U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
četvrtak, 31.05.2007.
Odjavna špica 2: Megi
|
(najave za slijedeće epizode "Odjavne špice" možete pronaći u boxu lijevo) * tekst iz kojeg su preuzete fotografije možete naći na web stranicama Večernjeg lista. cijeli dan razmišljam da li da ih objavim, iako niti na jednoj nije djetetovo lice. na kraju sam odlučio da ih ipak objavim, jer roditelji su sami željeli da priča dođe u javnost, cijeli Twin Peaks zvan Šarengrad već ih je pogledao na mobitelu, a uklonit ću ih kroz 48 sati. mislim da će time dijete biti dovoljno zaštićeno, a za sve ostale me, iskreno, boli kurac. ostale fotografije su s Male maturijade karlovačkih vrtića i s nastupa gradskog dječjeg zbora Cicibani.* Zajebana stvar kod novinarstva je što isprva misliš da je to nešto najbolje na svijetu. Poslije shvatiš koliko je stresno, ali na većinu toga oguglaš. Samo ponekad u maloj redakciji na kraju duge ulice u malom gradu, pojavi se čovjek od kojeg automatski pogneš glavu i nadaš se da urednik neće reći tebi da popričaš s njim. I ne kaže tebi, kaže kolegici, ali poslije si i ti upetljan u to i pričaš puno, pričaš brzo, samo da ne misliš. Gledaš u čovjeka, misliš si gdje je taj Šarengrad, da li je to kod Osijeka ili kod Vukovara, kako je njemu bilo kad su ga zvali u Karlovac da mu jave, zašto je tako miran, zašto se sve jebene stvari događaju dobrim ljudima, zašto sve ovo nije neki strip. Moraš prebaciti tu snimku na kompjuter i zato je moraš vidjeti iako to ne želiš. (X) Malena sedmogodišnja djevojčica, Megi, leži na podu i plače. Udaraju je nogama, ona plače, pa vrišti, a okolo se čuje smijeh, komentari poput "Isuse, kako dobro zumira mobitel!". Dijete vrišti, dijete plače, maleno dijete skupljeno na podu umire od straha.  Jutarnja buđenja s velikim dječjim očima i osmijehom pred svim novim stvarima koje nudi tako velik i tako zabavan svijet. Rub usana zamrljan toplim mlijekom, poljubac u čelo iz ljubavi i skrivene majčinske brige, za svaki slučaj da nemaš temperaturu, šetnja kroz zelenu ulicu, mala ruka u velikoj...škakljanje tatinih brkova, mamin zagrljaj, musavi dječaci i djevojčice u ulici, poluispuhana kožna lopta, kamenje i trava, prašina i sunce, okus popadalih murvi u ustima.... (X) Uz smijeh snimatelja, primaju uspaničeno dijete za torbu, ručke se omataju oko ramena i vrata, vuku je po prašini dok, sedmogodišnja djevojčica, u strahu koji je bolje ne pokušati zamisliti, vrišti još glasnije, plače još očajnije.  Djeci su zanimljive najčudnije stvari. Recimo dugački i uski betonirani komad s rupama - neke su pune zemlje i trave, iz nekih rastu čak i mali cvjetići, neke su pune vode. Zvuk oraha na sivom i pomalo grbavom asfaltu, ili mekani šušanj na zemlji. Mali koš i mala lopta, miris roštilja, trenutak u kojem se rasječe lubenica, zvukovi vode s rijeke, sutoni koji tako puno obećavaju, dok si okružen ljudima koji te vole i uz koje se osjećaš sigurno. (X) "Šta se dereš ko baba" viču sedmogodišnjoj djevojčici i urlaju od smijeha. Dijete urla od nezamislivog straha. Gaze je nogama, dave, vuku po zemlji i prašini...  