U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
subota, 21.07.2007.
Odjavna špica 16: Ljeto
|
(slijedeća epizoda Odjavne špice je u subotu u 23.57)  - Ja popizdim kad vidim ovu ulicu u ljeto - govorim dok sjedimo na visokim stolcima na terasi uličnog birca i dok svi piju pivu, a ja votku. Parkiralište je gotovo sablasno pusto, nema žive duše, višnje i šljive su prezrele i samo što se ne raspuknu na granama savijenim od težine... - Nevjerojatno, baš sam danas gledao kroz prozor i o tome razmišljao - kaže moj brat. Pričamo o tome kako smo kao klinci neprestano bili vani i kako je u ovo doba uvijek pred zgradom bilo doslovno 150 klinaca, a šljive, trešnje i višnje su nestajale prije nego što su uopće sazrele. Ljeto nije vrijeme za tugu. Jednostavno ne ide. A na tebe najčešće pomislim ljeti. Ne odlazim više na groblje, već odavno. I ne želim te se sjećati u jesen i zimu. Oprosti, ali tako je. Samo ponekad u ljeto, kad idem u grad i kad je tržnica pusta, prođem kraj onog štanda i učini mi se da te vidim kako se smiješ i jedeš neku mekanu i mokru breskvu. Učini mi se tad da ću umrijeti od tuge, ali, sorry, traje samo par sekundi. Samo tih par sekundi sam opet na groblju, dok tvoje tijelo uništeno zoljom spuštaju u blatnjavu crvenu zemlju, dok pada kiša, a dolje po gradu granate, dok tvoj brat plače, a mi samo šutimo i ne osjećamo ništa. Ali ne mogu Hasko, jebeno ne mogu. Odmah se vrati ljeto. I nije odmah sve okej, cijeli grad mi zamiriši na breskve, ako zažmirim osjetim rakiju na nepcu i vidim kako sjedimo na pločama na Korani i pjevaš "Dirliju" i zaboli, nije da ne zaboli. Ali ljeto je prijatelju, jedino ljeto nikad neće mirisati na rat, znam da razumiješ...uostalom, u ljeto si bio živ...u ljeto nikad nećeš biti mrtav. U ljeto se igraju najblesavije igre. U gradu s previše vode sparina doista ubija, ali zato kasno navečer, u one dane s najgorom vrućinom i najzajebanijom sparinom, votka posebno dobro klizi niz grlo, a kad su uz tebe ljudi koje voliš igre poput "Imenuj DJ-a" djeluju savršeno zabavno. Najnoviji hit, koji tek treba dosegnuti vrhunac je "Di si bio devedesprve?". Totalno bezveze, u nekom trenutku, dok netko priča nešto sasvim normalno, počne zajebancija koja je u tom trenutku beskrajno smiješna onima koji sudjeluju. Ostali ih, uglavnom, smatraju ludim. - E jučer sjedimo tamo kod Kupe... - počne netko, ništa ne sluteći, a onda ga drugi iznenada prekine: - Kod Kupe? Di je Kupa bila devedesprve mater joj četničku? Trenutak kasnije sve postane totalno nadrealno, nema više rečenice bez "devedesprve", samo se povremeno gušimo od smijeha. - Jel mogu naplatit - pita konobar, a pet ljudi ga iste sekunde 'napada' - "kaj jel možeš naplatit? jesi devedesprve na barikadama naplaćivao?"...netko odlazi doma i jasno - "da da, samo ti odi, jesi devedesprve išo doma?", i tako dalje... Ne znam šta da ti kažem. Živciraš me. Živcira me što radiš od svog života. I sve češće kad pomislim na tebe pomislim na ono pradavno ljeto 1981. godine kada smo se upoznali. Sunce je bilo visoko nad nama, ulica još nije bila asfaltirana i goleme zgrade izranjale su iz svjetlucave prašine. Onda kasnije sve ide po očekivanju, mislim na ulicu, na igre, na gringo u voćari, na smijeh, na ležanje na asfaltu u tri ujutro, mislim na ono zbog čega je sve vrijedilo. I možda je patetično, ali, među nama, nikad ne