CHABLIS

-Ej, od nule, od nule sam počeo. Kužiš, samo žlica, vilica i limena kanta. Hamper, kužiš? Ništa nisam imao, ništa. Ženu, žlicu, vilicu i limenu kantu!
Ali Pero je i te kako vrijedan čovjek, sposoban. Nitko ne može reći da je Pero ništarija. Razumiješ stari, sposoban čovjek. Krenuo sam od žlice i stvorio stan. Svojim rukama zaradio, kužiš stari? Nisam ja od onih koji mažnjavaju okolo, nisam ja drpal i trpal u džepove, a ne, to ne, Pero nije lopov! Moja Slavka je uskoro imala ne samo žlicu i vilicu, uskoro je imala cijeli beštek. I što je najvažnije imala je gdje držati taj beštek. Na kredu sam kupil stan…
-Idem, Pero, idem. Nemam cigarete, idem kupiti kutiju i idem doma…
-Evo ti Ivek cigareta, zapali, čuj, na kredu sam kupil jednosobni stan u novogradnji. Hrastov parket, sve lakirano. Centralno grijanje. Prvo vrijeme je zjapio prazan, ali kužiš stari, pogleč ove ruke, te su delale i dan i noć, popunil sam stan tak da se hrastov parket vidio samo u sredini sobe, čak sam to malo i prepunio. Ali, stari, znaš kak je, kad ti krene ne znaš stat. Ma povuklo me to sve, vidim da me ide pa delam dalje. Kad dođem doma, dođem, Slavka u kuhinji sprema ručak ili večeru, pije kavu sa susjedom, samo pita kako sam, servira stol i nastavi pričati sa susjedom. Sretna ona, sretan ja. Djece nismo imali jer u tom mom radoholičarstvu ih nismo stigli napraviti. A i gdje da ih stavimo, pitam se. Jer kako sam ubrzo prekrio sav hrastov parket tako je uskoro i bjelinu zidova zamijenilo šarenilo ukrasnih tanjura koje je moja Slavka kupovala ubijajući dosadu dok sam ja radio. Eh, i ja sam kupovao. Kupovao sam, mora se priznati, onaj sat iz kojeg svakog punog sata izlijeće kukavica, e, njega sam kupio dok sam s Markom tražio jelove daske za šalung, dok smo radili njegovu kuću. Radovao sam mu se kao malo dijete, prvih dana kako sam ga kupio prstom sam okretao kazaljke kako bi kukavica svaki čas izlazila i kukala. Slavka je već tada počela pokazivati da joj idem na živce. Ja sam govorio da mi se pridruži, da sjedne do mene, ali nije htjela. Smirivala me ta igra s kukavicom, čak bih i Slavku zagrlio i dječački poljubio, ali nije htjela sjesti do mene. Tek kasnije sam shvatio da se polagano pretvarala u rospiju. Te joj ovo nije bilo po volji, te joj ono nije bilo po volji. Jedino nikada nije prigovarala što sam rijetko bivao kod kuće. Kao da se odvikla od muškog društva. Ja sam radio, a ona uvijek sama u stanu, ili bi sa susjedima ispijala kave, čak i odlazak na tržnicu je podrazumijevao žensko društvo, ali ona se držala tako nekako plašljivo, povućeno, čovjek bi rekao gotovo autistično. Povremeno smo se nalazili s nekim društvom, najčešće u Markovom dvorištu. Dok smo okretali janjca, dok su nam se druge žene pridružile u piću i masnim vicevima Slavka je sjedila po strani s nekim namještenim osmjehom, kao kad te boli zub, a ti to želiš prikriti pa samo malo razvučeš usnice. Obično bi se Slavka uhvatila raspremanja stola i pranja suđa, kako nije bilo drugih zainteresiranih za ispiranje masnih tanjura. Slavka je mogla uživati u samoći kuhinje koju je i domaćica s veseljem napustila.
-Bila ti je dobra ta tvoja Slavka, Pero. Dobra. Nego, moram na bus, a i cigarete još moram kupiti.
-Čekaj, Ivek, čekaj, daj si popuši još jednu. Ja sam svoje popušil! Nego, moja Slavka se skroz promijenila. Nikad ona nije bila tako povućena. Kad sam je upoznao ta ti je cijele dane skakala po meni i oko mene, uvijek okružena prijateljima. Znala je reći da sada ima krasan stan, ali da je sama i da u njemu umire. A ja sam i dalje radio k'o sumanut, ovim svojim rukama, vidiš ih. Trebala ih je ljubit kad sam došao doma, što sam joj sve priskrbio! Znaš kako se kaže, „Iz mire tri vraga vire“. Tako ti je bilo i s mojom Slavkom. Jednog dana mi je pao tlak, bila je neka sparina, zamantalo mi se u glavi, zacrnilo i srušio sam se u tramvaju. Kad sam došao k sebi prvo sam otišao na posao, javiti se, da ne misle što se dogodilo. Onda do našeg liječnika. Izmjerio mi je tlak, bio je prenizak za mene, rekao je neka odem kući odmoriti se i neka pijem dosta tekućine.
