaka ja sam s ostalim roditeljima sjedila za stolom i pretresala uobičajene teme. Bila sam najmlađa mama. Mnogi su mislili da smo sestre.
Roditelji su mi pomagali financijski, ali koristila sam svaku priliku da nekim instrukcijama zaradim kako bismo svi ugodnije živjeli. Možda izgleda snobovski, ali za završetak studija roditelji su Maji i meni kupili stan. Maja je imala svoju sobu.
Zaposlila sam se. Mislila sam da ću od molbi na razne natječaje napraviti sabrana djela, ali posrećilo se, ipak, vrlo brzo. Maja je krenula u školu i prilično se osamostalila. To nije bilo loše jer novi kolega s posla sve češće me pozivao na kavu. Ja sam se odazivala, sve do jednog dana kad sam imala posla preko glave i tada sam mu rekla da sam se sigurno otrovala kofeinom i da nikako ne mogu popiti ni gutljaj kave. Odgovorio mi je da se to samo tako kaže „idemo na kavu“, a da to zapravo znači „sviđaš mi se“ i da će pričekati da se izliječim od trovanja kavom.
Propustila sam puno mladenačkih uzbuđenja, previše sam se uplašila avantura one noći na srednjoškolskom tulumu. Tek sad sam nekako ustreptala. Proteklih godina nisam osjećala nikakve hormonalne smetnje, sve se činilo u redu, no tek kad je započelo to „trovanje kofeinom“ shvatila sam da moj hormonalni razvoj na nekih način itekako kasni u odnosu na moje vršnjakinje. Komično, u nekim sam stvarima prednjačila, u drugima kasnila. Nakon novog kolege pojavio se još noviji. Maji sam ih predstavljala kao svoje prijatelje. A zatim bih joj objasnila da nisu zaslužili da budemo prijatelji. Ili da smo previše različiti da bismo se tako učestalo družili pa da se družimo samo na poslu. A onda su se i Maji počeli sviđati dječaci. I u tom smo pogledu odrastale zajedno. Mislim na to večeras dok režem luk, a suze kaplju. Maji je devetnaest, a meni punih tridesetšest. Maja studira i radi. Ima dečka. Nema dijete. Ja sam studirala i nisam radila, imala sam Maju. Onda sam se zaposlila i imala sam nekoliko „novih kolega“, sve dok se, baš poput Majinog oca, iznenada nije pojavio Jakov. Željela sam ga snažno. Potpuno sam mu se predala, počinivši pogrešku iz djetinjstva. Nisam razmišljala o sebi, samo o njemu. Maja je bila u istoj ludoj fazi i samo sam se nadala da neće završiti kao ja. Jer, vlastitom željom postala sam njegovo vlasništvo. Kud' on okom tud' ja skokom. Sve neiživljene godine moje mladosti tražile su svoje, pomiješane sa stvarnom zrelošću. Jakov je htio da idemo na plivanje, a ja sam mrzila vodu. Išli smo na plivanje. Jakov je htio ići na klizanje, ja sam prezirala sklizak, tvrd i hladan led! Klizali smo svake nedjelje. Jakov je volio narodnjake, meni se od njih grčio želudac! Slušali smo ih u autu kamo god išli. Jakov je htio barem jednom mjesečno jesti fileke, meni se od njih povraćalo. Ali kuhala sam ih za njega, trpeći smrad u kuhinji. Jakov je htio da se svakodnevno družimo s njegovim prijateljima, a ja sam žudila za mojim prijateljicama. Ja sam voljela skijanje no niti jednom nismo otišli jer on ne zna i ne želi se u ovim godinama učiti skijati. Ja volim kazalište, ali kaže da se predstava nagledao još u osnovnoj i srednjoj školi. Ja volim igrati šah, ali uvijek smo šnapsali jer to je veselije! Ja volim Jakova jer me nježno držao za ruku i govorio mi da imam sjaj u očima. Ja volim Jakova jer mi je na uho šaputao šumeći poput vjetra. Ja volim Jakova jer mi je svojom maramicom brisao suze kad se u nabujaloj rijeci utopila moja najbolja prijateljica. Ja volim Jakova jer mi je bio najbliži kad su mi umrli roditelji. Ipak, odlazim. Idem jer Jakov nije moj život i ne želim biti Jakovljev. Ne želim skupe poklone i cijenjena vina. Ne želim da moje dijete uči loše odnose kojih se neće moći riješiti. Želim malo prostora za sebe, da ga bude i za druge.
