U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)

subota, 28.07.2007.

Odjavna špica 17: Da izabereš jednu fotografiju...

"moj prijatelj i ja sedimo na klupi gledamo zvezde i slušamo vesti što su upravo stigle kažu da imamo još samo par godina za nas" - Da kao trebaš izabrat jednu fotografiju i da je na njoj...kao.... - Znam. - Kaj znaš? - Znam šta ćeš pitat. - Kak znaš? - A znam. Uglavnom, da stojiš tamo negdje na kraju asfalta na onom malom putiću od zgrada do voćare, tamo negdje, tako da lijevo vidiš rub voćare, desno reklamu od urara, a naprijed, pored one uličice koja ide do Kupe, ovako malo iskosa...tu stojiš, dakle...i s tog mjesta je fotografija, a na njoj je sve to, a u krupnom planu stara bolnica i one klupe ispred nje i ono drveće. I da može ja bi da je na desnoj strani fotografije zima i golo drveće, a na lijevoj da je sunčan dan i da je totalno razlistano i rasvjetano ono drvo kod kioska za koje govorim da je lipa iako nemam pojma jel stvarno je. I da su po klupama djeca, i da su po klupama malo starija djeca i puno starija djeca, da smo po klupama mi i da kad god pogledam tu fotografiju da znam da mi je u očima terasa Amija, izgorjeli krov, put prema zgradama, rub zelene i bok crvene i tamo u daljini oni neboderi s crnim kapama. I onaj vrt da se vidi i prednji dio voćare i Marijina kuća. Eto, to bi ja. (autor fotografije je Zvonimir Gerber. Na njoj se ne vidi rub voćare, reklama od urara, uličica do Kupe, ne vide se dječaci i djevojčice...i dečki i djevojke na klupama, ne vidi se ni noć, a nekako mi najviše fali što nije proljeće i ne vide se kiosk i razlistano drvo koje je možda lipa, a možda i nije. Ipak, to je barem dio tog pogleda) "imali smo igračke i živeli smo sve sve one igre na sreću one igre za ljude što je smislio neko pre samo par godina za nas" Još dok smo sasvim mali staru bolnicu srest ćemo dva ili tri puta. Neki, kao ja, tri puta, jer ćemo biti među posljednjima koji su u njoj rođeni. Ostali dva puta - prvi puta na televiziji kada će prikazivati partizanski film "Signali nad gradom" u kojem grupa partizana upada u okupirani Karlovac i iz te bolnice oslobađa svoje drugove (a znaš, onaj spomenik kod drvenog mosta, e to je za mladog dečka koji je tad poginuo, u toj akciji), a drugi puta kada Jeri završi na zaraznom odjelu zbog nečega, tko će znati čega, a mi, klinci, svakog dana preko ograde trčimo do njegovog prozora, penjemo se na kutije i kucamo mu na prozor i onda pričamo o svemu što se dogodilo cijeli dan, a klinci smo i događa se tako puno toga i pričamo i smijemo se sve dok ne dođe doktor i potjera nas. Kad sasvim malo narastemo, kad dosegnemo dvoznamenkaste, a onda i prve teen brojke, ljeti ćemo ponekad smjeti ostati dugo vani i oko ponoći ići po slane kifle u pekaru Šehi Ćazima i poslije sjediti na klupama ispred stare bolnice, najgorim klupama u povijesti čovječanstva i jesti vruće kifle, smijati se u tihoj srpanjskoj noći Crijevu koji je zaljubljen u Samanthu Fox, ili, zimi, pred Novu godinu, s bradama uvučenim u dječje zimske jakne i s kapama navučenim do očiju, jesti jednako vruće slane kifle i smijati se u hladnoj prosinačkoj noći Crijevu koji baca petarde i pleše u dimu i pjeva pjesme od svoje ljubavi Samanthe ili viče "ah, miris Nove godine!". "dok živimo, dok pričamo, dok branimo se, hodamo i slavimo neke bezvezne stvari neke bezvezne priče što je smislio neko u samo par godina za nas" I, znaš, volio bih da ti nekako mogu objasniti...od svega na svijetu volio bih da ti mogu objasniti samo to...kako je u ratu bilo nekako smirujuće sjediti na tim klupama ispred stare bolnice i gledati taj isti pogled. I kako je stvarno bio nekako isti, premda su bila slupana stakla od urarske radnje, a voćara oblijepljena selotejpom i mada Šehi Ćazim noću nije radio kifle. Premda je Ami dignut u zrak, a krov kuće na rubu izgorio i premda je asfalt bio izrovan granatama i gelerima. I nema veze što je dječake s nekim srednjim teen godinama zabolio trbuh ako bi se iznenada s brda čulo ispaljenje i nema veze što ti ne mogu objasniti to na koji način boli trbuh kad se ispali. Samo bih volio da ti mogu objasniti kako je bilo smirujuće sjediti ovdje. "raste kao nada, kao more, kao govor kao pokret, kao zora, kao dete, kao krv kao želja među nama" Slanih kifli više nema, samo nešto što zovu slanci i što je bezveze. Ali ima bureka. A burek je burek, da ga jebeš. Neki ljudi su isti, neki su različiti, isti je okus vodke ili rakije na nepcu, teški kapci, ali i želja da sve to potraje. Dok je noć lagana kao dječačka ramena u onaj trenutak, u petak nakon škole, kad odbaciš torbu na dva dana. Dok se smijemo. I dok sve nekako ima smisla. "voli me onako kako nikad nisi volela" Eto, tu fotografiju bih ja. Ali ne vrijedi da ti pričam ovako. Trebalo bi biti negdje dva ujutro. Da sjedimo na jednoj od tih klupa. Najgorih klupa. Da se dodirujemo ramenima. I da ti povremenom prođem rukom kroz kosu. Onako iza. soundtrack: Ekatarina Velika - Par godina za nas (klikom na ime benda i pjesme otvara vam se spot)

- 23:57 - Komentari (37) - Isprintaj - #

subota, 21.07.2007.