Pozvonim ja mojoj Slavki, ali nitko ne otvara. Pomislim da je u dućanu. Gurnem ključ u bravu, ne ide. Obuzme me strah, da joj se nije, nedajbože, što dogodilo. Probam još jednom, ne ide. Lupam šakom, prvo slabije, zatim jače. Ništa. Zvonim susjedima, nigdje nitko ne otvara. Jadan od nemoći sjednem na trenutak na otirač jer mi se opet zacrnilo pred očima i u tom času mi se učini da čujem neki šum. Živnem. Zvonim. Lupam. Dozivam. Ništa. Nailazi čistačica i posluša moje jade. Ponudila se da će mi pomoći i zajedno smo otišli do govornice da nazovem policiju, hitnu, ni sam nisam znao koga treba zvati. Zapravo se ona sjurila niz stepenice, ja polako, držeći se za gelender jer mi je sve u glavi lelujalo. Moja Slavka nije znala da mi je loše od niskog tlaka. Nije znala da nesigurno i sporo hodam. Čuo sam škljocanje brave i kraj mene je brzinom metka projurio tip mojih godina. Polako sam izašao iz ulaza i mahnuo čistačici koja je već u ruci držala telefonsku slušalicu da ne treba zvati. Pitala je što je bilo, a ja sam samo slegnuo ramenima. Možda je ona znala prije mene, možda je samo iz sažaljenja ponudila svoju pomoć. Sjeo sam na zadnju stepenicu u prizemlju i pribirao se. Sve bi bilo lakše da nisam imao niski tlak. Ma čovječe, nisam ja neki slabić! Tko bi to očekivao od moje Slavke? Prije sam mislio da su pusta muško-šovinistička naklapanja da su sve žene kurve. Ali očito su tvorci te izjave imali debeli razlog za nju! Moja Slavka je uvijek držala do sebe, uvijek je imala frizuru i voljela se lijepo obući, iako nisam primijetio da je odlazila bilo gdje osim do susjede na kavu ili na tržnicu, ali i kada bih primijetio kad sam stalno radio?!
-Dobro, Pero, ali zar baš nikada nisi primijetio da voli pogledati nekog muškarca, ili da ti nije baš podatna u krevetu? Ili…
-Teško mi je pričati o tim stvarima, ali kad već pitaš…Slavka je prije nego smo se oženili gledala samo mene. Samo mene, kužiš stari! Onda smo se oženili i počeli od nule. Žlica, vilica i limena kanta. Trebalo je raditi da se nešto stvori, raditi, stari, raditi. Ma, ni kreveta nismo imali na početku. Ni kreveta! Valjali smo se po podu, vodili ljubav kao i svaki mladi par. Onda sam ja sve više radio i Slavka je imala razumijevanja za moj umor i nije prigovarala što nemam volje za seksom. Mislio sam da ni njoj ne fali. Čak bih ponekad sve obavio sam, vlastoručno, bilo je brže gotovo i odmah sam utonuo u san. Da ona ni ne zna, jer da je znala sigurno joj ne bi bilo drago. Ali kad sam vidio muškarca da izlazi iz mog stana, Ivek, iz mog stana, mog, kužiš Ivek, onda sam joj odlučio pokazati svoga boga. Tlak mi je skočio na normalu pa i preko normale i lijepo sam se vratio u stan. Otvorim vrata, svojim ključem, ništa više ne zapinje u bravi. Slavka se mota po kupaonici, vadi veš iz vešmašine, iznenadi se što me vidi, kao nije čula kad sam ušao jer je mašina baš završavala centrifugiranje. Bila je odjevena kao i obično, frizura namještena kao i obično, sve je djelovalo kako bi doktori rekli „b.o.“ ali ja sam znao da nije. Čuj, nije se činila ni zbunjena, ni prestravljena, ni ništ' kaj bi odskakalo od normale. Jebo je ti, pa ona je bila zvijer! A sve sam joj priuštio, sve! Dok sam ja radio ona se čohala… Sjeo sam u dnevnu sobu, sklopio oči i zamislio referenticu s posla. Mlada, prsata, guzata…ma, k'o bombončić! Otkopčao sam šlic i izvadio ga baš kad je Slavka prolazila noseći košaru s rubljem na balkon. Razrogačila je oči i otvorila usta, ali nije ništa rekla. Ta moja žuljevita ruka obavila je posao vrhunski. Onda sam ustao, navukao gaće i hlače i krenuo prema Slavki. Tko zna što je kuja mislila, što joj je bilo na pameti, da ću i nju nagraditi? Ali ne, stari, uzeo sam joj tu korpu koju je nosila, spustio je na pod i obavio joj šake oko vrata. Vrisnula je, a ja sam stiskao. Piskutala je k'o pile, a moje su je ruke sve više stezale, sve dok nije potpuno utihnula. Plava i beživotna. Ostavio sam je da leži na podu i nazvao policiju.
Sve sam obavio sam, stari moj, sam svojom rukom.