Jučer sam dobila na lotu. Dok platim porez ostati će lijepa svotica za pokoje putovanje pa i više od toga. Samo ću otići i poslati razglednicu. A kad se vratim uselit ću se u roditeljsku kuću i čitati knjigu ispod višnje u našem voćnjaku.

Jednog prohladnog, tmurnog i na kišu naginjućeg listopadskog jutra mlada studentica odlazi u posjet nepoznatom čovjeku. Odredište je ni sasvim blizu, a ni predaleko. Seoce ravne Slavonije. U skladnoj je vezi s nadobudnim studentom s druge godine. Iz fine građanske obitelji, baš kao i ona. Već duže vrijeme nije vidio svog prijatelja, zgodna prilika za ubit dvije muhe odjednom. Biti s djevojkom svojih snova i s prijateljem iz ranog djetinjstva. Rana su djetinjstva redovito obećavajuća, samo se kasnije obično nešto zbudne pa se čovjek probudi ne znajući kako je uopće došlo do stanovitih promjena.

Ona je živjela u sjevernom dijelu grada, on nešto južnije. Ona s roditeljima i starom nagluhom tetom, on samo s majkom. Oca je odnio vrag odmah po njegovu rođenju. Njeni su roditelji otišli na trodnevni odmor u priobalje, a njegova je majka odrađivala svoj staž u uredu uglednog stranog poduzeća. Kako stara nagluha teta ne bi brinula nepotrebnu brigu nećakinja joj je rekla da sa svojim dečkom ide na matineju. Matineja je riječ koja se često koristila u njenim studentskim danima. Što je on rekao majci nije poznato.

Putovali su autobusom s Autobusnog kolodvora. Uz sitne nježnosti u obliku čokolade s lješnjacima i poljubaca. Nakon nekoliko sati vožnje zatekli su se pred nasmijanim licem domaćina.
Srdačan herzlich willkommen uz slavonsku rakijicu. Riječ po riječ, mic po mic, razgovor se rasplamsavao. Uz malo meze i toplinu seoskog imanja atmosfera je bila vrlo prsna. Inklinirajući neobičnom, nesvakidašnjem, ona je odmah u domaćinu prepoznala plijen. Plijen za zabavu i nove spoznaje. Domaćin se zanimao za astrologiju. Zanimao se i za magiju. Čak i više od toga, bavio se magijom. Kako crnom tako i bijelom. Zvuči tako nestvarno, a ipak je stvarno. Kako dobra tema za znatiželjnu osobu poput nje. Razgovor između dva prijatelja je jenjavao, ali se zato između nje i njenog novog poznanika razbuktavao. Horoskop kao tipično ženska tema bio je tek uvod u svu silu novih pojmova pa i njoj novih spoznaja. Meze na napuklom tanjuru bilo je sve manje, rakije u boci još samo na dnu. Žarulja u kuhinji, jednoj od dvije prostorije malog kućerka, bacala je žutu svjetlost.