Odjavna špica 16: Ljeto

(slijedeća epizoda Odjavne špice je u subotu u 23.57) - Ja popizdim kad vidim ovu ulicu u ljeto - govorim dok sjedimo na visokim stolcima na terasi uličnog birca i dok svi piju pivu, a ja votku. Parkiralište je gotovo sablasno pusto, nema žive duše, višnje i šljive su prezrele i samo što se ne raspuknu na granama savijenim od težine... - Nevjerojatno, baš sam danas gledao kroz prozor i o tome razmišljao - kaže moj brat. Pričamo o tome kako smo kao klinci neprestano bili vani i kako je u ovo doba uvijek pred zgradom bilo doslovno 150 klinaca, a šljive, trešnje i višnje su nestajale prije nego što su uopće sazrele. Ljeto nije vrijeme za tugu. Jednostavno ne ide. A na tebe najčešće pomislim ljeti. Ne odlazim više na groblje, već odavno. I ne želim te se sjećati u jesen i zimu. Oprosti, ali tako je. Samo ponekad u ljeto, kad idem u grad i kad je tržnica pusta, prođem kraj onog štanda i učini mi se da te vidim kako se smiješ i jedeš neku mekanu i mokru breskvu. Učini mi se tad da ću umrijeti od tuge, ali, sorry, traje samo par sekundi. Samo tih par sekundi sam opet na groblju, dok tvoje tijelo uništeno zoljom spuštaju u blatnjavu crvenu zemlju, dok pada kiša, a dolje po gradu granate, dok tvoj brat plače, a mi samo šutimo i ne osjećamo ništa. Ali ne mogu Hasko, jebeno ne mogu. Odmah se vrati ljeto. I nije odmah sve okej, cijeli grad mi zamiriši na breskve, ako zažmirim osjetim rakiju na nepcu i vidim kako sjedimo na pločama na Korani i pjevaš "Dirliju" i zaboli, nije da ne zaboli. Ali ljeto je prijatelju, jedino ljeto nikad neće mirisati na rat, znam da razumiješ...uostalom, u ljeto si bio živ...u ljeto nikad nećeš biti mrtav. U ljeto se igraju najblesavije igre. U gradu s previše vode sparina doista ubija, ali zato kasno navečer, u one dane s najgorom vrućinom i najzajebanijom sparinom, votka posebno dobro klizi niz grlo, a kad su uz tebe ljudi koje voliš igre poput "Imenuj DJ-a" djeluju savršeno zabavno. Najnoviji hit, koji tek treba dosegnuti vrhunac je "Di si bio devedesprve?". Totalno bezveze, u nekom trenutku, dok netko priča nešto sasvim normalno, počne zajebancija koja je u tom trenutku beskrajno smiješna onima koji sudjeluju. Ostali ih, uglavnom, smatraju ludim. - E jučer sjedimo tamo kod Kupe... - počne netko, ništa ne sluteći, a onda ga drugi iznenada prekine: - Kod Kupe? Di je Kupa bila devedesprve mater joj četničku? Trenutak kasnije sve postane totalno nadrealno, nema više rečenice bez "devedesprve", samo se povremeno gušimo od smijeha. - Jel mogu naplatit - pita konobar, a pet ljudi ga iste sekunde 'napada' - "kaj jel možeš naplatit? jesi devedesprve na barikadama naplaćivao?"...netko odlazi doma i jasno - "da da, samo ti odi, jesi devedesprve išo doma?", i tako dalje... Ne znam šta da ti kažem. Živciraš me. Živcira me što radiš od svog života. I sve češće kad pomislim na tebe pomislim na ono pradavno ljeto 1981. godine kada smo se upoznali. Sunce je bilo visoko nad nama, ulica još nije bila asfaltirana i goleme zgrade izranjale su iz svjetlucave prašine. Onda kasnije sve ide po očekivanju, mislim na ulicu, na igre, na gringo u voćari, na smijeh, na ležanje na asfaltu u tri ujutro, mislim na ono zbog čega je sve vrijedilo. I možda je patetično, ali, među nama, nikad ne bih ništa mijenjao. Ako je rat bio cijena za ono što smo imali prije, a i poslije, uvijek ću pristati. Jednom si rekao "Imali smo najbolje djetinjstvo na svijetu" i imao si pravo. Ali ne mogu, oprosti. Ne mogu te spasiti. Ne mogu ti dokazati. Uvijek si bio najpametniji. Ja ne znam. Jednostavno ne znam. Oprosti što ne znam, ali tako je. Ne mogu više ništa. I kad negdje čujem frazu "najbolji prijatelj" uvijek prvo pomislim na tebe. Ali uopće nemam potrebu da te nazovem i da vidim kako si. Jer će me sve što ću čuti samo još više razjebati. Oprosti. Ljeto je zelena uličica pored rijeke. Zgnječene murve na asfaltu, zvukovi iza otvorenih prozora, pljuskanje vode i dječji smijeh. Ljeto je lokomotiva koja izleće iz tračnica i udara u tvorničku ogradu, dječaci koji trče pod visokim suncem, ljeto je sladoled od vanilije i usne na trenutak zaglavljene na otvoru boce kokakole. Ljeto je Punat, žuti polo, sladoled u loptici, dodir lopte na nožnim prstima, miris trave, dječak koji sjedi na panju i jede lubenicu, promatrajući svijet raširenih očiju. Zvuk noćnog diskokluba na Foginovom, Tamara koja pleše na "Bježi kišo s prozora", odsjaj sunca u zvoncu bicikla i nečije razlomljeno lice u maloj lokvi vode usred vrućeg asfalta. Udarac žute teniske loptice u dobro napete žice, jedva primjetni miris kopriva pored Kupe, dječaci s razbijenim koljenima i djevojčice s konjskim repovima. Ljeto je zamračeni stan i ona sekunda povratka s mora, prvi noćni izlasci, duga živica kod ograde Velebita i prva cigareta, prva piva i prvi poljubac. Ljeto su ljudi na balkonima, opušteni, pogleda uperenih u razigrani svijet, dok djeca trče, voze bicikle i ulicom odzvanja zvuk udaranja košarkaške lopte u asfalt i lavež malog psa. Znaš...samo me jedna stvar smeta, samo mi jedna stvar u životu fali. Tvoja zgrada. Sve je okej, sve jednom prolazi, ponekad to doista mislim, a ponekad možda samog sebe uvjeravam u to. Ali to sa zgradom mi je nekako pretužno. I previše mi nedostaje. Nedostaje mi to da smo skupa, da te volim i da me voliš i da sjedim na klupi, nekoj udaljenoj klupi s koje se vidi samo dio tvoje zgrade i s koje se vidi tvoj prozor i da gledam prema tamo i da budem zaljubljen u tebe. I znaš što je smiješno? Iz nekog razloga uvjeren sam da je tvoja zgrada crvena iako je nikada nisam vidio. Ljeto su lelujave siluete ljudi i automobila u daljini, u vrućem poslijepodnevu, i treperavi zrak nad prugom. Lunapark na bijelim kamenjem posipanom kamionskom parkiralištu, dlanovi prljavi od prašine i ljepljivi od gringa, nosnice pune mirisa riječnog bilja pri prvom zaranjanju u rijeku. Ljeto su klupe na izlogu galerije, Korzo pun djevojaka, zvuk gitare na pješčanoj gradskoj plaži, noć koja izgleda kao da nikada neće završiti. Ljeto je i bijela pruga iza aviona, na blještavom plavom nebu, narančaste tende u pustoj Radićevoj ulici, zveckanje leda u čaši i blago peckanje na ramenima. Šuštanje slapa, krađa kukuruza, roštilj na kuli i djevojčica s majicom na koju je kapnulo par kapi kruškina soka. Kreketanje žaba kasno noću, šetanje po zidiću, sjedenje na rubnom kamenu ispred KiK-a, medica i duboki dekoltei. Ljeto je....kao onaj trenutak u kojem kupiš bilježnicu, samo za sebe i listaš njene prazne listove i razmišljaš o tome što ćeš sve u nju upisati.

