Tika-taka, tika-taka, tika-taka,tika-taka,tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka,tika-taka, tika…
Zovko je ležao u svom bolničkom krevetu umrljan marmeladom od doručka i prozirnim očima kružio praznim zidovima.
Pet netom presvučenih i namještenih kreveta čekalo je prazno postojanje petorice neshvaćenih. Grupna terapija je upravo završila i u maloj koloni poput djece iz dječjeg vrtića vraćali su se u dugačkim bijelim unisex spavačicama u bijelu sobu ispunjenu tiktakanjem zidnog sata. Sjeli su na svoje postelje, gotovo istovremeno isplazili svoje svjetloružičaste jezike i čekali da im na njih, u plavo odjevena sestra položi u tablete komprimiranu dozu mira za postojeći dan. Jednu, dvije ili tri, ovisno o tjelesnoj težini i osobnoj zbrci koju su gotovo sebično čuvali u svojim glavama.
Zastala je pred Zovkovim krevetom, zagledala se u njegov proziran pogled i posegla za gazom koju je navlažila u umivaoniku pokraj ulaza u sobu. Ocijedila ju je jednom rukom, vratila se do Zovka i energičnim pokretom desne ruke pokušala skinuti već zasušenu marmeladu. Krenula je ponovo do umivaonika.
Tena je ustala sa svog kreveta, prišla Zovkovom, kažiprstom svoje desne ruke prešla preko vlastitog jezika i protrljala mu lijevi kut usnica. Potom je oblizala kažiprst i rekla „još“. Sestra ju je strogo pogledala i to je bilo dovoljno da se vrati do svog kreveta i sjedne. Zovko je ležao miran i prazan te se nadvila nad njega i odvezala čvrsto stegnute vezice rukava pričvršćene za rub kreveta.
Tena je mljackala jezikom, ostali su šutke gledali u svoje papuče.
-Odmah se vraćam. -rekla je sestra izlazeći iz sobe.
Tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka…
-Uuuuuu- ispuštala je fini potmuli zvuk Bela. To je bilo sve što se od nje moglo čuti posljednja dva dana. Nikoga nije gledala iako je oči držala otvorene. Blijedo okruglo lice uokvirivala je tamno siva metlasta kosa.
Veliki bijeli, svježe obojeni prozori utkali su se u debele zidove. Filigranske rešetke danas su bile beskorisne.
Čvrsto stisnutih usnica Dido se uhvatio za metalnu ogradu kreveta i pokušao ustati. Osovio se na noge, samo na trenutak. Veliki vrećasti trbuh zanio ga je i Dido je tupo tresnuo na zeleni linoleum. Nitko se nije ni pomaknuo. Sat je i dalje otkucavao nebrojene tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka…
Bela je puhala svoje potmulo uuuuuuuu.
Natine ruke počivale su u krilu. Povremeno bi gnječile međunožje. Tada bi se čulo neko čeznutljivo pištanje.
Lora je legla i navukla prekrivač do brade. Prstima je potezala ušne resice kao da ih se želi zauvijek riješiti.
Sestra se vratila s knjigom u ruci. Sjela je pored vrata i šuškala stranicama.
Dido je i dalje ležao na podu.
Tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka,
tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka…
Zovkove oči vratile su se tijelu. Gledao je u sestru koja je čitala. Osjetila je njegov pogled i odložila knjigu. Jedino on danas nije primio terapiju. Jučer je dobio dvostruku dozu. Prišla mu je i nježno mu pomilovala obraz. Bez riječi je izašla iz sobe ostavivši knjigu na drvenom stolcu.
Tena je ustala iz svog kreveta i primakla se Zovku. Mljackala je jezikom. Uhvatila se za rub njegovog kreveta, nagnula se i širokim jezikom nekoliko puta oblizala njegove usne. Krenula je prema svom krevetu i pala preko balvanastog Dida.
Bela je zanijemila i blijedo lice još više uvukla u tamnosivi okvir kose.
Lora je ispustila vlastite uši i uhvatila Natu za ruke. Poput male djece vrtile su se pokraj svojih kreveta.
Spustio se mrak. Čulo se samo kucanje sata tika-taka, tika-taka.
Post je objavljen 10.10.2005. u 22:16 sati.