Sati su zadržali svojih šezdeset minuta, ali ipak se brzo primaklo vrijeme za povratak. Jedan su autobus propustili, na sljedeći moraju stići. Kroz mali prozorčić pogled na blatnjavi put i tamu koja se spuštala i spajala sa zemljom. On ju je požurivao, no njena noga nikako da se odluči za povratak. Uvjeravanja da je zadnji tren za uloviti prijevoz, da se mora vratiti na vrijeme kako teta ne bi brinula, da ih sutradan čeka rano ustajanje i volontiranje u jednoj humanitarnoj ustanovi, nisu pomogla. Mlada je studentica iz fine zagrebačke obitelji zaglibila u slavonskom blatu. Živ čovjek to ne bi povjerovao. Ali ipak se zbilo. Novi poznanik ju je iznebuha upitao hoće li se udati za njega. Ona je ni ne trepnuvši odgovorila potvrdno. Njen ondašnji dečko vrlo je kratko vrijeme stajao skamenjen kao kameni svat, nijemih, otvorenih usta. Zbog spleta okolnosti vezanih uz prijevoz i sutrašnje obaveze morao se pribrati u rekordnom roku vezanom uz riječ keks i podvitog repa napustiti i prijatelja iz djetinjstva i svoju dragu. Što je dalje bilo s njim više se nitko nije ni zapitao.

Situacija na malom seoskom imanju razvijala se u smjeru vjenčanja. Njegovi su već godinama crnčili u Njemačkoj. Skupljali novac za novu kuću. Što bi stari zaradio najčešće bi zapio. Što bi stara zaradila slala bi sinu za hranu. Od Boga blagoslovljena obitelj. Sad je trebalo organizirati vjenčanje. Slavonsku svadbu. U međuvremenu njeni su se roditelji vratili s trodnevnog odmora u priobalju. Teta im je rekla da je mala otišla na matineju. Otac se zabrinuo, da je tkogod možda nije zatočio u kinu, kakav unutarnji neprijatelj ili neko drugo zlo, ali ništa nije poduzimao. Majka već navikla na slične situacije, znala je da se mala obično vrati kad joj ponestane čistih gaćica. Uz pomoć magije, što crne što bijele, razvila se neka čudna kemija između mlade studentice i njenog budućeg zakonitog životnog suputnika. Prvi puta morala je sama skuhati juhu, prvi puta morala je trčati po dvorištu za kokicom kojoj će svojom rukom odrezati glavu, vrat prerezati kuhinjskim nožem, po prvi puta morala je sama oprati gaćice, ne samo svoje već i njegove.
Vjenčanje je vjenčanje, i oni siromašni naprave svadbu doličnu slavonske tradicije, a gdje neće dugogodišnji gastrabajteri, ako je selo već i sumnjičavo jer u njihovom dvorištu i dalje stoji taj ruševni kućerak. Sad će oni pokazati svu raskoš svadbene svečanosti svijetu. Napirlitala se majka i za samo upoznavanje s budućom snahom. I muža je natjerala da se obrije, lice dezinficira pitralonom, odjene novu košulju. Modernu, na poprečne smeđe-ljubičaste pruge. Neka se vidi da zapad ulazi u našu istočnu, slavonsku ravnicu. Oprema za mladu bila je iz modnog časopisa. Vjenčanica bijela da bjelja ne može, čipkasta da čipkastija ne može. Cipelice skladne, visoka potpetica, štikla koja će mladu ponijeti na notama valcera dvorištem natkrivenim šatorom koji neodoljivo podsjeća na velike ciganske šatre.
Mladoženja je naporno radio, noćima gledajući u više ili manje zvjezdano nebo, sastavljao horoskope. Suseljani nisu bili zainteresirani za taj oblik gledanja u budućnost. Radije bi izdvojili dinar za pogled u čašicu dobre slavonske rakije. Svojih i zvjezdanih moći djelo slao je redovito nekom zapadnoeuropskom časopisu.
Njegov otac lako je zaboravio muku s gradilišta kojom je prikupio novac ne zapivši ga u prvoj birtiji. Sada se opustio lakoćom ptice u letu i obilazio susjede pozivajući ih na svadbu. Zajedno s njima zavirivao je u čašicu, dolazio do dna prve pa druge pa treće pa desete, nekada se istoga dana ni kući nije vratio. Majka i buduća snaha klale su kokoši, čerupale perje s pataka koje su susjedi poklonili, prale prozore i drvenom, grubom četkom ribale istrošen drveni pod kojem ni «4 asa» nisu pomogli. Uz taktove slavonskog bećarca drmusali su se stari i mladi guzovi dok su klečeći na podu pomicale ribaću četku u svim smjerovima. Uzbuđena zbog ulaska u novi život mlada je noć uoči vjenčanja probdjela. Nikakve čari nisu joj podarile sanak. Njene tamne podočnjake koje je bjelina haljine i vela još više isticala uzvanici su protumačili kao burnu predbračnu noć uz more pošalica na njen račun.