- 23:57 - Komentari (43) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.07.2007.

Retro Špica III: Legenda o Valpovu

(nova regularna epizoda Odjavne špice izlazi u subotu, 21.7. u, nevjerojatno, 23.57) Kucnuo je i trenutak da se podsjetimo grada za koji nitko nije znao, pa su onda svi znali, a sad smo ga opet zaboravili: Legenda o Valpovu - E ajmo negdje skroz bezveze - kaže Goran, dok sjedimo, a gdje drugdje nego na stepenicama.... - Može - odgovaram ja spremno, misleći kako u planu ima da se popnemo na Zeleni neboder, odemo u Toplanu pitat jel možemo ić na vrh dimnjaka, ili, recimo, da idemo poput djece gradit zemunicu u Kozjači. "Hm"..."mogli bi..."...."a di?" - govore ostali. - Ne znam, koji je najgluplji grad na svijetu - pita Goran i ja već vidim cijeli scenarij. I slabo mi je od njega. Zato odmah vičem: - Duga Resa! Duga Resa nije najgluplji grad na svijetu. Nije najgluplja, a nije čak ni grad. Jedino je na svijetu. Ali vičem "Duga Resa" zato što je dovoljno blizu da kad ustanovimo da smo idioti možemo relativno brzo doć doma. Onda Surla počinje filozofirat kako nijedan grad nije glup. Surla voli gradove. Sve. I sad melje o tome, a ja se uopće ne mogu sjetit što je pričao. Da, ja filozof. Ja pamtitelj. Ne mogu. - Dobro, dobro - prekida ga Goc - onda koji je najnepoznatiji grad u Hrvatskoj? - Duga Resa - opet kažem ja. Oni se smiju, a ja sam tužan. Znam da se ne mogu obraniti, da će mi za par minuta sve to biti super smiješno i super fora i da ću koji smo idioti shvatiti tek kad bude prekasno. Za par minuta sve to mi je super smiješno i super fora. Nabrajamo gradove, ali nikako da nađemo najnepoznatiji. Garešnica nije, jer je stalno spominje Pervan. Kutina isto nije, zašto bi Kutina bila najnepoznatiji grad na svijetu, koji glupi prijedlog. - Belišće - veselo viče Denis, a ostalima svjetlucaju oči od sreće. - Grad papira, imao nogometnog prvoligaša - kažem ja, uništavatelj zabave. Onda se Goran sjeti: - Pa ako je najnepoznatiji onda ga se i ne možemo sjetit! Svi su ponosni na pamet našeg prijatelja. Tapšemo ga po ramenima dok iz auta izvlači auto kartu. Gledamo. Gledamo. Gledamo. - VALPOVO!!! Shit... Valpovo je stvarno najnepoznatiji grad. Ali, Valpovo je daleko. Ne želim u Valpovo. A tako mi je dobra fora. Znam da će mi biti užasno glupa čim dođem u Valpovo. Ali sad je super. O ne... Razmišljam kao manijak o tome što bih povezao uz Valpovo, ali ne mogu. Nema ništa. Pitam Surlu da mi šapne, on sigurno zna nešto, on zna nešto o svim gradovima, pa tako i o Valpovu. Neće. Đubre. Onda ga pitam koja rijeka ide kroz Valpovo, to jest idu li rijeke uopće najnepoznatijim gradom u Hrvatskoj... - Karašica - kaže on, a ja sretan. - Ne možemo u Valpovo! Tamo je Karašica, Valpovo je poznato po pjesmi "Pokraj Karašice selo malo"!!! - stvarno sam sretan dok im to priopćavam. Naravno, glup sam. Uvjeravaju me kako to nije pjesma o Valpovu, jer Valpovo nije "selo malo", već najnepoznatiji grad u Hrvatskoj. Gotovo je. Ne mogu im više ništa. I tako par dana kasnije, žalim sam sebe. Jednim dijelom se smijem, baš mi je super fora, ali drugi sam svjestan koji smo mi idioti. Vjerovali ili ne, slažem si sendvič, stavljam si i sokić u ruksak i idem u Valpovo. Auto trubi, izlazim van, a vani je magla, vani je zima, vani je sivo. Znate li nekoga tko kad je vani magla, zima i sivo pomisli "ah, kako dobar dan za otić malo do Valpova"? Ne znate? Ja znam nažalost. I tako mi idemo. I pričamo o Valpovu. - Možda je Valpovo sekta, pa se zato za njega ne zna - mudruje Goran i priča o američkim gradićima koji na prvi pogled izgledaju skroz normalno, a onda poslije ispadne da su svi stanovnici članovi neke sekte koja čeka da ih vanzemaljci pozovu na svoj svemirski brod, ili su u gradu samo djeca, koja su pobila sve roditelje i onda ih pokopala u kukuruzima. - Jel ima u Valpovu kukuruzišta - pita Ivana i mi joj se smijemo, iako nam nije baš svejedno. Naime, sjebano je kad radiš takve idiotarije, onda počneš u sve vjerovat. Malo šutimo, pa se onda počinjemo nadat da Valpovo nije sekta. I smišljamo kako bi moglo