Stare zelene klupe išarane olovkama HB, žute drvene stolice, škripa krede na velikoj zelenoj ploči, snijeg do koljena, dječaci, mali dječaci koji se sastaju na uglu i važno odlaze u školu, prvi puta sami. Trčanje kući, kisele jabuke u tvorničkom dvorištu, šutanje kestena, šutanje lopte na blatnjavoj travi u svijetu koji miriše na jesen, svijetu posipanom žutim lišćem i pritisnutom maglom, hladnom...toplom. Ako mislite da je ovaj post mučan, valjda ste u pravu. Eto, postoje tako neke stvari koje se dogode i zbog kojih ti postane kristalno jasno da mi nismo normalni. Ne oni. Mi. Možete se zavaravati, možete se skrivati iza patriotizma, ali ovo je zemlja jebeno retardiranih ljudi. Ipak, nemojte zaboraviti da su zlostavljači isto djeca. Ne otprilike, ne jedva, nego jesu - oni su djeca. U okviriću uz tekst, za one koji ga nisu pročitali, ravnateljica kaže kako su dobili pismene i usmene opomene. I još naglašava da se to nije dogodilo u krugu škole. Onda se žali da im je otac prijetio. Ako išta imam prigovoriti tom čovjeku to je onda što je samo prijetio toj dičnoj nam zemljakinji, ravnateljici OŠ Dr. Franjo Tuđman u Šarengradu. U normalnim zemljama ta djeca bi iste sekunde bile oduzeta roditeljima, oni bi platili ogromne kazne, a možda završili i u zatvoru - ovdje, eto, dijete dobije usmenu opomenu. Ah, pardon, pismenu. Kad vidiš tako nešto i kad čuješ tako nešto, onda neko vrijeme moraš biti sjeban. No, neovisno o tome, ovo je jedan od onih trenutaka u kojima ti je savršeno jasno zašto zaslužujemo sve što se događa, pa i puno gore od toga. Jedan od onih trenutaka u kojima ne samo da ti ne bi bilo žao, nego bi se podlo nasmiješio dok gledaš nekakav ogromni meteor ili nuklearnu bombu kako se približava tlu. Jedan od onih trenutaka u kojima se pitaš kojeg smisla išta ima. A onda se sjetiš da ima, pa makar utoliko da ne ostane samo gamad. Ne možeš spasiti svijet, ali eto, možda možeš napraviti da se ponekad netko lijepo osjeća i uz to, onako u prolazu, ako bude prilike, zabiti šestar nekome poput one ravnateljice ravno u čelo. |
- 23:57 - Komentari (34) - Isprintaj - #
utorak, 29.05.2007.
Postoje li doista odjavne špice?
|
APDEJT: Danas u 23.57 - Odjavna špica 2: Megi Zapravo nisam definitivno odlučio što ću s blogom. Svi ste mi vi jako dragi, ali Bobe je u nedjelju rekla nešto o čemu i ja razmišljam. Neki ljudi počeli su u isto vrijeme i sada su gotovo svi nestali. Možda je to samo svibanj, obljetnice mature, ili još bolje, kraj srednje škole. I onaj varljivi osjećaj koji imaš kada završiš srednju, kada ti se čini da jako voliš sve ljude iz razreda, iako na neke četiri godine nisi obraćao pažnju...kada si tužan zbog tog rastanka i kada se svi međusobno uvjeravate da ćete ostati u kontaktu iako već za koju godinu za gotovo nikoga iz razreda nećete znati čak ni gdje je, a kamoli nešto više o njegovom ili njenom životu. Možda je to samo svibanj, a svibnjad je tu da jednom prođe. A sad čujmo Igora.... - Stvarno ti je super blog, ono, baš me dirne nekak – pijano trabunja Igor iz Valpova koji nije iz Valpova. Izgleda kao tele, baš kao što i ja izgledam kao tele, a kako bismo i izgledali kad smo trenutak prije natezali istarsku medicu, skakali uz Obrint Pas i goli do pasa urlali Gademz himnu u izvedbi Carl Huntera, a sad pričamo o tako neviđeno gej stvarima kao što je pisanje priča. S onom ponekad veselom, a