Među uzvanicima nije bilo njenih roditelja jer u svom novom domu nije imala telefon. Očito oko toga nitko nije brinuo posebnu brigu. Zapiljile se oči uzvanika u mladence, a oni zaljubljeni ne vide dalje od nosa. Posluživala se rakija, kruh i sol za dobrodošlicu, cvrljili se pohanci u vreloj masti, na stotine raznovrsnih kolača stajalo je na dugačkom stolu posred čitavog dvorišta. Na zvuke domaće glazbe pocikivalo se i poskakivalo, držali se govori i zdravice, pilo se iz mladenkine štikle. Po dobrom slavonskom običaju perje se bacalo po mladencima. Perje koje je prikupilo čitavo selo čerupajući zaklane koke i poklonjene patke. Mlada studentica iz dobrostojeće građanske obitelji i mladi sastavljač horoskopa stršali su među slavonskim seljacima čije su ruke bile grube i ispucale od svakodnevnih poslova, izbrazdane poput plodne slavonske oranice, a koža lica rumena od sunca i tamna poput žira. Teško je njihov um mogao dokučiti smisao traženja smisla života i njegovih promjena ucrtanih u zvijezdama, samo priprosta dobronamjerna susjedska znatiželja uz prisustvo maligana koji su ih osvajali od same zore jamčila je brojnost življa na vjenčanju. Razgalile se duše, razigrana tijela tresla su se u ritmu žive glazbe čiji su se decibeli razlijegali sve do stanice autobusa koji vozi za velegrad.
Nenavikla na toliko ljudi, jer gotovo da su se otimali za nju, mlada je plešući sa svima gubila snagu. I dok je svadba bila u punom jeku prilegla je na drvenu klupicu izrezbarenog svjetloplavog naslona u kuhinji pored prozora. Utonuvši u san, što od umora, a što od alkohola ni sama ne zna kako je završila u bračnoj postelji. Kad je otvorila svoje crne, snene oči gosti su se već razišli, a dvorište je odisalo smirajem jutra nakon dvije burne noći. Ostali su neraspremljeni stolovi i klupe, masni tanjuri i ispijene čaše, zrak je mirisao na već više puta ponovljenu ceremoniju i tugu koja se redovito nakon euforije useljava u srca mladenaca. Kao da se ništa i nije dogodilo.
Mladoženjini roditelji vratili su se svojoj gastarbajtarskoj svakodnevnici, njeni su očekivali njen povratak s matineje, on je kovao njihovu zvjezdanu sreću, a iz nje je svakodnevno poput vode na pokvarenoj slavini nepovratno kapala romantika i na njeno mjesto se useljavala realnost. Plod njihove nestvarne ljubavi bujao je pod njenim srcem, gurkao je po mjehuru i rebrima. Na dvorištu je i dalje bilo blato, raj za kokice. Kuhinjska klupa postala je pretvrda njenoj finoj gradskoj guzici. Vatrica se gasila, a nije bilo volje da se žar održava. On je i dalje gledao u zvijezde.

Jednog proljetnog jutra odlučila se vratiti s matineje.
Drndajući se u dotrajalom autobusu zajedno s ostalim svijetom, žvačući kaugumu i pogleda uperenog u sivkastu mrlju na prozorskom staklu pored svog sjedala razmišljala je kako će roditeljima predstaviti svog muža, a malo potom kako bi bilo lijepo vratiti se u prošlost, samo nekoliko tjedana unatrag. U vrijeme kada je ovaj isti autobus vozio u suprotnom smjeru. U raznim mentalnim previranjima ubrzo su se našli na odredištu, otišli do prvog dućana gdje je ona kupila bombonijeru, a on Badelov Brandy za njene roditelje.