postat popularno na cijelom svijetu. Padaju ideje o izgradnji velike kongresne dvorane koja će ugostit svjetsko prvenstvo u bridžu, te dobitku na lutriji nakon kojeg ćemo u NK Valpovo (ili kako se već zove nogometni klub, a čak i Valpovo ga mora imat) dovest Ronalda, Tottija i Mladena Burnaća. Burnać će bit golman. Onda smišljamo legendu o Valpovu. Nismo baš raspoloženi, pa jedva počnemo smišljat priču o gradu koji je nastao od nanosa Panonskog mora, koji su na to mjesto nanosili svašta nešto "val-po-val". Nevjerojatno smo dosjetljivi. I onda dođemo. Valpovo je stvarno tu. Sretni smo kako nikad nitko nije bio sretan. Vidimo tablu na kojoj piše Valpovo i stvarno smo sretni kao da nismo normalni. Kao? Haha.... Parkiramo, izađemo iz auta i tamo je neki dvorac. Dobar je. Lijep. Goran odmah juri nekom tipu i pita ga kakav je taj dvorac. - Paranaunoma - kaže tip i neljubazno odjuri od nas. Čovjek bi rekao da će bit sretan što vidi turiste, ali prevario bi se. Njegova pojava ipak nas je razveselila jer je otpala mogućnost da su svi odrasli zakopani u kukuruzima. Goran ne odustaje lako, sad vidi neku babu, pravu pravcatu babu istu kao u svakom gradu na svijetu. Čak ima i ceker. - Kakav je ovo dvorac gospođo, molim vas - pita Goran - Pandanamor - kaže baba. - Oprostite, kako? - ponavlja Goran. - Pradaroman - ponavlja mu baba. Onda dolaze neke cure. Komada tri. Zaustavljamo ih i one za razliku od odraslih i baba s cekerima, cijene pojavu turista u svom gradu. Objašnjavaju nam da se dvorac zove "Prandau Povlaka Norman S Dva N". Malo čudan naziv, ali tko smo mi da sudimo. Goran ih intervjuira o mogućnostima za ludu zabavu u Valpovu, koje igrom slučaja nema ni kino ni kazalište, ali zato u "Broadwayu" piče narodnjaci. Super. - Na narodnjake možemo i u "XXL" - kaže Denis, koji mrzi narodnjake. Mislim, svi ih mrzimo, ali on posebno. To jest, svi ih mrze, ja posebno, a Denis nije normalan. On kad navečer ode kući, opere zube, legne se, pokrije do zuba i onda se u mraku smješka zamišljajući kako ulazi u neki klub s narodnjacima, baca bombe na sve strane, mitraljezom kosi slučajno preživjele, brutalno siluje pjevačicu, a posebno razrađen mu je plan ritualnog ubojstva svih članova benda, svakog s njegovim instrumentom. E sad, u čemu je problem. U tome da srednja od njih (nije cijelo vrijeme srednja, ali kad su dolazile prema nama bila je srednja) ima dugu smeđu kosu i tamne oči i jedva primjetni ožiljak pored usne i lijepu majicu i svijetloplave traperice na kojima se vidi kako su joj noge lijepe (a i još neke stvari nisu loše, kad pogledaš onako s leđa) i ima lijep glas i lijepo se smije.... Pa se ja zaljubim u nju. Onako na pola sata. Do sat. Sjedimo s njima u nekom bircu, smiju se kakvi smo kreteni, i tu sad dolazi onaj trenutak o kojem sam pričao još na početku. Trenutak u kojem više nije super smiješno i fora, nego shvatimo, onako doista shvatimo da sjedimo usred Valpova bez ikakvog razloga. Da smo umorni. Da smo daleko od stepenica na kojima inače sjedimo. I osjećamo se kao totalni idioti. Potpuno rezignirano šećemo još malo po Valpovu, koje izgleda prilično gradoliko, čak simpatično. Stvarno. Od naših novih jednodnevnih, to jest nekolikosatnih prijateljica, saznajemo kako je Valpovo imalo odbojkaškog prvoligaša. Haha. Tipično. Najnepoznatiji grad u Hrvatskoj imao je prvoligaša u najnepoznatijem sportu u Hrvatskoj. (jednom čitam Sportske i odbojkaške izvještaje i vidim rezultat Karlovac-Osijek 3:0, a ispod piše "gledatelja 150" i mislim si kako je sramota da je tako malo ljudi, a onda pogledam ostale utakmice i ispadne da je tih 150 najveća posjeta - Hrvati ne znaju odbojku, ne zanima ih, gotovo, odbojko nepoželjna si, odi u Italiju ili već negdje). Ona moja srednja više nema tako tamne oči. Provirilo je neko sunce i sad mi se čine malo svjetlije. Fnje-fnje sam uglavnom. Puding od Valpova. Na kraju, ipak idemo doma. Sami sebe tješimo kako smo super i kako je bilo baš fora i kako smo genijalni, jer kome drugom bi to palo na pamet. Nikome. Jedino u tome smo u pravu. Nikome drugom to ne bi palo na pamet.

