Marketing
Odjavna špica 15: Stadion, semafor
(raspored slijedećih epizoda Odjavne špice možete pronaći u boxu lijevo)
Stadion, priča prva:
Karlovac - Zagreb 0:3:
Bio je kraj srpnja 1991. godine. Kraj srpnja u najopuštenijem i najljepšem karlovačkom ljetu, onom u kojem su, valjda, podsvjesno svi znali što će donijeti jesen i tome se sasvim svjesno odupirali.
Nikada grad nije bio puniji, zabavniji i sretniji nego tog ljeta 1991.
Ljeta u kojem je izvjesni dječak imao prvu ljubav.
Na stadion se, pak, dolazi preko drvenog mosta. Postoje i drugi putevi, ali oni za ovu priču nisu bitni. Na ovu je utakmicu dječak došao preko drvenog mosta, baš kao mjesec dana prije nakon što su Branka i on prekinuli.
Otišao je, tada, prije mjesec dana, na stadion, zato jer je znao da će tamo biti sam, da će moći razmišljati o tim nekim stvarima...o onoj suboti nakon zadnjeg dana škole, njenim zelenim očima koje su blistale i na dvadeset metara udaljenosti, kamionu đakovačke registracije na kamenjem i šljunkom posipanom kamionskom parkiralištu kod tržnice, tamo pored lunaparka koji je cijelog ljeta bio u gradu, o treštanju "Joyride" od Roxette u zraku, dok su izgovarali nespretne riječi...o stepenicama kod arhiva, prvom dodiru usana i prvom dodiru grudi, mirisu njene žvakaće i mirisu njene kose...plakatu za izložbu zmija i škorpiona, kutu ulične tvornice u kojem dječak i djevojčica sjede zagrljeni u prehladnoj lipanjskoj noći...klupama u naselju...krošnjama ispred stare bolnice pod kojima je čekao da završi s pregledom...zvuka Crvene jabuke iz susjedne sobe...i, na kraju, ranog poslijepodneva u kojem mu Branka govori kako odlazi u Beograd.
Otišao je na stadion, da, kao i svatko, odradi svoju prvu ljubav, svoju prvu bol u trbuhu, da s kamenih tribina gleda prema kupalištu gdje su njegovi prijatelji, da napravi svoju glupavu i djetinjastu stvar i ugleda neki savršeno bijeli plosnati kamen i sačuva ga cijeli život tako da se uvijek osmjehne kad ga ugleda.
Tog poslijepodneva, mjesec dana kasnije, Karlovac je igrao sa Zagrebom koji je te godine ušao u prvu jugoslavensku ligu u kojoj nikada neće nastupiti jer Jugoslavije više neće biti. Dječak će gledati nogomet, pomalo misliti o istim stvarima kao mjesec dana prije, pomalo gledati prema kupalištu i utvarati si da čuje glasove svojih prijatelja.
Sunce će biti sve niže i blještat će sve jače, kao žuto svjetlo na semaforu, kao trenutak u kojem jedva čekaš da kreneš dalje i vidiš što te sve čeka na putu.
Stadion, priča druga:
Karlovac - Spačva (Vinkovci) 2:0:
Samo par stotina metara od stadiona je mljekara. Eno, vidiš njen plavi krov, kao nakrivljenu kapu na bijeloj zgradi prošaranoj mecima i gelerima, tamo u onoj šikari, korovu i zarasloj travi. Odmah iza nje je ta neka SAO Krajina, odmah iza mljekare su četnici.
Listopad je 1992. i nogometa nije bilo više od godinu dana.
I nitko baš ne vjeruje kako će se stadion otvoriti, kako će se utakmica igrati samo par stotina metara od onih koji pucaju po gradu.
I pada kiša, kapljice se odbijaju od crnih kišobrana i plavih kabanica, dok ljudi puše i šute i gledaju nogomet.
Ne viču kao inače, proći će još nekoliko utakmica dok opet počnu vikati i ponašati se kao da su na utakmici, sada samo gledaju, zaplješću golovima, a na kraju utakmice igračima obje momčadi, kako svojima, tako i Vinkovčanima koji imaju neke svoje stadione u blizini nekih tamo Krajina.
I svi fiksiraju teren, zelenu travu i igrače u plavo-bijelim i žutim dresovima, tako da ne gledaju niti na istok niti na jug, jer tamo su spaljene kuće, niti na sjever, jer tamo su kamene tribine razvaljene granatama, a niti na zapad, jer tamo je grad, tamo su policijski i vojni bunkeri na početku mosta, tamo su izbušeni krovovi nebodera, tamo je svijet u kojem moraš živjeti, ali ga barem ne moraš gledati.
Kada utakmica završi, kolona ljudi vraća se preko mosta prema gradu, par stotina lica i ravno nula osmijeha.
Na kraju mosta, umorni brkati policajac na kontrolnom punktu pali cigaretu. U trenutku kad duhan uhvati vatru, u beskrajnom sivilu žar zabljesne pred očima kao crveno svjetlo na semaforu.
I znaš da ti nema druge nego da stojiš i čekaš da se svijet ponovno sklopi.
Stadion, priča treća:
Karlovac - Međimurje (Čakovec) 1:2
Srpanj je 2007. godine i, naravno, na utakmicu ideš preko mosta. Ulaziš kroz rupu na stražnjoj ogradi stadiona, vidiš Gademze na dobro poznatom mjestu, iako samo sjedite i ne navijate.
Sjedite, gledate utakmicu, smijete se, pričate i osjećate se opušteno, onako kako se ponekad čovjek osjeća kada dođe kući nakon dugog vremena.
Prisjećate se brojnih spektakularnih poraza i poneke velike pobjede luzerskog kluba koji toliko volite možda baš zato što ga je užasno teško voljeti. I iako nikada nitko izvan tog kruga neće razumjeti potrebu da subotu provedeš na cesti i na stadionima u Vrbovcu, Ogulinu, Rijeci i gledaš ih kako gube, ti znaš bolje i znaš da su najteže ljubavi ujedno i najveće.
A, možda je to i idealan način da izraziš ljubav i stvarima i ljudima kojima se to ne radi osim ako baš ne želiš da te do kraja života zovu Romeo, Petrarka ili, ako su posebno inspirirani, Dorino Manzin.
Jer, kad kasno navečer sjedite negdje na rubnjacima ispred birca ili klupama u parku ili pored Korane i kad netko, jako pijan, kaže kako užasno voli ovaj grad, zapravo ti bude neugodno. Bude ti neugodno jer znaš da ako počneš pričati o tome da se nikad nećeš zaustaviti - i vidiš to i kod drugih.
A još gore je s ljudima, koji, uostalom, sve znaju, jer riječi ionako ne govore ništa.
Dovoljno je da se s nekim osjećaš nenadjebivo ugodno u dva ujutro u polumračnoj ulici, na toplom asfaltu i s mirisom pive i vodke u zraku.
Poslije, kad idete sa stadiona, preko starog drvenog mosta, odjednom se pred vama sklope guste zelene krošnje gradskih parkova.
I sve nekako nalikuje na zeleno svjetlo na semaforu. Osjetiš želju da potrčiš i sve što ti nedostaje da dan bude savršen je da uđeš u dobro poznatu ulicu, vidiš ljude ispred birca u prašnjavom sunčanom poslijepodnevu i nasmiješ se onako bezveze, dok iz kafića trešti "Sunny side of the street", a na grad se spušta sumrak koji miriše na lipu.
Post je objavljen 12.07.2007. u 23:57 sati.