Ujutro skačem iz kreveta na prvi zvon budilice, jurim do prozora, kepeca niotkuda, brže bolje se tuširam, sumanuto oblačim i trk u dućan zvjerajući uokolo ne bih li ga ugledala. Naš kvartovski kepec posebna je priča, u svakom slučaju vrlo popularan jer nas praznovjernih budala ima više nego što čovjek može zamisliti. Bilo kako bilo, od kako se doselio u našu ulicu kepec nije silazio s ljestvice najpopularnijih. Odmah ispod njega je naša podsusjeda Frida, violistica, no ona je popularna po sasvim drugom pitanju. Njeno svakonoćno tehniciranje odbija se od keramičkih kuhinjskih pločica i kroz vertikalne instalacije razliježe se noću neboderom snažnije od cvrčkovog ditiramba u kipuća mediteranska ljetna popodneva. Najzaslužnija za kepecovu popularnost, naravno osim same njegove pojave, bila je mršava Vera koja je svima u susjedstvu gatala iz kave i bacala grah. Tjednima prije nego što se pojavio kamion s njegovim namještajem i njim osobno Vera je mnogim dokonim i nesretnim dušama govorila kako ih uskoro čeka velika sreća. Nije im govorila kakva će to sreća biti, ali da će ih stići činilo se neosporno. Vera i kepec ubrzo su postali nerazdvojni prijatelji, čak i nešto više. Čitava moja obitelj odlazila je k Veri na kavu i grah, stara jer se nadala da će joj Vera reći kad će violistica polomiti ruke ili barem gudalo, stari da čuje kad će somovi gristi, a ja nadajući se da će Vera u tamnom talogu odvratne crne kave vidjeti moju svjetliju budućnost. Svjetliji je bio jedino otisak koji je ostavio moj kažiprst na dnu šalice. Sve dok se u susjedstvu nije pojavio kepec. Kepec nosi sreću, govorila je Vera, a kako je Vera uglavnom svima pogađala sudbinu, znala svakoga utješiti, svakome reži kad će imati gripu ili koji susjed namiguje čijoj ženi, sve bez greške, i ja sam joj potpuno vjerovala. Veni nije čarala, no ipak imala je lijek za sve, ona je žena bogatog životnog iskustva, iza nje su dva braka, pokojnici su bili, bog im duši daj lako, divni muškarci, jednom je otkazalo srce, drugome jetra, ima dvoje djece iz prvog braka, iz drugog nijedno, samo papagaja i malog crnobijelog mačka koji više gleda u krletku s pticom nego u zdjelicu s mačjom hranom. Moji starci su lagano gubili živce zbog mojih ljubavnih jada. Ako nisam bila osorna bila sam plačljiva. Često histerična. Stara je pitala Veru za savjet vezan za moj nesretni ljubavni život. Od tada je svakog jutra odlazila k Veri. Stvari su se iznenada počele otpetljavati, ako se uopće može reći da su bile zapetljane, jer ja sam jednostavno bila nesretna što i nije neka petljancija. Predmet mog ljubavnog interesa pao je u zaborav zbog jednog neobičnog dečka koji je i ljeti nosio džemper s V izrezom i uzorkom kornjača. Povremeno je i on prema meni odašiljao neke pozitivne vibre, a to je još više palilo moju maštu. Vera je rekla da je prava blagodat za takve stvari odmah izjutra dodirnuti kepeca po ramenima pa se cijela moja obitelj uključila u akciju, a da ja to isprva nisam ni znala. Svakog sam jutra iskakala iz pidžame brzinom strijele i vrebala pred ulaznim vratima nebodera ili pred dućanom kad će dotični proći ne bih li ga kao ovlaš potapšala po ramenu i zaželjela dobar dan. Moram priznati stvari su se dobro razvijale. Mladić s kornjačama postajao mi je sve bliži, kao i ja njemu, dok naša bliskost nije postala takva da se mogla nazvati sjedinjenjem. Verina je preporuka bila da se i dalje nastavi tapšati kepeca, a moji su me roditelji u tome podržavali. Spremali smo svatove, brže bolje, dok vrag ne uzme šalu. Jedino što nas Vera u tome nije podupirala. Smatrala je da vrijeme nosi svoje i da je bolje još malo pričekati. Jednog se jutra stara žurila kod zubara i nešto ranije nego inače pokucala na Verina vrata. Ne čekajući da Vera odgovori pritisnula je kvaku i ušla. Kod nje je sjedio kepec i brojao novac. Smeteno je počeo gurati u džepove novčanice koje su mu očito pričinile nepriliku. Vera se nije smela, samo je dreknula na staru i mašući rukama kao da tjera kokoš otprašila je van. Umjesto zubaru, stara je otišla ordinariusu da joj izmjeri tlak. Kod kuće nije rekla ništa. Sljedećeg jutra, baš kao niti jednog nadolazećeg kepeca nisam mogla uhvatiti ni za glavu ni za rep. Vera je samo govorila da mi se opet u šalici sve crni, da dolazi nepovoljno razdoblje. I mladoženja s kornjačama, kepecov nećak, je dao petama vjetra. Kao što su u vjetar otišle i silne pare koje su starci dali Veri da potkupljuje kepeca kako bih ga ja svakog jutra mogla potapšati po ramenu.
Post je objavljen 26.11.2005. u 15:36 sati.