Pozvonivši na vrata roditeljskog doma zrnce nelagode moglo se zamijetiti na njenom licu. Njen muž je od toga odavno bio cijepljen. No, za nelagodu nije bilo razloga jer su se roditelji malo zbunjeni zbog poklona odmah počeli raspitivati o filmu. Otac nije propustio gosta upitati čime se bavi i je li jednako dobar student kao njegova jedinica, a njegov iskren odgovor shvatio je kao dobru šalu. Vidjevši da roditelji ni ne slute što se u međuvremenu odigralo ona je odlučila stvar uzeti u svoje ruke. Stisnula je zube, zatim se opustila, duboko udahnula pa onda lagano ispustila zrak. Bila je spremna, samo je vrebala trenutak kad će se roditelji prestati smijati mladoženjinim pošalicama. Dvojila je da bude ozbiljna ili da u skladu s mladoženjinim pošalicama umjesto «udala sam se», kaže «ubola sam se». Stara je teta za to vrijeme drijemala na kuhinjskom stolcu pored štednjaka milujući mačku koja joj je obamrla od hrane i težine ležala u krilu. Kucnuo je trenutak i ona se prvo lagano, a onda malo jače nakašljala kako bi pridobila roditeljsku pažnju. K'o iz vedra neba pa u rebra, u jednom je dahu rekla «ovo je moj muž». Stara teta prenula se iz drijemeža, kao da joj se sluh iznenada vratio, mačka je prestala presti, roditeljska srca na kratko su prestala kucati, prizor se bio zaustavio kao u bajci o Trnoružici kad su svi pozaspali bez obzira na posao koji su obavljali. Prva se pribrala majka, zatim otac, a teti i mački zbog životne dobi trebalo je nešto više vremena. Taj opaki film na matineji ozbiljno je promijenio život njihove kćeri.
Kao što se samo u njenom životu svari brzo zbivaju i mijenjaju tako je u sitnom djeliću tog večernjeg potpuno obiteljskog trenutka odlučila ostati u roditeljskom domu. Mladoženju je prilično spretno, ali bez bilo kakvih osjećaja i poljubaca otpravila kroz vrata u prohladnu zvjezdanu noć ne dajući nade u ponovni susret. Ne vjerujući da je tome tako, misleći da je došlo do male krize prouzročene bujicom hormona koji su sveprisutni zbog trudnoće, mirno je otišao prema autobusu koji će ga vratiti tamo gdje je i pripadao. Gledajući u nebo ugledao je repaticu i poželio želju. Nedugo nakon toga odselio je na zapad gdje i danas sretno živi kujući drugima sreću i nesreću.
Kao što i priliči dijete takvih roditelja završilo je među zvijezdama. Brak je trajao još neko vrijeme. Odvjetnik koji je okončao brak na daljinu stajao je više od slavonske svadbe. Na stolu u odvjetničkom uredu ostavila je podeblju kuvertu. Za sobom je zatvorila vrata sudnice. Odlučila je završiti studij.
Odlučila je zaboraviti sve stvarne likove ove priče. Pred njom je bio vedar, obećavajući sunčan dan.

Otvaram snene oči i ustajem.
Pogled kroz zatvoren prozor.
U maglu jutarnju.
Ispirem posljednje djeliće sna.
Odlazim u dan, kroz šušanj lišća, crvenog

Sumrak ulazi u
sobu
plavu i prozračnu.
I pitaš.
Mene.
Volim li?
Šum vjetra
kroz jutro.
Volim li?
Pitaš.
Urlik vjetra,
kroz noć.
Volim li?
Tebe.
Pitaš.
U vjetru,
u noći,
u jutru.
Urlik volim
I šum tvoj.
Vjetre.