ponekad tužnom sjenom u očima zbog koje ćemo se cijeli život odupirati da budemo išta drugo nego dečki u starkama i majicama na bendove, koji u ponoć sjede na asfaltu, naslonjeni na neku prastaru kuću, uz pivo ili žesticu, uz dim cigarete, uz poznate i drage face naokolo. - E, imam ti ja priču za blog – nastavlja još pijanije i siguran sam da će mi reći da moram više pisat o Crijevu. Svi mi uvijek govore da moram više pisat o Crijevu. Ipak, puno kasnije, na kuli, dok zrak miriše na travu (samo jednu ovaj put), a kroz noć se čuje šuštanje slapa, Igor iz Valpova (koji nije iz Valpova) priča i priča, a ja slušam i slušam i mislim si poznaje li on nju i zajebava li me, jer priča je tako prokleto ista, samo su imena i lokacije drugačije. ...i od početka sam joj htio reć nešto. Nešto, ne znam ni ja što. Jednostavno Nešto. Okej, možda ne od početka, ali jako brzo. I naravno, pričao sam svašta i pisao sam svašta, a na kraju je ona bila ta koja je pitala «dobro, reci ti meni zašto uvijek nakon što ti napišem pismo gledam u more», pa sam ja rekao da... - Ček, kaj u Valpovu ima more? - Daj... – pogleda me onako kako ja gledam ljude koji zaslužuju šestar, ali svejedno se obojica nasmijemo. ...pa sam ja rekao da je to vjerojatno iz istog razloga iz kojeg mene boli trbuh. I svejedno smo opet samo pričali i opet samo pisali i onda sam taj put ja bio prvi i napisao sam neke riječi i sve skupa je ispalo onako...»zapravo sam htio reći da te volim»...baš kao što si ti pisao na blogu za Valentinu i zato ti sve ovo i pričam...a ona je rekla nešto kao «ja sad moram izać, ja stvarno moram izać, nekamo kamo je neka livada i moram šetat...a ti budi tu i čekaj». I poslije me nazvala i samo je rekla «i ja tebe» i sklopila i svejedno kad smo se prvi put nakon toga vidjeli bilo je kao da se uopće ne znamo, sjedila je na toj nekoj klupi... - Dobro, moraš bit malo više specifičan, ovaj grad je klupograd, ima ih na svakom ćošku. - Nije bilo ovdje prvi put, ja sam otišao njoj da ne remetim njenu edukaciju. ...i nekako me nije mogla ni pogledat. A ja nju jesam, baš jesam, iako sam se osjećao kao klinac i sve me boljelo u trbuhu i prsima... - Znači, to je bilo na Pećinama? - Kaj...a zaš ti mene prekidaš? - Ma ne, sam kažem da je bilo na Pećinama onda, to je jedini park u Rijeci kao takvoj. - E pa nije i prestani više. - A nego di ima? - Gle, ak ti kažem di ima onda ćeš se počet smijat i srat ćeš narednih pola sata o tome i o tome kak je šteta što ljudi tamo ne idu na maturalac. - Hahah, daj ne jebi, ima park na krovu Kauflanda??? - Nema nego kod Kauflan....ma odjebi, znao sam, pederu... - Hahah, a sorry jebemu, bit ću dobar, časna riječ – rekao sam i usput u glavi zamišljao brošure Generalturista koje pozivaju na sedmodnevni boravak u Tunisu, Egiptu, na Rabu, Hvaru ili Krku, te specijalnu ponudu «14 dana Kauflanda za dvoje». ...i dobro, tako je bilo i ona je gledala u daljinu i skroz lagano joj je drhtala brada od nervoze i bila je tako nenadjebivo lijepa da je taj trenutak odmah ušao u Top 10, zajedno sa... - Ček, ne misliš valjda da ću zapamtit deset pizdarija koje ćeš sad reć? - Pa jebi se, stalno se hvališ da se svega sjećaš! - Pa svojeg svega! Jebe se meni za Top 10 trenutaka nekog Igora iz