Marketing
Odjavna špica 17: Da izabereš jednu fotografiju...
"moj prijatelj i ja sedimo na klupi
gledamo zvezde
i slušamo vesti
što su upravo stigle
kažu da imamo još samo par godina za nas"
- Da kao trebaš izabrat jednu fotografiju i da je na njoj...kao....
- Znam.
- Kaj znaš?
- Znam šta ćeš pitat.
- Kak znaš?
- A znam. Uglavnom, da stojiš tamo negdje na kraju asfalta na onom malom putiću od zgrada do voćare, tamo negdje, tako da lijevo vidiš rub voćare, desno reklamu od urara, a naprijed, pored one uličice koja ide do Kupe, ovako malo iskosa...tu stojiš, dakle...i s tog mjesta je fotografija, a na njoj je sve to, a u krupnom planu stara bolnica i one klupe ispred nje i ono drveće. I da može ja bi da je na desnoj strani fotografije zima i golo drveće, a na lijevoj da je sunčan dan i da je totalno razlistano i rasvjetano ono drvo kod kioska za koje govorim da je lipa iako nemam pojma jel stvarno je. I da su po klupama djeca, i da su po klupama malo starija djeca i puno starija djeca, da smo po klupama mi i da kad god pogledam tu fotografiju da znam da mi je u očima terasa Amija, izgorjeli krov, put prema zgradama, rub zelene i bok crvene i tamo u daljini oni neboderi s crnim kapama. I onaj vrt da se vidi i prednji dio voćare i Marijina kuća. Eto, to bi ja.
(autor fotografije je Zvonimir Gerber. Na njoj se ne vidi rub voćare, reklama od urara, uličica do Kupe, ne vide se dječaci i djevojčice...i dečki i djevojke na klupama, ne vidi se ni noć, a nekako mi najviše fali što nije proljeće i ne vide se kiosk i razlistano drvo koje je možda lipa, a možda i nije. Ipak, to je barem dio tog pogleda)
"imali smo igračke i živeli smo sve
sve one igre na sreću
one igre za ljude
što je smislio neko
pre samo par godina za nas"
Još dok smo sasvim mali staru bolnicu srest ćemo dva ili tri puta. Neki, kao ja, tri puta, jer ćemo biti među posljednjima koji su u njoj rođeni. Ostali dva puta - prvi puta na televiziji kada će prikazivati partizanski film "Signali nad gradom" u kojem grupa partizana upada u okupirani Karlovac i iz te bolnice oslobađa svoje drugove (a znaš, onaj spomenik kod drvenog mosta, e to je za mladog dečka koji je tad poginuo, u toj akciji), a drugi puta kada Jeri završi na zaraznom odjelu zbog nečega, tko će znati čega, a mi, klinci, svakog dana preko ograde trčimo do njegovog prozora, penjemo se na kutije i kucamo mu na prozor i onda pričamo o svemu što se dogodilo cijeli dan, a klinci smo i događa se tako puno toga i pričamo i smijemo se sve dok ne dođe doktor i potjera nas.
Kad sasvim malo narastemo, kad dosegnemo dvoznamenkaste, a onda i prve teen brojke, ljeti ćemo ponekad smjeti ostati dugo vani i oko ponoći ići po slane kifle u pekaru Šehi Ćazima i poslije sjediti na klupama ispred stare bolnice, najgorim klupama u povijesti čovječanstva i jesti vruće kifle, smijati se u tihoj srpanjskoj noći Crijevu koji je zaljubljen u Samanthu Fox, ili, zimi, pred Novu godinu, s bradama uvučenim u dječje zimske jakne i s kapama navučenim do očiju, jesti jednako vruće slane kifle i smijati se u hladnoj prosinačkoj noći Crijevu koji baca petarde i pleše u dimu i pjeva pjesme od svoje ljubavi Samanthe ili viče "ah, miris Nove godine!".
"dok živimo, dok pričamo, dok branimo se, hodamo i slavimo
neke bezvezne stvari
neke bezvezne priče
što je smislio neko
u samo par godina za nas"
I, znaš, volio bih da ti nekako mogu objasniti...od svega na svijetu volio bih da ti mogu objasniti samo to...kako je u ratu bilo nekako smirujuće sjediti na tim klupama ispred stare bolnice i gledati taj isti pogled. I kako je stvarno bio nekako isti, premda su bila slupana stakla od urarske radnje, a voćara oblijepljena selotejpom i mada Šehi Ćazim noću nije radio kifle. Premda je Ami dignut u zrak, a krov kuće na rubu izgorio i premda je asfalt bio izrovan granatama i gelerima.
I nema veze što je dječake s nekim srednjim teen godinama zabolio trbuh ako bi se iznenada s brda čulo ispaljenje i nema veze što ti ne mogu objasniti to na koji način boli trbuh kad se ispali.
Samo bih volio da ti mogu objasniti kako je bilo smirujuće sjediti ovdje.
"raste kao nada, kao more, kao govor
kao pokret, kao zora, kao dete, kao krv
kao želja među nama"
Slanih kifli više nema, samo nešto što zovu slanci i što je bezveze. Ali ima bureka. A burek je burek, da ga jebeš.
Neki ljudi su isti, neki su različiti, isti je okus vodke ili rakije na nepcu, teški kapci, ali i želja da sve to potraje.
Dok je noć lagana kao dječačka ramena u onaj trenutak, u petak nakon škole, kad odbaciš torbu na dva dana.
Dok se smijemo.
I dok sve nekako ima smisla.
"voli me onako kako nikad nisi volela"
Eto, tu fotografiju bih ja.
Ali ne vrijedi da ti pričam ovako.
Trebalo bi biti negdje dva ujutro.
Da sjedimo na jednoj od tih klupa.
Najgorih klupa.
Da se dodirujemo ramenima.
I da ti povremenom prođem rukom kroz kosu.
Onako iza.
soundtrack: Ekatarina Velika - Par godina za nas (klikom na ime benda i pjesme otvara vam se spot)
Post je objavljen 28.07.2007. u 23:57 sati.