Kroz blijede sunčeve zrake namještaj od mahagonija privlačio je zrnca prašine. Nataša ih je redovito sklanjala tako da je Borisova radna soba uvijek odisala čistoćom. Danas je soba nešto drugačija jer Nataša zbog prehlade ne dolazi već desetak dana.
To Borisa ne može omesti u njegovom požrtvovnom radu, kad nije u poduzeću on radi kod kuće. Naviknut na odijelo i kravatu tako se odijeva i u vlastitom stanu. Odgovornost direktorskog posla osjeća se i u toplini doma.
Supruga Olga je danas malo nervozna, nisu u pitanju niti ženski hormoni, niti biometeorološke prilike, razlog je u neredu koji vlada u stanu, a nitko na njega nije naviknut. Tamno crveni lak na njenim njegovanim umjereno dugačkim noktima ne bi podnio torturu kućnog spremanja.
Olga je zaposlena kao urednica u nakladničkoj kući tako da je vrlo često odsutna od jutra do mraka, a katkada to potraje i od mraka do zore što njen suprug Boris niti ne primijeti jer bi se moglo reći da i on odsustvuje u to vrijeme. Olgine bujne grudi koje često iskaču iz dekoltea plijene pažnju njenih klijenata, no to nije njena osnovna karakteristika, rukovodi se razumom kao svaka moderna žena. Njena torbica krije nekoliko sprayeva za samoobranu, upaljač s neobičnom lećom koja će promaknut svakom laiku ostavljajući ga u uvjerenju da se radi o malom modnom detalju, minijaturni ženski revolverčić kao i niz kozmetičkih sitnica. Eeeeh, Olga je žena kakvu bi svaki muškarac poželio. Makar na kratko!
Borisova soba zatrpana je papirima, faxovima, u zraku odzvanja zvonjava telefona, vrlo glasni ili potmuli, gotovo šuškavi razgovori, dogovori, nagodbe, psovke, uvjeravanja. Okupiran svojim poslom i svojim brigama ne reagira na Olginu nervozu i zajedljivost, na njena obrecivanja.
U Olgi tinja nezadovoljstvo i ona otvara spasonosni ventil govoreći mu „Boga mu, hoćeš li ti već jednom podići to svoje direktorsko dupe sa stolca i povest me na ručak?! Nikad nemaš vremena, kao da sam se udala za Marxa, samo radiš, radiš i radiš. Od kada nismo zajedno jeli, kao da i ne živimo zajedno. Hoćeš li već jednom nešto reći, kao da sa zidom razgovaram!» -rogoborila je Olga dok je Boris i dalje sjedio na svom udobnom kožnom uredskom stolcu.
Boris je gotovo nije ni čuo, kroz njegovu glavu prolazile su druge misli. Onda je Olga uzela veliku, estetski gledano gotovo preveliku, kristalnu vazu i tresnula njome o lakirani parket tako da su njene krhotine doletjele i do Borisovog radnog stola.
Olga je stajala blijeda, nijema, sva njena histerija caklila se u kristalićima vaze kroz koje je prolazilo slabo zimsko sunce.
-«Ovo moje debelo direktorsko dupe zarađuje dovoljno da možeš živjeti kao carica. Ali ne, drugarica Olga mora trošiti svoje živce sa budalama i beskorisnim piscima, pratiti ih kao majka na njihovim inozemnim putovanjima. Da bi kod kuće mogla histerizirati bez razloga.»- mirno je odgovorio Boris okrenuvši se prema njoj i dalje sjedeći na svom uredskom stolcu.
Olga ga je samo bijesno pogledala, bez riječi je navukla bundu od krzna polarne lisice te krenula prema izlaznim vratima. Znala je da Boris nema pojma i da priča gluposti, njeno poslanje je da pomno prati da koji od mladih i nadobudnih pisaca, pod navodnicima, ne bi ilegalno pisao protudržavne pamflete. Samo, pssst to ni vlastiti muž ne smije znati.
U trenutku kad je uhvatila kvaku na podu je ugledala duguljastu bijelu kovertu. Adresiranu na Borisa. Ženski znatiželjno prignula se, uzela je i otvorila. Čitala je u sebi: «Moja je misija završena, odlazim odakle sam i došla. Oprosti što ti ne mogu reći ništa više. Dijete koje nosim pod grudima imat će tvoje ime. Moja prehlada neka traje zauvijek.» Potpisa nije bilo.
Ranjena ali navikla na mnoge neugodnosti Olga se brzo pribrala. Nije je toliko pogodila bračna nevjera koliko vlastita neprofesionalnost.
„Tako znači, Nataša je špijunka. Ha, pa baš lijepo, meni pred nosom“, govorila je u sebi.
Otvorila je ladicu u spavaćoj sobi i vidjela da nedostaje popis ostalih KGBovki. Bila je bijesna k'o ris. Polako se vratila u Borisovu radnu sobu i gurnula mu pismo pod nos. I prije nego je on pročitao rekla je «Nađi novu kućnu pomoćnicu. Još danas.»
Boris je bacio pogled na pismo i smrznuo se. «Olga, ovo je greška»- glas mu je bio škriputav poput kristalića vaze pod Olginim čizmama.
-«To uopće nije važno, Boris. Nađi novu kućnu pomoćnicu jer mene neće biti neko vrijeme. Lovi me prehlada.»- rekla je Olga, provjerila sadržaj svoje torbice, putovnicu i izašla iz stana. Borisa je ostavila među krhotinama vaze u uvjerenju da je razlog odlaska obična ženska ljubomora.
Post je objavljen 22.11.2005. u 08:19 sati.