Valpova! - Nisam iz Valpova pederu! - Za mene ćeš uvijek bit! - Ti si pizda. - Dobro, dobro, a da ti meni to zapišeš? ...ljudi više ne znaju pisat. Samo tipkaju esemesove, kuckaju po netu, pa kad prime olovku onda pišu kao doktori iz loših viceva. Načrčkano plavim slovima na papiru Anekibrojkojinije4 formata, s crtama, piše «dobro, to kad me nije mogla pogledat...pa kad pogne glavu i onako podigne pogled prema gore...pa kad je sjedila na autobusnoj stanici ogrnuta mojom jaknom...pa jednom kad sam dolazio a ona je ležala ispružena na klupi s podlakticom preko čela...pa jednom kad je ona dolazila i silazila tim nekim stepenicama...pa kad sam je gledao iz daljine kako me čeka...pa kad smo se ljubili i onda me lagano odgurnula rukama i rekla «već mi fališ»...pa kad smo sjedili na naslonu klupe i samo dugo pričali...pa kad je jednom bila kod mene i provirila glavom iza zida sobe i nasmiješila se...pa kad je sjedila u kafeteriji onako nalakćena na stol i iza nje je bila Korana, drveni most i sve to...» - Jebote, pa sad si i mene zainteresirao. Imaš njen broj? - Odjebi – smije se. - A dobro, ionako je sigurno propalitet, tko još ide na faks u Rijeku. - Ti si išo u Varaždin! Varaždin, ej! - Kaj ti imaš protiv Varaždina?? - Ništa efikasno! - Okej, okej, zajebavam se, nastavi... ...i zapravo, onda je...jednostavno ti se nekad čini da se zbilja samo ti trudiš, da bi da nije tebe...jer ono... - Stani. - Kaj sad? - Nemoj. - Kaj nemoj? - Nisam znao da u Valpovu govore kaj... - Nije više smiješno. - Meni je. - Dobro, sad ozbiljno, kaj? - Pa ono...to ti više nije za blog. Mislim, otvori ti svoj pa piši ak oćeš, al meni je to bezveze. Koga briga tko je što rekao, tko je koga dječje uvrijedio jer nije znao ništa drugo, nije važno...Nije važno ni kako je završilo, to nikad nije važno. Uostalom, nikada ne znaš je li doista završilo. Niti je važno što je sad. To je važno vama, za priču nije. - Hm. - Nema tu hm. - Ima. - Nema. - Ima. - Nema. - Ima. - Nema, do kad ćemo tako? - Ima. Dok ne kažemo četrdeset puta. - Nema. Četrdeset baš? - Da, ima. Da, četrdeset. - Nema, zabrojat ćemo se. - Ima, ja neću. - Nema, onda ajmo brže. - Ima, četrnaest. ...nema, ima, nema, ima, nema, ima, nema, ima, nema, ima, nema, ima, nema, ima, nema, ima, nema, ima, nema, ima, nema, ima, nema, ima, nema, ima. - Nema. - Pizdo, to je četrdeset i jedan sad. I premda je noć topla, i premda se smijemo, i premda se iz mraka čuju glasovi dragih ljudi, i premda zrak miriše na vodu, travu, votku i kupine, ipak se osjetim nekako prokleto tužno. I mislim na taj neki trenutak, taj neki trenutak u budućnosti, u kojem se sretnu nasred ulice, Igor i ona. I možda se nasmiju, možda se zagrle, a možda samo tako stoje, dugo, gledaju se, dok im u trbuhu tutnji. Stoje i gledaju se, prvo jedno drugo, a onda kao da iz zraka vide tu scenu, osunčani asfalt, njih dvoje kako stoje, stoje i u sebi se dječje naivno nadaju da će se kadar zamrznuti i da će krenuti slova odjavne špice. Jer, slova bi značila spas. Slova bi značila da ne moraju oni napraviti te korake, otići u suprotnim smjerovima... Ali slova se nikada neće pojaviti. Slova su đubrad. |
- 23:57 - Komentari (37) - Isprintaj - #
Rijeka
|