- 23:57 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.07.2007.

Retro špica II: Tenis, kihanje, kiša

- 23:57 - Komentari (29) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.07.2007.

Odjavna špica 15: Stadion, semafor

(raspored slijedećih epizoda Odjavne špice možete pronaći u boxu lijevo) Stadion, priča prva: Karlovac - Zagreb 0:3: Bio je kraj srpnja 1991. godine. Kraj srpnja u najopuštenijem i najljepšem karlovačkom ljetu, onom u kojem su, valjda, podsvjesno svi znali što će donijeti jesen i tome se sasvim svjesno odupirali. Nikada grad nije bio puniji, zabavniji i sretniji nego tog ljeta 1991. Ljeta u kojem je izvjesni dječak imao prvu ljubav. Na stadion se, pak, dolazi preko drvenog mosta. Postoje i drugi putevi, ali oni za ovu priču nisu bitni. Na ovu je utakmicu dječak došao preko drvenog mosta, baš kao mjesec dana prije nakon što su Branka i on prekinuli. Otišao je, tada, prije mjesec dana, na stadion, zato jer je znao da će tamo biti sam, da će moći razmišljati o tim nekim stvarima...o onoj suboti nakon zadnjeg dana škole, njenim zelenim očima koje su blistale i na dvadeset metara udaljenosti, kamionu đakovačke registracije na kamenjem i šljunkom posipanom kamionskom parkiralištu kod tržnice, tamo pored lunaparka koji je cijelog ljeta bio u gradu, o treštanju "Joyride" od Roxette u zraku, dok su izgovarali nespretne riječi...o stepenicama kod arhiva, prvom dodiru usana i prvom dodiru grudi, mirisu njene žvakaće i mirisu njene kose...plakatu za izložbu zmija i škorpiona, kutu ulične tvornice u kojem dječak i djevojčica sjede zagrljeni u prehladnoj lipanjskoj noći...klupama u naselju...krošnjama ispred stare bolnice pod kojima je čekao da završi s pregledom...zvuka Crvene jabuke iz susjedne sobe...i, na kraju, ranog poslijepodneva u kojem mu Branka govori kako odlazi u Beograd. Otišao je na stadion, da, kao i svatko, odradi svoju prvu ljubav, svoju prvu bol u trbuhu, da s kamenih tribina gleda prema kupalištu gdje su njegovi prijatelji, da napravi svoju glupavu i djetinjastu stvar i ugleda neki savršeno bijeli plosnati kamen i sačuva ga cijeli život tako da se uvijek osmjehne kad ga ugleda. Tog poslijepodneva, mjesec dana kasnije, Karlovac je igrao sa Zagrebom koji je te godine ušao u prvu jugoslavensku ligu u kojoj nikada neće nastupiti jer Jugoslavije više neće biti. Dječak će gledati nogomet, pomalo misliti o istim stvarima kao mjesec dana prije, pomalo gledati prema kupalištu i utvarati si da čuje glasove svojih prijatelja. Sunce će biti sve niže i blještat će sve jače, kao žuto svjetlo na semaforu, kao trenutak u kojem jedva čekaš da kreneš dalje i vidiš što te sve čeka na putu. Stadion, priča druga: Karlovac - Spačva (Vinkovci) 2:0: Samo par stotina metara od stadiona je mljekara. Eno, vidiš njen plavi krov, kao nakrivljenu kapu na bijeloj zgradi prošaranoj mecima i gelerima, tamo u onoj šikari, korovu i zarasloj travi. Odmah iza nje je ta neka SAO Krajina, odmah iza mljekare su četnici. Listopad je 1992. i nogometa nije bilo više od godinu dana. I nitko baš ne vjeruje kako će se stadion otvoriti, kako će se utakmica igrati samo par stotina metara od onih koji pucaju po gradu. I pada kiša, kapljice se odbijaju od crnih kišobrana i plavih kabanica, dok ljudi puše i šute i gledaju nogomet. Ne viču kao inače, proći će još nekoliko utakmica dok opet počnu vikati i ponašati se kao da su na utakmici, sada samo gledaju, zaplješću golovima, a na kraju utakmice igračima obje momčadi, kako svojima, tako i Vinkovčanima koji imaju neke svoje stadione u blizini nekih tamo Krajina. I svi fiksiraju teren, zelenu travu i igrače u plavo-bijelim i žutim dresovima, tako da ne gledaju niti na istok niti na jug, jer tamo su spaljene kuće, niti na sjever, jer tamo su kamene tribine razvaljene granatama, a niti na zapad, jer tamo je grad, tamo su policijski i vojni bunkeri na početku mosta, tamo su izbušeni krovovi nebodera, tamo je svijet u kojem moraš živjeti, ali ga barem ne moraš gledati. Kada utakmica završi, kolona ljudi vraća se preko mosta prema gradu, par stotina lica i ravno nula osmijeha. Na kraju mosta, umorni brkati policajac na kontrolnom punktu pali cigaretu. U trenutku kad duhan uhvati vatru, u beskrajnom sivilu žar zabljesne pred očima kao crveno svjetlo na semaforu. I znaš da ti nema druge nego da stojiš i čekaš da se svijet ponovno sklopi. Stadion, priča treća: Karlovac - Međimurje (Čakovec) 1:2 Srpanj je 2007. godine i, naravno, na utakmicu ideš preko mosta. Ulaziš kroz rupu na stražnjoj ogradi stadiona, vidiš Gademze na dobro poznatom mjestu, iako samo sjedite i ne navijate. Sjedite, gledate utakmicu, smijete se, pričate i osjećate se opušteno, onako kako se ponekad čovjek osjeća kada dođe kući nakon dugog vremena. Prisjećate se brojnih spektakularnih poraza i poneke velike pobjede luzerskog kluba koji toliko volite možda baš zato što ga je užasno teško voljeti. I iako nikada nitko izvan tog kruga neće razumjeti potrebu da subotu provedeš na cesti i na stadionima u Vrbovcu, Ogulinu, Rijeci i gledaš ih kako gube, ti znaš bolje i znaš da su najteže ljubavi ujedno i najveće. A, možda je to i idealan način da izraziš ljubav i stvarima i ljudima kojima se to ne radi osim ako baš ne želiš da te do kraja života zovu Romeo, Petrarka ili, ako su posebno inspirirani, Dorino Manzin. Jer, kad kasno navečer sjedite negdje na rubnjacima ispred birca ili klupama u parku ili pored Korane i kad netko, jako pijan, kaže kako užasno voli ovaj grad, zapravo ti bude neugodno. Bude ti neugodno jer znaš da ako počneš pričati o tome da se nikad nećeš zaustaviti - i vidiš to i kod drugih. A još gore je s ljudima, koji, uostalom, sve znaju, jer riječi ionako ne govore ništa. Dovoljno je da se s nekim osjećaš nenadjebivo ugodno u dva ujutro u polumračnoj ulici, na toplom asfaltu i s mirisom pive i vodke u zraku. Poslije, kad idete sa stadiona, preko starog drvenog mosta, odjednom se pred vama sklope guste zelene krošnje gradskih parkova. I sve nekako nalikuje na zeleno svjetlo na semaforu. Osjetiš želju da potrčiš i sve što ti nedostaje da dan bude savršen je da uđeš u dobro poznatu ulicu, vidiš ljude ispred birca u prašnjavom sunčanom poslijepodnevu i nasmiješ se onako bezveze, dok iz kafića trešti "Sunny side of the street", a na grad se spušta sumrak koji miriše na lipu.