Dala sam oglas u novine. Prodajem auto. Zapravo, mužev auto. Prije nekog vremena dao je otkaz u firmi u kojoj je bio faca. Otada ja radim, a on gleda kroz prozor. Kroz prozor se vide kojekakvi prizori. I lijepi i ružni. On više voli one lijepe. Ja svoj glas dajem za one ružne, jer o njima uvijek bolje tračaš s prijateljicama. Zanimljiviji su. Moj muž s prozora gleda kad se otvara kafić u našoj ulici. Dva starija susjeda, obojica penzioneri, prije njega uđu u kafić i zgrabe novine. Onda moj muž čeka na prozoru kad koji od njih izađe, to je znak da su novine slobodne. Tako je jednog jutra, očekujući da jedan od dvojice stalnih izađe, ugledao kako netko lijepi ceduljicu na auto koji je bio parkiran tik pred kontejnerom za pet ambalažu. Jutro je bilo sunčano pa se odmah spustio. Nepravedno bi bilo reći da ga je natjerala znatiželja, to bi možda bilo primjerenije da se radi o nekoj ženskoj osobi. Recimo da je bio radoznao, a uskoro će se dokopati i novina. Tko zna što je on očekivao, radilo se o običnoj obavijesti o prodaji auta. Neki susjed prodaje polovni, dobro uščuvani auto. Nije imao olovku kod sebe, u kafić nosi samo naočale. Misli da je nepristojno ispunjavati križaljke u „javnim“ novinama. Zato je odlijepio ceduljicu s auta na kojoj je bio i telefonski broj. Nakon što je u dijelu za pušače, uz malu šalicu extra kratke kave pročitao novine od početka do kraja, vratio se u naš stan. Nazvao je broj koji je pročitao s papirića. Ja sam već u kuhinji pripremala ručak jer sam radila poslijepodnevnu smjenu. Kuharica sam u restoranu društvene prehrane. Čula sam kako se dogovara da se nađe s vlasnikom auta i da ga isproba. Još su nabrajali neke tehničke detalje koji me nisu zanimali pa ih nisam niti upamtila. Tog smo dana za ručak imali dinstane mahune i teleće šnicle. Moj je muž ponovo izašao iz stana. Samo je dobacio da se brzo vraća i da ima dobru priliku. Brzo se vratio i pitao za koliko će ručak. Ogladnio je jer ne doručkuje, samo pije kavu uz novine. Ručak je bio u podne, kao i uvijek kad radim drugu smjenu. Dok smo sjedili za stolom i jeli mahune sa šniclama rekao je da će kupiti taj auto. Jer je nešto mlađi od našeg. I ima lajsne na vratima. Tog se poslijepodneva, dok sam ja radila, našao na piću s nekim prijateljima u koje ima puno povjerenja. Radi konzultacije o kupnji auta. Drugog jutra nije čekao kad će jedan od dvojice penzionera izaći iz kafića. Obrijao se čim se probudio i otišao u grad. Kupio je kupoprodajni ugovor i podignuo novac u banci. Nazvao je onaj broj s papirića i dogovarao se za odlazak kod javnog bilježnika. Ne znam što su se dogovorili, ali znam da je otišao odmah i nije se vratio na ručak. Njegov dio sam ostavila u maloj rajnglici pokraj špareta. Navečer mi je rekao da sad imamo dva auta. Sljedećeg jutra je shvatio da je to preveliko opterećenje za naš budžet jer moja plaća je prosječna. A njegove više nema.