- Ne da mi se više pisat blog - kažem Igoru iz Valpova. On u biti nije iz Valpova, ali nedavno sam ga prvi put vidio i pod utjecajem istarske medice i Los Fastidiosa koji su treštali u D Bircu (a samo je jedan takav) pitao ga jel on možda iz Valpova. Jasno da je to bilo smiješno samo meni. Mada, ja sam zapravo lud i na trenutak sam se stvarno ponadao da je iz Valpova. Uostalom, nedavno sam upoznao Rusina. Sad sjedimo na pločama, zrak miriše na travu i na travu, nepce je gorko, nepce je slatko od neke razmjerno bezvezne votke s okusom, s mirisom šumskog voća, nešto je lijepo, nešto je tužno u tom svijetu oko nas. - A daj ne seri, a baš sam ti mislio dozvolit da napišeš ono - kaže Igor iz Valpova koji nije iz Valpova. - Onu superfnje pričicu? Kao da bi ja to pis'o - zajebavam ga, iako sam ga tri dana nagovarao da napravim priču od toga. - Pizdo. U mraku se čuje šuštanje rijeke, zveckanje boca, šapat i smijeh poznatih glasova, u noći koja se trudi, koja stvarno daje sve od sebe, ali joj ne polazi za rukom. - A daj, pa to je prvo kaj čitam nakon Zagora. - U jebote, sad si me motivirao - smijem se. Onda ustajem, svlačim majicu i traperice i skačem u vodu. Neobično je topla, neobično je hladna, neobično je moja. |
- 14:53 - Komentari (18) - Isprintaj - #
nedjelja, 27.05.2007.
Vikend u tri čina
|
Čin prvi: Glavobolja od sunca i smijeha I tako, došao je i taj vikend kada su Gademzi, kao najmiroljubivija navijačka skupina u povijesti navijačkih skupina kao takvih, bili pred potencijalnim masovnim neredima. Jedini u kojima su ikada sudjelovali dogodili su se prije dvije godine na utakmici Karlovca i pulske Istre, a sada su u grad ponovno dolazili Puljani. Internet heroji iz oba tabora zakuhali su atmosferu, pa smo se okupili puno prije utakmice kako bismo u slučaju napada zlih protivnika obranili naš birc, što je navodno jako kul u navijačkom svijetu. Nervoza u zraku mogla se sjeći šestarom, ali uspješno smo je razbijali pošalicama na račun onih koji su ispali pizde iz vrlo važnih razloga kao što je odluka da preko noći postanu studenti generacije, nesretna okolnost da tijekom cijelog dana moraju dedi na Kordunu pomagat nosit sijeno, ili tragedija u obliku zanoktice na kažiprstu lijeve ruke. Pulski navijači zovu se Demoni, pa smo htjeli nabrzinu naučit par kršćanskih pjesama jer bi to bilo baš fora, ali smo umjesto toga ipak slušali punk-irish-ska mješavinu, a zle istarske sotone odlučili pokušati egzorcirati s našeg stadiona uz povike "Volim Isusa". Birc smo uspješno obranili jer ga nitko nije ni napao, pa smo se pola sata prije utakmice uputili prema stadionu - bilo je negdje oko +47 u hladu, ali se svejedno dogodio nenadjebivo smiješan događaj kad je tridesetak Gademza prelazilo drveni most na Korani i odjednom se od onih koji su bili u prvim redovima počelo čuti dovikivanje "Ljudi! Ljudi! Supermen!!!", "Ijooooj, gle Supermena!!!", "Dečki, ide Supermen!!!", na što je uslijedila zborna pjesma "Supermen bi jebo, ale, Supermen bi jebo, ale, Supermen bi jebo, aleoooo". Što se dogodilo, tip u majici sa supermenovim znakom je izabrao krajnje pogrešno vrijeme da krene u grad. Da nisam bio zauzet trudom da ne umrem od smijeha vjerojatno bih posvetio nešto više vremena pokušaju da dokučim što se odvija u njegovoj glavi dok prolazi pokraj