(raspored slijedećih epizoda odjavne špice možete pronaći u boxu lijevo)
Neki te dani jednostavno zajebu.
U ponedjeljak sam legao savršeno odlučan da provedem najhejterskiji dan u povijesti hejterstva kao takvog i ujutro sam se digao nabrijan i krajnje motiviran.
Onda sam pogledao kroz prozor i život je postao krajnje kompliciran.
Sunce. Rijeka. Zeleno. Ljeto.
Stvarno sam se trudio da mrzim sve to.
Stvarno jesam.
Onda sam izašao van da radim nešto što rade samo idioti, a ne smije se reklamirat.
Prvo sam malo razmišljao kako je smiješan taj moj kvart. Neki wannabe elitni kvart - dugačka aleja kestenova, šetalište uz rijeku prepuno zelenila, teniski tereni, veslački klub, restoran s terasom na obali rijeke, teren za odbojku na pijesku, rukometno i malonogometno igralište (s najboljim noćnim malonogometnim turnirom na svijetu, ne mogu ja sad vama opisat kako je kul sjedit u ponoć na drvenim tribinama pedeset metara od svog stana i gledat mali nogomet)...stvarno bi neupućeni pomislili da je riječ o nekakvom elitnom kvartu.
I to mi je baš nekako smiješno.
A, opet, ja ne bih ni živio u elitnom kvartu. Bolji mi je ovaj koji ima stvarno svašta, a zapravo je skroz običan.
I tako ja idem...sunčano je, toplo, nekako je najbolje...
I da začine jutro, tu su tenisači.
Ima četiri vrste tenisača - prva je nezanimljiva, to su oni koji igraju zbilja dobro, ali se ne foliraju, nego jednostavno igraju tenis i uživaju u tome. Druga je užasno iritantna, to su oni koji igraju zbilja dobro, a pritom se ponašaju kao da su na nekom ATP turniru. Treći su nakratko zabavni, to su oni koji nemaju pojma, užasno su smiješni, ali nakon nekog vremena skužiš da se zabavljaju i postanu ti nekako simpatični.
Danas su igrali ovi četvrti.
Ti su najbolji.
Nemaju pojma, a ponašaju se kao da su na ATP turniru.
Tip u punoj teniskoj opremi, maše reketom kao krampom, udari lopticu jedno dvadeset metara u aut i onda priča sam sa sobom: "ne Dinko, ne možeš tako, smiri se, ajde, ajmo" i uz to maše reketom na prazno (i dalje kao da ima kramp u ruci).
Pa onda cupka dok očekuje novi servis, vrati lopticu vrtoglavom brzinom od dva i pol metra na sat, otrči na mrežu, na što ga njegov nešto kvalitetniji suparnik lobuje, on kao krene reketom na lopticu i onda "procijeni" da će past u aut.
Naravno, loptica padne praktički na pola terena, a on se ne može načudit svojoj pogrešnoj procjeni, viče sam na sebe "ma ne!!! igraj to!!!", pa nezadovoljno vrti glavom, napravi neki totalno besmislen potez reketom na prazno, razgiba se par puta, kao da je upravo u tome fora...
Ma zapravo, mogao bih pisati o takvima pet dana. Zakon su.
Poslije idem svijetom.
Želju da provedem hejterski dan budi mi raznorazno bilje.
Svrbi me nos. Kišem.
U biti mrzim svoju alergiju, ali nekako smo, s druge strane, postali prijatelji. Alergija i ja.
To je zbilja glupo, ali ja volim kihat.
Neki put na ljeto kad nemam šta pametnije za radit, sjedim u travi pored Korane, tako nešto pričamo, ili čitam neku knjigu ako sam sam i onda se sjetim pa uzmem neku travčicu i škakljam si nos dok ne počnem kihat.
Savršeno sam svjestan da postoje ustanove za ljude poput mene, ali jebe mi se. Ja volim kihat.
A, dok mi traje alergija, onda nekad kihnem i po 20-30 puta za redom.
Poneki neupućeni poznanik zna mi reći "nazdravlje!", ali ja mu odmah pošteno kažem kako je to posve besmisleno i kako ću kihnuti još barem petnaest puta, pa da bi bilo puno bolje da ne troši dnevnu kvotu riječi na "nazdravlje!" nego neka bolje tijekom dana kaže neke stvarno kul riječi poput "žezlo", "kesten pire" ili "naljepnica".
Kad smo već kod riječi, neki dan sjedimo na kavi (iako apsolutno nitko ne pije kavu, već pijemo kolu, dalmatino, pivu, pivu i pivu) i jedan frend kaže drugom "kakva ti je to boja majice, ko žuto iz uha". Kao prvo, nešto stvarno nije u redu s mojim jednjakom ili kroz koji već kurac prolaze stvari, a kao drugo, svi uvijek pričaju jako glupe i smiješne stvari baš kad ja gutam nešto.
Tako se ja opet skoro ugušim od smijeha.
Ali, onda vodimo egzistencijalnu raspravu o pojmu "žuto iz uha". Mislim, jel vama to normalno?
Zašto su Stari Slaveni izmislili riječi za sve na svijetu, a Hrvati i ostali građani Republike Hrvatske (uključujući Rusine) nastavili njihovim putem - osim za "žuto iz uha".
Kakav je to pojam?
Znam, znam, sad će se sigurno javit otorinoloaringolog Doma zdravlja u Valpovu koji me potajno čita i reći kako "žuto iz uha" zapravo ima znanstveni naziv poput "holjnica", "škrapak" ili "feljton" (ne, čekaj, feljton je ono u novinama), ali mi obični ljudi to ne znamo.
Mislim da to nije fer prema "žutom iz uha" kao takvom.
Kako bi bilo da govorimo "u jebote koje ružno vrijeme, pada ono mokro iz oblaka"?
Ili "dajte mi jednu kavu s onim bijelim iz krave" (haha, sad to moram napravit).
Ili, "pusti me, loše sam volje, sreo sam onog iz Hadezea".
Poslije podne, umjesto da kao ostatak radnog naroda idem doma, ja se ostanem igrat na kompjuteru u redakciji i čekam pola pet, pa idem na nogomet. Karlovac ugošćuje ekipu Hrvatskog dragovoljca. Jasno, od nogometa tu nema ni "n", ali vrijeme je lijepo, stadion je kraj Korane, kad se okreneš vidiš slap i kafeteriju, nekako je dan koji vrijedi provesti na zraku, smijući se ljudima koji misle da znaju igrat nogomet.
Zabavno jest. Za razliku od gostovanja u Sesvetama, gdje su poraženi 10:0, karlovački nogometaši krajnje su motivirani ovaj put, te gube svega 0:3.
No, zabava počinje pet minuta prije kraja.
Prolom oblaka.
Ono mokro iz oblaka pada kao ludo. I još gore. Pravi pravcati prolom.
Ne idemo doma, ne trčimo, ne skrivamo se pod nadstrešnicu ili drveće, nema smisla.
U sekundi smo mokri kao da smo pali u Koranu.
Smijemo se.
Kiša pada vodoravno.
Smijemo se.
Mokri smo od glave do pete.
Osjećam se kao dječak.
Nisam to htio, ali bio je ovo jedan zbilja dobar dan.
Post je objavljen 16.07.2007. u 23:57 sati.