Na moj oglas javilo se samo dvoje ljudi. Interesirao se i konobar iz kafića. Ali on je zafrkant, stalno priča viceve i nije se za osloniti na njega. To me nije začudilo jer kad sam otvorila novine s oglasima činilo mi se da svi u ovom gradu prodaju aute. I baš sam se zapitala tko će ih kupiti ako ih svi prodaju. To znači da su prodavači ujedno i kupci. Ali nemam ja vremena za jutarnje filozofiranje, dobro da je i to dvoje nazvalo. Prvi je došao pogledati auto neki gospodin s djevojčicom. Rekao je da je vidio i boljih auta za tu cijenu. Onda je rekao dovođenja i otišao. Malu je vodio za ruku, a ona nije rekla ništa. Mi nemamo djece, ali da ih imamo sigurna sam da bi pozdravljala pri dolasku i odlasku. Slijedeća dva dana nije nitko zvao. Onda je nazvala jedna gospođa koja se i predstavila. Zove se Klara. Pitala je o potrošnji goriva, a ja joj nisam znala odgovoriti. Rekla sam da mi ostavi svoj broj telefona i da će je nazvati moj muž čim se vrati s kave. On je nazvao i odgovorio na sva njena pitanja. Za dva dana ponovo je nazvala gospođa Klara. Rekla je da bi oni došli u naš grad pogledati auto. To ne bi moglo biti toga dana nego kad njen muž bude imao slobodan dan. Samo da ne prodamo auto nekom drugom. Kome bi ga prodali kad nitko drugi nije ni nazvao.
Točno nakon tjedan dana nazvala je gospoda Klara, mi smo baš bili za stolom, i rekla da stoje pred našom kućom. Ostavili smo žlice u polupraznim tanjurima, obrisali usta, obuli cipele i izašli pred kuću. Gospođa Klara je došla s mužem i djetetom. U sebi sam se zapitala zašto kupci sa sobom vode djecu. Hodali su oko auta. Mi smo ih pratili u stopu. Ako nas je netko gledao kroz prozor sigurno se smijao. Smiješno je kad četvero odraslih i jedno dijete hodaju okolo auta kao da igraju neku dječju igru. Rekli su da im se auto sviđa. Moj muž je mužu gospođe Klare pružio ključ od auta i rekao da ga isproba. Ovaj se nećkao i gledao gospođu Klaru. Rekao joj je neka ona sjedne u auto. Ona je odgovorila da je u auto salonu sjedila u takvom autu. I ona mu je savjetovala da ga isproba. Nije htio. Onda smo svi zajedno popili piće u kafiću gdje moj muž uvijek ujutro pije kavu i čita novine. Gospođa Klara je bila trudna. Valjda je zato umjesto „mužu moj“ govorila „mužjače moj“. Tako mu je rekla „mužjače moj, što misliš?“, a on je odgovorio „a što bi' mislio, ti reci“. Djevojčica im je bila kćerka. Ona im je rekla da se njoj auto sviđa i da ga kupe. Dijete je pametno. Samo joj je deset godina. Gospođa Klara još je nekoliko puta ponovila isto pitanje, a njen je muž davao uvijek isti odgovor. Pitali su možemo li malo spustiti cijenu. Spustili smo. Bili su sretni jer tako mogu kupiti i peć za zimu. Još uvijek nisu htjeli isprobati auto. Ali odlučili su kupiti ga. Moj je muž vozio njenog do javnog bilježnika. Nas tri smo sjedile u kafiću i pile sok od brusnica. Doznala sam da gospođa Klara trenutno ne radi. Suprug je policajac i navodno, faca u njihovom gradu. Gospođa Klara je jako simpatična. Pozvala nas je da za vikend dođemo k njima na ručak.
Moj i njen muž su se vratili od javnog bilježnika. Vozio je moj muž. On je i novac izbrojao i spremio ga u svoj džep. Sutra će ga odnijeti u banku, s lopovima se nikad ne zna. Naručili smo još jedno piće, da svi zajedno proslavimo kupoprodaju. Iza svojih leđa čula sam smijeh. Naš konobar šaljivđija pričao je viceve. Pitao je što se čuje kad policajac padne u vodu. Čula sam i odgovor. Čuje se „glup“. Moj muž, gospođa Klara i njen muž pričali su o vremenu. Zaista je ovo proljeće bilo previše kišovito. Nadam se da nisu čuli vic.
Dugo smo sjedili u kafiću. Muž gospođe Klare nikako da se odluči uzeti ključ i sjesti u novi auto. Dobro da je djevojčica bila s njima, drugog je dana imala nastavu ujutro pa su ipak morali krenuti.