nas trideset. Neke stadionske stvari nisu za priču na blogu, pa je dovoljno reći kako je bilo užasno, ali užasno vruće - gdje su Demoni tu je i pakao, a naše skandiranje Isusu nije baš puno pomoglo, što znači da u vječnoj borbi dobra i zla Sotona polako počinje razvaljivat nebeske pastire i ostalu pacifističku bratiju. Kasnije smo malo otišli do koncerta demo demo demo bendova (vjerujte, jako su demo) kod dvorane, gdje se još jednom pokazalo da su Gademzi super čvrsti momci, jer je jedan od nas sjeo na najdeblju zamislivu flašu pive i uspio je skrckat, a time i razrezat intimne dijelove svog tijela što je bilo superkul svima osim njemu. Čin drugi: Everywhere Bobe goes, she always brings bad weather with her U svom prvom pokušaju da razgleda Karlovac, Bobelline je angažirala djevubajnu i došla u takvu magluštinu da se i jadna djevuška iako je Karlovčanka nije znala snać pa joj je pokazivala bizarnosti poput spomenika kugi u ulici kojom godišnje prođe sedamnaest ljudi. Ovog puta kao turističkog vodiča angažirala je mene, a s njom je došao i Frifol kojem je ime isto moglo bit napisano drugom bojom ali je obrisao blog pa sad nek pati. U trenutku kada smo izašli iz auta i prošli tridesetak metara počela je takva neviđena pljuščina da smo spas potražili u obližnjoj razmjerno opskurnoj birtiji. Nakon što je prestala kiša, izašli smo van i krenuli u obilazak parkova, no tek što smo došli do samog početka poprilično nenormalne količine karlovačkog parkovlja počela je takva pljuščina da je to bilo još neviđenije. Pa smo otišli u jedan super bizaran birc. Tamo smo se zadržali do njihovog povratka u glavni grad svih Hrvata i barem jednog Rusina - na izlazak smo se odlučili dok kiša nije padala, ali je, razumljivo, počeo i treći neviđeni pljusak prije nego što smo došli do auta. Izuzevši činjenicu da kud Bobe prođe tu trava ne raste, odnosno raste nenormalno jer stalno padaju pljuskovi, bilo je vrlo ugodno. Ona je užasno slatka iako taj epitet baš ne priliči njenoj kul pozi, ali ni meni ne priliči da tri puta dnevno pokisnem, pa ono, jebe mi se. Za Frifola imam dojam da je nenadjebivo dobar dečko, što znači da bi vjerojatno postao serijski ubojica da smo susjedi (znate kako susjedi uvijek govore sve najbolje o serijskim ubojicama iz dvorišta pored njihovog). Ali, kako nismo susjedi, postoji sasvim fer mogućnost da on doista i jest dobar. Uglavnom, bit će mi jako drago da se uskoro vidimo u normalnijim vremenskim uvjetima i na dulje vrijeme, o čemu postoje određeni planovi, no za tako nešto ćemo se vjerojatno morati naći samo Frifol i ja, te uspostaviti videolink s Bobe, jer u suprotnom ćemo usred lipnja biti zatrpani snježnom mećavom. Istina, Bobe mi prijeti turnejom po Splitu (kao da se meni mlatara po gradovima većim od Duge Rese, nisam ja maratonac), te se zaklinje kako je u Splitu ponekad čak i sunčano dok je ona tamo. Čin treći: Što je vikend bez fnje trenutaka? Za prvi fnje trenutak vikenda zaslužni su ranije spomenuti Demoni. To čak nije bio hrvatski kul fnje trenutak, nego američki Aaaaaaaaw Dr Phil Meets Oprah fnje. Naime, unatoč svim animozitetima, unatoč incidentima i na utakmici, Demoni koji su u ovoj bijednoj ligi zahvaljujući svojoj reputaciji i odličnom navijanju