Marketing
Odjavna špica 13: Trilogija ljetadi
(raspored ostalih epizoda Odjavne špice možete pronaći u boxu lijevo, a događanja u gradu na patološki puno vode u boxu desno)
Na prve dvije fotografije su tipična kuća i tipično dvorište u karlovačkom naselju Turanj. Na druge dvije fotografije (autor kojih je Dinko Neskusil) je naselje u ratnim godinama i uništena osnovna škola. Na posljednje dvije fotografije su tipično turanjsko dvorište i obnovljena osnovna škola.
Prva su ljeta beskrajno duga, s razgaženom nepokošenom travom, zelenim krošnjama, sitnim zrncima tople prašine u maloj i mirnoj ulici, zvukovima vode i mirisom raspuknutih prezrelih višanja, zgnječenih na asfaltu u kasno poslijepodne.
Svijet je malen i u njemu poznaješ sve. Da dječak zažmiri mogao bi sasvim precizno u glavi nacrtati raspored kuća, lončanica s cvijećem na ulaznim vratima u dvorišta, lica susjeda, boju fasade u haustoru u kojem se nalazi žuti pas, žmireći bi mogao ići ulicom i u pravom trenutku pružiti ruku da uzme krušku s grane koja se preko dvorišne ograde nadvila nad ulicu, znati tko u tom trenutku pere auto, tko sluša radio, iz čije se kuće čuje zveckanje posuđa...tko klofa tepihe, tko sprema roštilj, a tko jednostavno sjedi u ljetnoj stolici i gleda u taj svijet napravljen od ljeta.
Rijetko, vrlo rijetko, jer inače to ne bi bila pustolovina, dječak će sjesti na bicikl i otići skroz do kraja ulice, pa skrenuti lijevo i odvesti se skroz do susjednog naselja i, dalje, kroz njega. Gledat će lijepe bijele kuće, uredna dvorišta, gledat će neke druge ljetne ljude, nasmijanu djecu s mokrom kosom i svjetlucavim očima i činit ćemu se nekako da je otišao jako daleko, da je otišao u neki sasvim drugi svijet.
Prva su ljeta beskrajno duga i lijepa i nalikuju na lubenicu. Čekaš ih jednako tako kako nestrpljivo čekaš da se ogromna lubenica rashladi u kadi punoj hladne vode, tvoje dječje oči šire se s dolaskom ljeta kao u onom trenutku kada tata odluči da je dosta i najvećim kuhinjskim nožem rascijepi lubenicu i uživaš u njima baš kao u toj lubenici, tako da na kraju zapravo više i ne možeš i sasvim ti je u redu da je opet došlo vrijeme čekanja.
Druga su ljeta kratka i sva su od jeseni. Divlja nerazgažena trava buja pored puste rijeke, na dvorišnim ogradama prašnjavi su plavi lončići s bijelim točkama puni suhe zemlje bez cvijeća, a voće koje ti je nadohvat ruke puštaš da padne na ispucali asfalt, jer ulično voće valja samo ako ga kradeš ili ti ga netko poklanja uz osmijeh.
Djevojka ili djevojčica u crnoj majici bez rukava, svjetloplavim trapericama koje blješte pod jakim popodnevnim suncem i crvenim starkama sjedi na vrućem asfaltu napuštenog autoputa, naslonjena na zidić između dva smjera, tako da joj vrat dolazi točno do vrha zidića, pa naginje glavu unatrag i kosa joj se rasipa po tom bijelom kamenu, u svijetu na kojem ne postoji nitko.
Dječak ili dečko priča joj o tome kako je vozio bicikl tamo gdje sada nema krovova i kako su jednom davno, u tim nekim prvim ljetima, te kuće bile blještavo bijele kao što sada bijelo blješte transporteri UNPROFORA, usidreni u tom ljetnom poslijepodnevu poput ukletih jedrenjaka, tamo ispred onih zidova s rupama, dvorišta sa spaljenom travom i razbijenim staklom dječje fotografije u vrućoj srpanjskoj prašini.
Druga su ljeta kratka, sva su od jeseni i pomalo nalikuju na onaj trenutak kada ona pogne glavu, pa je opet podigne, a jedan pramen ostane na njenom licu. Jednako su rijetka kao taj trenutak, jednako bude nadu u to da svijet nije ostao bez ljepote i traju jednako kratko kao i igra tog pramena po njenim pjegicama, dok ga lagani povjetarac ne otpuše kao i još jedno ljeto.
Treća ljeta su taman dovoljno nasmijana i opuštena da se osjetiš krivo ako ikada požališ za onim prvim. Dok sjedite na terasi, ispod guste krošnje drveća kojem ne znaš ime i dok dolazi sumrak, a vi poput djece jedinom koji nije došao šaljete sms poruke (prvo mu svako šalje neko glupo pitanje poput "Koji je glavni grad savezne države Wyoming?", "Kako se zove autor dječje knjige Ale Pale sam na svijetu?" ili "Koja struja dominira u Hudsonovom zaljevu?"...potom mu šaljete glupe pojmove, pa jedan pošalje "Norveška", drugi "Klorofil", treći "Onomatopeja"...a na kraju šaljete esemesove s bizarnim poznatim ličnostima kao što su "Gradimir Agbaba", "Robert Domani", "Branimir Dopuđa" i slični...)...dok sve to radite u tom sumraku ljeto je baš onakvo kakvo treba biti.
I nekako bezveze, u tom savršenom ljetnom sumraku, netko se sjeti priče iz rata i onda pričate o gelerima koji su vam spržili kosu ali promašili glavu, ležanju na cesti dok vas zasipaju sitni komadi fasade, ali ne i geleri, mirnoći za napada i paničnom strahu nakon njega, pričate o tupom zvuku VBR-a i trenutku kada se začuje a ti se osjetiš kao lik u crtiću kojem je netko izmaknuo most preko provalije i sad stoji tu u zraku i jednostavno ne zna što da radi...i smijete se. Smijete se iskreno, bez imalo žaljenja i bez imalo grča u trbuhu, smijete se jer u svemu što te u životu snađe treba pronaći razlog da se jednom kasnije nasmiješ.
I tek puno poslije, dok sjedaš na bicikl i krećeš prema kući, na sekundu pogledaš u onom smjeru i nakratko, na stotinku sekunde, pojavi ti se knedla u grlu zato jer nikada nikome nećeš moći objasniti da postoje milijarde i milijarde svijetova i da ti isto imaš neki svoj, u kojem ima to neko naselje u kojem je trava ista kakva je bila, dvorišta su ista, škola je ista, a lijepe bijele kuće u srpanjsko poslijepodne blješte na suncu, potpuno isto kao nekad.
I nećeš nikome moći objasniti zašto to svejedno nije isto i u tvom svijetu nikada više neće ni biti.
Treća ljeta ponekad su kao film. Lijepa, nasmijana i opuštena, sve dok te ne uhvati onaj neki trenutak u kojem shvatiš da je to samo film, da su tu negdje kamere i da to nije prava trava i nisu prava dvorišta, škola i lijepe bijele kuće, već život samo glumi svijet onakav kakav je nekad davno bio zamišljen da bude.
Post je objavljen 03.07.2007. u 23:57 sati.