Marketing
Odjavna špica 14: 1987.
(raspored slijedećih epizoda Odjavne špice možete pronaći u boxu lijevo)
(trg-plato ispred Sportske dvorane u Karlovcu, u pozadini je pročelje koje se spominje u priči)
1987. godina je godina rubnog kamenja.
Godina je to visokih zgrada, vrućeg asfalta, malenih dječaka koji kucaju na vrata našeg stana u prizemlju i mole čašu vode, znajući da će dobiti cedevitu, godina sjedenja na granama šljive i drmanja stabla trešnje.
Godina u kojoj se zarađuju opekline od kopriva, u kosu se zapliće čičak, a ljeto traje beskonačno dugo.
Godina tenisa, «plana», nogometa na male i velike golove, godina u kojoj zvonca bicikla blješte pod srpanjskim suncem, smijeh odzvanja ulicom, balkoni su prepuni ljudi koji puše i gledaju u svoju djecu ili negdje u daljinu, stavljaju veš i kroz širom otvorena vrata i prozore njihovih stanova trešti radio ili sportski prijenosi s televizije.
Ali, 1987. godina je prvenstveno godina rubnog kamenja i onog trenutka kada se na sjajnom plavom nebu i namreškanim rubovima bijelih oblaka pojavljuju prve naznake crvene.
Onda netko kaže «ajmo na rubni» i trenutak kasnije sjedimo na nekom od rubnih kamena na parkiralištu, između stakla, željeza i fasada, u prašini, betonu i mirisu ljeta, među grafitima, potpisima na pločniku i s krastama na koljenima.
I pričamo o stvarima – nekim važnim stvarima. I možda više nikada nećemo pričati o tako važnim stvarima kako smo pričali s dvanaest godina.
1987. godine u Zagrebu je Univerzijada, ali natjecanja se održavaju u još mnogo gradova, među njima i u Karlovcu. Na bočnom pročelju stare kuće preko puta Gimnazije svježim bojama nacrtan je veliki Zagi, gradom šeću nasmijane djevojke i dečki u šarenim trenirkama i prvi puta u životu dječaci vide crnce s blještavim bijelim zubima i širokim osmijesima.
U predsoblju je polumrak dok dječaku tata objašnjava kako su karte jako skupe i kako nemaju novaca. Dječak sliježe ramenima i odlazi van, jer to su neka vremena u kojima djeca imaju toliko toga da nemaju vremena žaliti za ostalim stvarima.
Ipak, malo mu je krivo što neće otići baš na ništa.
Nekoliko dana kasnije, na stolu nalazi kartu svijetloplave boje, kartu za četvrtfinalnu nogometnu utakmicu između Japana i Koreje koja se igra u Karlovcu.
Kasnije se dogodi puno toga. Na stadionu, iza tribina, drva su japanskih šljiva i dječak ih prije utakmice bere s Korejancima, koji su šokirani njegovim poznavanjem engleskog, pričaju o njegovom gradu, njegovoj zemlji, njihovoj dalekoj zemlji, jedu japanske šljive koje su istovremeno savršeno sočne i slatke i taman dovoljno kiselkaste. Sjedaju na tribine, a korejski novinari poklanjaju mu naljepnice, značke i bedževa tigra – maskote olimpijskih igara koje će se slijedeće, 1988. godine, održati u korejskom Seulu.
Na punom stadionu, pod srpanjskim suncem, ljudi plješću, komentiraju, ljudi se smiju, ljute i dovikuju, njegovi korejski prijatelji skaču od veselja zbog pobjede svoje momčadi, a na kamenim tribinama stadiona u jednom malom gradu u tom je poslijepodnevu sabijen cijeli svijet.
Dogodi se, kažem, puno toga, ali sve je to beznačajno s onim što se događalo prije. Prije, ali tako da postane važno jednom poslije.
Jer, dvanaestogodišnji dječaci zahvalnost iskazuju srećom, za drugo nemaju vremena. I tek puno kasnije, dok netko tko je još uvijek dječak, iako se osjeća starije, stoji na praznom stadionu i gleda čelične žice kako izviruju iz kamenih tribina razvaljenih granatom, ili prelazi cestu kod Gimnazije i na trenutak pogleda pročelje stare kuće izrešetano gelerima i izblijedjelog Zagija u izblijedjelom svijetu...tek tada postanu doista važni oni dani između trenutka u kojem u prohladnom predsoblju tata svom dvanaestogodišnjem dječaku mora reći kako nemaju novaca za kartu i onog trenutka u kojem dječak pronalazi kartu na svojem stolu.
Neke stvari ne govore se riječima. A, jedina prava vjera je ona koja nije logična ili povezana s bilo kakvim interesom, nego istovremeno slijepa i lijepa.
I, što god tko rekao, lijepo je vjerovati kako je u tih par dana sadržana utjeha za sve ono što će doći poslije. Kako je u njima nacrtan svijet kakav je nekad bio i ljudi kakvi su nekad bili, tako da ih nikada ne zaboraviš, pa čak ni dok gledaš u bočno pročelje stare kuće i, rupama od gelera i metaka, prošarane dugine boje Zagijevog repa i, iako nikome nikada nećeš priznati, bojiš se da na svijetu više nikada neće biti ljepote.
Post je objavljen 09.07.2007. u 23:57 sati.