- 23:57 - Komentari (31) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.07.2007.

Odjavna špica 14: 1987.

(raspored slijedećih epizoda Odjavne špice možete pronaći u boxu lijevo) (trg-plato ispred Sportske dvorane u Karlovcu, u pozadini je pročelje koje se spominje u priči) 1987. godina je godina rubnog kamenja. Godina je to visokih zgrada, vrućeg asfalta, malenih dječaka koji kucaju na vrata našeg stana u prizemlju i mole čašu vode, znajući da će dobiti cedevitu, godina sjedenja na granama šljive i drmanja stabla trešnje. Godina u kojoj se zarađuju opekline od kopriva, u kosu se zapliće čičak, a ljeto traje beskonačno dugo. Godina tenisa, «plana», nogometa na male i velike golove, godina u kojoj zvonca bicikla blješte pod srpanjskim suncem, smijeh odzvanja ulicom, balkoni su prepuni ljudi koji puše i gledaju u svoju djecu ili negdje u daljinu, stavljaju veš i kroz širom otvorena vrata i prozore njihovih stanova trešti radio ili sportski prijenosi s televizije. Ali, 1987. godina je prvenstveno godina rubnog kamenja i onog trenutka kada se na sjajnom plavom nebu i namreškanim rubovima bijelih oblaka pojavljuju prve naznake crvene. Onda netko kaže «ajmo na rubni» i trenutak kasnije sjedimo na nekom od rubnih kamena na parkiralištu, između stakla, željeza i fasada, u prašini, betonu i mirisu ljeta, među grafitima, potpisima na pločniku i s krastama na koljenima. I pričamo o stvarima – nekim važnim stvarima. I možda više nikada nećemo pričati o tako važnim stvarima kako smo pričali s dvanaest godina. 1987. godine u Zagrebu je Univerzijada, ali natjecanja se održavaju u još mnogo gradova, među njima i u Karlovcu. Na bočnom pročelju stare kuće preko puta Gimnazije svježim bojama nacrtan je veliki Zagi, gradom šeću nasmijane djevojke i dečki u šarenim trenirkama i prvi puta u životu dječaci vide crnce s blještavim bijelim zubima i širokim osmijesima. U predsoblju je polumrak dok dječaku tata objašnjava kako su karte jako skupe i kako nemaju novaca. Dječak sliježe ramenima i odlazi van, jer to su neka vremena u kojima djeca imaju toliko toga da nemaju vremena žaliti za ostalim stvarima. Ipak, malo mu je krivo što neće otići baš na ništa. Nekoliko dana kasnije, na stolu nalazi kartu svijetloplave boje, kartu za četvrtfinalnu nogometnu utakmicu između Japana i Koreje koja se igra u Karlovcu. Kasnije se dogodi puno toga. Na stadionu, iza tribina, drva su japanskih šljiva i dječak ih prije utakmice bere s Korejancima, koji su šokirani njegovim poznavanjem engleskog, pričaju o njegovom gradu, njegovoj zemlji, njihovoj dalekoj zemlji, jedu japanske šljive koje su istovremeno savršeno sočne i slatke i taman dovoljno kiselkaste. Sjedaju na tribine, a korejski novinari poklanjaju mu naljepnice, značke i bedževa tigra – maskote olimpijskih igara koje će se slijedeće, 1988. godine, održati u korejskom Seulu. Na punom stadionu, pod srpanjskim suncem, ljudi plješću, komentiraju, ljudi se smiju, ljute i dovikuju, njegovi korejski prijatelji skaču od veselja zbog pobjede svoje momčadi, a na kamenim tribinama stadiona u jednom malom gradu u tom je poslijepodnevu sabijen cijeli svijet. Dogodi se, kažem, puno toga, ali sve je to beznačajno s onim što se događalo prije. Prije, ali tako da postane važno jednom poslije. Jer, dvanaestogodišnji dječaci zahvalnost iskazuju srećom, za drugo nemaju vremena. I tek puno kasnije, dok netko tko je još uvijek dječak, iako se osjeća starije, stoji na praznom stadionu i gleda čelične žice kako izviruju iz kamenih tribina razvaljenih granatom, ili prelazi cestu kod Gimnazije i na trenutak pogleda pročelje stare kuće izrešetano gelerima i izblijedjelog Zagija u izblijedjelom svijetu...tek tada postanu doista važni oni dani između trenutka u kojem u prohladnom predsoblju tata svom dvanaestogodišnjem dječaku mora reći kako nemaju novaca za kartu i onog trenutka u kojem dječak pronalazi kartu na svojem stolu. Neke stvari ne govore se riječima. A, jedina prava vjera je ona koja nije logična ili povezana s bilo kakvim interesom, nego istovremeno slijepa i lijepa. I, što god tko rekao, lijepo je vjerovati kako je u tih par dana sadržana utjeha za sve ono što će doći poslije. Kako je u njima nacrtan svijet kakav je nekad bio i ljudi kakvi su nekad bili, tako da ih nikada ne zaboraviš, pa čak ni dok gledaš u bočno pročelje stare kuće i, rupama od gelera i metaka, prošarane dugine boje Zagijevog repa i, iako nikome nikada nećeš priznati, bojiš se da na svijetu više nikada neće biti ljepote.

