Autobus na relaciji predgrađe-centar vozio je u koloni, sporo. Putnika je bilo više nego li se može zamisliti da uopće mogu ući. Možda i ne bi bilo tako nepodnošljivo da me nisu sa svih strana pritiskali debelim guzicama i koščatim laktovima. K tome još i ta nesnosna vrućina. Vožnja je trajala predugo. To zapravo i nije bila vožnja, bilo je to miljenje sivom asfaltiranom cestom prema gradu. U glavi mi nisu bile misli jer ih je gomila istisnula svojom masom. Kad je autobus stao na zadnjoj stanici bilo je nemoguće izaći.Neko kratko vrijeme, ali meni se činilo kao vječnost.
I vani je bilo vruće, kao da sam zakoračila u toplu krem juhu od gljiva. Ipak, misli su se vratile Hodala sam užarenim sivilom prema slastičarnici. Poželjeh pojesti sladoled. Ponovo gužva
Neki britanski turisti upitali su me „Do you speak english?“ Odgovorila sam potvrdno. Zanimalo ih je koji su osnovni sastojci izloženih kolača. Gospodin ne jede kolače od kestena jer ga guši dok ih žvače. Gospođa želi dijetalne, s umjetnim sladilom. Šećerašica.
On je uzeo kremšnitu, ona voćnu košaricu.
Odustala sam od sladoleda, naručila sam čokoladnu tortu. Rekla sam im da mi je rođendan. I da sam čokoladnu tortu uvijek jela u djetinjstvu. Uglavnom za rođendan. Mojoj su majci tom prigodom donosili klinčeke s asparagusom u prozirnom crvenom celofanu.
Puno su pričali, ali nisam ih sve razumjela. Dali su mi svoju adresu. Neka se nađe. Kad sam pojela rekla sam im „bye bye“ , mahnula i otišla
Dvije godine potom provela sam u Velikoj Britaniji šest mjeseci. Potražila sam ih na njihovoj adresi. Rolete su bile spuštene, pseća kućica prazna, a englesku travu nitko nije kosio već nekoliko mjeseci.
Bio je simpatičan taj postariji bračni par.
Post je objavljen 23.09.2005. u 09:23 sati.