manje-više svima uzor u navijačkom smislu, ispratili su nas pljeskom čestitajući nam tako na odličnom navijanju. Skoro da sam vidio tu scenu u slow motionu dok diljem Nebraske, Idahoa i Rhode Islanda Amerikanci ridaju u rupčiće, zovu brata s kojim su se posvađali prije 25 godina ili odlučno ustaju s kauča i obećaju da će već sutra krenuti s džogingom i do ljeta smršaviti na 350 kila. Drugi fnje trenutak i nije pravi fnje. Ili je, ne znam. Uglavnom, probudio sam se u četiri ujutro i nisam mogao zaspat i onda sam pogledao kroz prozor i na kupskom zidiću, oslonjeni leđa o leđa sjedili su dečko i djevojka, nešto pričali i povremeno se tiho smijali. Da su bili zagrljeni ili nešto ne bi uopće bilo tako kul. A ovo je baš bilo. Treći fnje trenutak je činjenica da je vrijeme obljetnica mature. I da pored dugačke trošne prastare kuće, na prašnjavom asfaltu starke jedva čujno šušte. I baš tamo smo se sreli, na gotovo istom mjestu na kojem je pognula glavu i onda je podigla, trenutak prije prvog poljupca. Kad joj pogledaš u oči još uvijek se čuje zvuk lješnjaka prosipanih po pločniku. Prođe vječnost dok se gledamo, prođe sekunda dok se uz osmijeh pozdravljamo i prođe još jedan život dok odlazimo svako u svom smjeru, nadajući se pomalo kako se više nikada nećemo sresti. A u zraku bude miris njenog haustora. |
- 22:41 - Komentari (24) - Isprintaj - #
petak, 25.05.2007.
Why not smile?
|
* stvari koje pročitate u "Lovcu u žitu (sa šestarom)" ne pokušavajte kod kuće. dakle, ako ste dijete i slučajno je u vašem gradu rat, nemojte bit stalno vani i ne rugajte se prijateljima koje tata ne pusti van. ako ste maloljetni nemojte pit alkohol (a uopće nemojte pit kruškovac). tijekom snimanja ove epizode nije povrijeđen niti jedan hrčak, pčela, ili član Prljavog kazališta. soundtrack korišten u ovoj epizodi: Fool's Garden - Lemon tree, Pogues - Sunny side of the street, Ramones/R.E.M./Everly Brothers - Have you ever seen the rain, Crowded House - Weather with you. ako ste kojim slučajem Lužički Srbin, imate sa stranu moju mejl adresu pa se svakako javite. hvala. * Everywhere you go, you always take good weather with you I wonder how I wonder why Yesterday you told me 'bout the blue blue sky And all that I can see is just a yellow lemon-tree I'm turning my head up and down I'm turning turning turning turning turning around And all that I can see is just another lemon-tree Dječaci sjede na zahrđaloj zelenoj ogradi i gledaju u mrak. Pravi mrak. Trebao je početi rat da se vidi taj pravi mrak, bez uličnih svjetala, sa zamračenim prozorima. Dječaci šute, udišu hladan i oštar zrak i pitaju se jesu li to oni preko noći odrasli? Pomalo se i smiju, dok se Crijevo duri jer jedino on voli «Smogovce u Domovinskom ratu» i svi ga zajebavaju zbog toga. Onda se čuje škripa vrata i u ulaz, u mrak, izlazi Kic. - Jebote, rat traje već četiri godine a ti još uvijek ne smiješ van čim se čuje metak u daljini – kaže Crijevo i svi se smiju. Kic prazni kante sa smećem u metalni sivi kontejner, a kad se okrene netko iz potpunog mraka zapjeva «Isolation....is not good for you». I nekako, kroz mrak se vide osmijesi. Dječaci sjede na ogradi, klimaju glavama, neki pjevaju, neki glume trube. Zrak miriši na limune, ako