bih ništa mijenjao. Ako je rat bio cijena za ono što smo imali prije, a i poslije, uvijek ću pristati. Jednom si rekao "Imali smo najbolje djetinjstvo na svijetu" i imao si pravo. Ali ne mogu, oprosti. Ne mogu te spasiti. Ne mogu ti dokazati. Uvijek si bio najpametniji. Ja ne znam. Jednostavno ne znam. Oprosti što ne znam, ali tako je. Ne mogu više ništa. I kad negdje čujem frazu "najbolji prijatelj" uvijek prvo pomislim na tebe. Ali uopće nemam potrebu da te nazovem i da vidim kako si. Jer će me sve što ću čuti samo još više razjebati. Oprosti. Ljeto je zelena uličica pored rijeke. Zgnječene murve na asfaltu, zvukovi iza otvorenih prozora, pljuskanje vode i dječji smijeh. Ljeto je lokomotiva koja izleće iz tračnica i udara u tvorničku ogradu, dječaci koji trče pod visokim suncem, ljeto je sladoled od vanilije i usne na trenutak zaglavljene na otvoru boce kokakole. Ljeto je Punat, žuti polo, sladoled u loptici, dodir lopte na nožnim prstima, miris trave, dječak koji sjedi na panju i jede lubenicu, promatrajući svijet raširenih očiju. Zvuk noćnog diskokluba na Foginovom, Tamara koja pleše na "Bježi kišo s prozora", odsjaj sunca u zvoncu bicikla i nečije razlomljeno lice u maloj lokvi vode usred vrućeg asfalta. Udarac žute teniske loptice u dobro napete žice, jedva primjetni miris kopriva pored Kupe, dječaci s razbijenim koljenima i djevojčice s konjskim repovima. Ljeto je zamračeni stan i ona sekunda povratka s mora, prvi noćni izlasci, duga živica kod ograde Velebita i prva cigareta, prva piva i prvi poljubac. Ljeto su ljudi na balkonima, opušteni, pogleda uperenih u razigrani svijet, dok djeca trče, voze bicikle i ulicom odzvanja zvuk udaranja košarkaške lopte u asfalt i lavež malog psa. Znaš...samo me jedna stvar smeta, samo mi jedna stvar u životu fali. Tvoja zgrada. Sve je okej, sve jednom prolazi, ponekad to doista mislim, a ponekad možda samog sebe uvjeravam u to. Ali to sa zgradom mi je nekako pretužno. I previše mi nedostaje. Nedostaje mi to da smo skupa, da te volim i da me voliš i da sjedim na klupi, nekoj udaljenoj klupi s koje se vidi samo dio tvoje zgrade i s koje se vidi tvoj prozor i da gledam prema tamo i da budem zaljubljen u tebe. I znaš što je smiješno? Iz nekog razloga uvjeren sam da je tvoja zgrada crvena iako je nikada nisam vidio. Ljeto su lelujave siluete ljudi i automobila u daljini, u vrućem poslijepodnevu, i treperavi zrak nad prugom. Lunapark na bijelim kamenjem posipanom kamionskom parkiralištu, dlanovi prljavi od prašine i ljepljivi od gringa, nosnice pune mirisa riječnog bilja pri prvom zaranjanju u rijeku. Ljeto su klupe na izlogu galerije, Korzo pun djevojaka, zvuk gitare na pješčanoj gradskoj plaži, noć koja izgleda kao da nikada neće završiti. Ljeto je i bijela pruga iza aviona, na blještavom plavom nebu, narančaste tende u pustoj Radićevoj ulici, zveckanje leda u čaši i blago peckanje na ramenima. Šuštanje slapa, krađa kukuruza, roštilj na kuli i djevojčica s majicom na koju je kapnulo par kapi kruškina soka. Kreketanje žaba kasno noću, šetanje po zidiću, sjedenje na rubnom kamenu ispred KiK-a, medica i duboki dekoltei. Ljeto je....kao onaj trenutak u kojem kupiš bilježnicu, samo za sebe i listaš njene prazne listove i razmišljaš o tome što ćeš sve u nju upisati. |
- 23:57 - Komentari (43) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||