- 23:57 - Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 03.07.2007.

Odjavna špica 13: Trilogija ljetadi

(raspored ostalih epizoda Odjavne špice možete pronaći u boxu lijevo, a događanja u gradu na patološki puno vode u boxu desno) Na prve dvije fotografije su tipična kuća i tipično dvorište u karlovačkom naselju Turanj. Na druge dvije fotografije (autor kojih je Dinko Neskusil) je naselje u ratnim godinama i uništena osnovna škola. Na posljednje dvije fotografije su tipično turanjsko dvorište i obnovljena osnovna škola. Prva su ljeta beskrajno duga, s razgaženom nepokošenom travom, zelenim krošnjama, sitnim zrncima tople prašine u maloj i mirnoj ulici, zvukovima vode i mirisom raspuknutih prezrelih višanja, zgnječenih na asfaltu u kasno poslijepodne. Svijet je malen i u njemu poznaješ sve. Da dječak zažmiri mogao bi sasvim precizno u glavi nacrtati raspored kuća, lončanica s cvijećem na ulaznim vratima u dvorišta, lica susjeda, boju fasade u haustoru u kojem se nalazi žuti pas, žmireći bi mogao ići ulicom i u pravom trenutku pružiti ruku da uzme krušku s grane koja se preko dvorišne ograde nadvila nad ulicu, znati tko u tom trenutku pere auto, tko sluša radio, iz čije se kuće čuje zveckanje posuđa...tko klofa tepihe, tko sprema roštilj, a tko jednostavno sjedi u ljetnoj stolici i gleda u taj svijet napravljen od ljeta. Rijetko, vrlo rijetko, jer inače to ne bi bila pustolovina, dječak će sjesti na bicikl i otići skroz do kraja ulice, pa skrenuti lijevo i odvesti se skroz do susjednog naselja i, dalje, kroz njega. Gledat će lijepe bijele kuće, uredna dvorišta, gledat će neke druge ljetne ljude, nasmijanu djecu s mokrom kosom i svjetlucavim očima i činit ćemu se nekako da je otišao jako daleko, da je otišao u neki sasvim drugi svijet. Prva su ljeta beskrajno duga i lijepa i nalikuju na lubenicu. Čekaš ih jednako tako kako nestrpljivo čekaš da se ogromna lubenica rashladi u kadi punoj hladne vode, tvoje dječje oči šire se s dolaskom ljeta kao u onom trenutku kada tata odluči da je dosta i najvećim kuhinjskim nožem rascijepi lubenicu i uživaš u njima baš kao u toj lubenici, tako da na kraju zapravo više i ne možeš i sasvim ti je u redu da je opet došlo vrijeme čekanja. Druga su ljeta kratka i sva su od jeseni. Divlja nerazgažena trava buja pored puste rijeke, na dvorišnim ogradama prašnjavi su plavi lončići s bijelim točkama puni suhe zemlje bez cvijeća, a voće koje ti je nadohvat ruke puštaš da padne na ispucali asfalt, jer ulično voće valja samo ako ga kradeš ili ti ga netko poklanja uz osmijeh. Djevojka ili djevojčica u crnoj majici bez rukava, svjetloplavim trapericama koje blješte pod jakim popodnevnim suncem i crvenim starkama sjedi na vrućem asfaltu napuštenog autoputa, naslonjena na zidić između dva smjera, tako da joj vrat dolazi točno do vrha zidića, pa naginje glavu unatrag i kosa joj se rasipa po tom bijelom kamenu, u svijetu na kojem ne postoji nitko. Dječak ili dečko priča joj o tome kako je vozio bicikl tamo gdje sada nema krovova i kako su jednom davno, u tim nekim prvim ljetima, te kuće bile blještavo bijele kao što sada bijelo blješte transporteri UNPROFORA, usidreni u tom ljetnom poslijepodnevu poput ukletih jedrenjaka, tamo ispred onih zidova s rupama, dvorišta sa spaljenom travom i razbijenim staklom dječje fotografije u vrućoj srpanjskoj prašini. Druga su ljeta kratka, sva su od jeseni i pomalo nalikuju na onaj trenutak kada ona pogne glavu, pa je opet podigne, a jedan pramen ostane na njenom licu. Jednako su rijetka kao taj trenutak, jednako bude nadu u to da svijet nije ostao bez ljepote i traju jednako kratko kao i igra tog pramena po njenim pjegicama, dok ga lagani povjetarac ne otpuše kao i još jedno ljeto. Treća ljeta su taman dovoljno nasmijana i opuštena da se osjetiš krivo ako ikada požališ za onim prvim. Dok sjedite na terasi, ispod guste krošnje drveća kojem ne znaš ime i dok dolazi sumrak, a vi poput djece jedinom koji nije došao šaljete sms poruke (prvo mu svako šalje neko glupo pitanje poput "Koji je glavni grad savezne države Wyoming?", "Kako se zove autor dječje knjige Ale Pale sam na svijetu?" ili "Koja struja dominira u Hudsonovom zaljevu?"...potom mu šaljete glupe pojmove, pa jedan pošalje "Norveška", drugi "Klorofil", treći "Onomatopeja"...a na kraju šaljete esemesove s bizarnim poznatim ličnostima kao što su "Gradimir Agbaba", "Robert Domani", "Branimir Dopuđa" i slični...)...dok sve to radite u tom sumraku ljeto je baš onakvo kakvo treba biti. I nekako bezveze, u tom savršenom ljetnom sumraku, netko se sjeti priče iz rata i onda pričate o gelerima koji su vam spržili kosu ali promašili glavu, ležanju na cesti dok vas zasipaju sitni komadi fasade, ali ne i geleri, mirnoći za napada i paničnom strahu nakon njega, pričate o tupom zvuku VBR-a i trenutku kada se začuje a ti se osjetiš kao lik u crtiću kojem je netko izmaknuo most preko provalije i sad stoji tu u zraku i jednostavno ne zna što da radi...i smijete se. Smijete se iskreno, bez imalo žaljenja i bez imalo grča u trbuhu, smijete se jer u svemu što te u životu snađe treba pronaći razlog da se jednom kasnije nasmiješ. I tek puno poslije, dok sjedaš na bicikl i krećeš prema kući, na sekundu pogledaš u onom smjeru i nakratko, na stotinku sekunde, pojavi ti se knedla u grlu zato jer nikada nikome nećeš moći objasniti da postoje milijarde i milijarde svijetova i da ti isto imaš neki svoj, u kojem ima to neko naselje u kojem je trava ista kakva je bila, dvorišta su ista, škola je ista, a lijepe bijele kuće u srpanjsko poslijepodne blješte na suncu, potpuno isto kao nekad. I nećeš nikome moći objasniti zašto to svejedno nije isto i u tvom svijetu nikada više neće ni biti. Treća ljeta ponekad su kao film. Lijepa, nasmijana i opuštena, sve dok te ne uhvati onaj neki trenutak u kojem shvatiš da je to samo film, da su tu negdje kamere i da to nije prava trava i nisu prava dvorišta, škola i lijepe bijele kuće, već život samo glumi svijet onakav kakav je nekad davno bio zamišljen da bude.

- 23:57 - Komentari (41) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.07.2007.

Retro špica I: Ugronostalgija

Mila gospodična M. Šetajuć drvoredom starih platana sjetih se Vašeg ljubkog lica i osmieha. Noć mi u vrućici prođe, jer mišljah na Vas i naš proljetni susret. Od sveg Vas serdca pozdraviti dajem, Vaš D. Šetnja mi svakako goditi ima, pomislih tega utorka, ustajuć ranom zorom iz kreveta. Krozi prorede na drvenih roletnah sunčani traci obasjavaše prašnjavu moju sobu i mamiše osmieh na moje lice. Jer, koliko jučer, veliki snieg zatrpa drvorede, ukrasne grmove i tek iznikle proljetnice, a posebno tužno bijaše gledati već rascvjetalu magnoliju pri Prvoj hrvatskoj štedionici kako pod teretom bjeline polako skapava i prije no što prođe njeno kratko vrieme. Na Kupi - živost! Proljetna toplina još zorom dozvala je lađare, skeledžije, pralje i djecu, odzvanjali usklici, povici, cika dječaka i djevojčica, dovikivanje žena... S prijateljem Tomašem, Čehom iz Daruvara, nakanio sam do Gradske Kavane poći, na rum ili špricer. Drag je taj momak, iako češke krvi, napravio je za hrvatsku stvar odveć a da se smatrao ne bi pravim Hrvatom. Cieloga prošlog ljeta, pod najvećom vrelinom, podizali smo krovne grede za zgradu Hrvatskoga Doma, kriepili se bocami obične koranske vode i odmahivali rukom na sve viesti da Pešta to dopustiti neće. Satima bi pričati mogao o tom Daruvaru u kojem po njegovim riečima sve je najbolje. Konji gizdavi, a brzi - za dvije ure do Osjeka dođu. Veliki vrtuljak usred grada na kojemu i staro i mlado se vrti ciele godine. Terasa podno starih platana, gdje limena glazba svira 24 sata i po kiši i po žezi. I danju i noću. Šetah tako prašnjavim ulicama (veseljem me ispuni ta prašina, znak da topli dani odista dolaze), kadli pred kavanom "Aeroplan" uhvatih baš tren kad dođoše kočije. Šest putnika izađe, ali ne marih odveć za njih, već produljih korakom prema perivoju gdje Tomaš već stajaše, čekajuć me nestrpljivo. - Dobro jutro prijatelju - stegne mi ruku uz osmieh. - Dobro jutro Tomaš, evo, čini se da odluči nas proljeće ipak zagrijati - Eh, neka, neka, ali samo da znaš, u Daruvaru se djeca već kupaju u gradskomu bazenu - kaza Tomaš. Hodajuć tako, odlučismo da nećemo ipak u zadimljenu kavanu, već sjedosmo na klupu baš posred perivoja. Ugodno nas grijaše sunce dok pričasmo o svemu o čemu prijatelji pričati znadu. U taj čas, putnici iz one kočije koja Riečkom ulicom pristiže u grad, što bi značilo da dođoše da li iz Rieke, da li iz Senja, približiše se našoj klupici. I tad ugledah nju. Kao ugljen crna kosa, ljubak osmijeh, bistri i vragolasti sjaj u očimah i sitne pjegice po licu. Pritrčih odmah, uzeh tešku torbu koju nosi to predrago biće, na što mi ona smješkom zahvali. Eto, to gotovo da je ciela priča moja. Kao u groznici vidim naš put do hotela "Europa" u kojem je odsjesti imala, njezin zvonki glas kada mi je ime svoje izgovarala, još pamtim nježnu i mirišljavu kožu njenu kada cjelivah joj ruku uz naklon. I premda Tomaš kada se vratih u perivoj potapša me po leđimah i reče da ne žalim puno, da ću s njime što prije u Daruvar, gdje svaka djeva takva je, pa još i liepša, od tega dana baš i nisam nešto svoj. Pa, eto, i razglednicu ovu kočijom šaljem, nadajuć se da možda, negdje, stari će kočijaš prepoznati djevu koja serdce mi ote.

- 23:57 - Komentari (20) - Isprintaj - #