zažmiriš vidiš plavo ljetno nebo i jednostavno ne možeš sakriti osmijeh. All I can remember now Is little kids without no shoes I know I'm better than before I will not be reconstructed And I knew that day I was going to stay Right where I am, on the sunnyside of the street - Kako je ovo gej – kaže Tin i svejedno povlači poveći gutljaj iz boce kruškovca. Trg je pust, trg, zapravo, i nije trg osim nazivom. Ali uvijek je pust. Ipak, nekad je skroz ugodno sjediti oko zdenca, to je jedino mjesto na koje ljudi dođu i sjednu bez pitanja, bez obzira znaju li se ili ne. Vani je sparno, povremeno prolaze automobili s od sunca blještavim krovovima, čak i prastare i poluraspadnute kućice u Kineskoj četvrti djeluju nekako šarmantno zapušteno u prokleto vrućem poslijepodnevu. Djevojka kratke crne kose sjedi s podvučenim nogama s druge strane zdenca i sluša walkman, a Tin i ja pijemo kruškovac jer mu je, barem on tako kaže, sestra podmetnula u ruksak umjesto votke. Asfalt oko zdenca pomalo je prašnjav, jaki pljusak koji je padao prije par sati potpuno se osušio, ali tamo dalje, u jezgri, velike su lokve vode u vremenom i granatama razrovanom asfaltu. Bosi romski dječak dobacuje ogromnu loptu za plažu jednako bosoj djevojčici. Lopta završava u lokvi i maleni dječak odlazi po nju. Onda zastaje. I skače po vodi. I smije se. Smije se tako da odzvanja cijeli trg. Pogledavamo se i osmjehujemo, ona djevojka izvlači slušalice iz uha i gleda prema dječaku, pa prema nama, izmjenjujemo osmijehe, pružam joj bocu i otpija gutljaj. U slijedećem trenutku svo troje gledamo u svom smjeru, mislimo na nešto svoje, ali s usana nam ne silazi osmijeh. so they say, it’ll rain on a sunny day, I know; shinin down like water I want to know, have you ever seen the rain I want to know, have you ever seen the rain Comin down on a sunny day? Željo je Rusin, što znači da još moram upoznati Lužičkog Srbina i moja misija na planeti je ispunjena. Kad mi je rekao da je Rusin oči su mi svijetlile kao malom djetetu, a vjerojatno tako sjaje i sada. Njegove sjaje. I Jelenine, Markove, Koletove… Sjaje dok stojimo na stadionu pod iznenadnim proljetnim pljuskom, skidamo mokre majice, voda nam se slijeva niz lice i smijemo se u tom nekom trenutku koji može napraviti samo topla kiša u nenadjebivo sunčanom danu. Gledamo jedni druge i jednostavno se smijemo i u tom trenutku ne postoji ništa na svijetu što bismo radije radili, u tom trenutku ne postoji nitko na svijetu tko nam je draži. * * * * * Stojimo pod suncem. Stojimo nad autoputom. Stojimo na bijelom betonskom temelju željezničkog stupa, odmah pored pruge, naslonjeni leđima na sivi stup, svatko sa svoje strane. Valentina gleda prema gradu, ja prema daljini u kojoj tračnice trepere od sparine. Autoputom voze automobili. Nije to više taj autoput, nije to više onaj rat, nije to više onaj svijet. Ne vidimo se, ne dodirujemo se, samo, eto, pričamo. O faksu, o Karlovcu, o Rijeci, o kupinama, pčelama i hrčcima, o tome da je Prljavo kazalište najgori bend u povijesti čovječanstva. Onda se, možda slučajno, možda namjerno, istovremeno dodirnemo malim prstom. Ostajemo okrenuti leđima, naslonjeni na željeznički stup, samo se čvršće primimo malim prstima. - I što sad – pita. - Ništa, ne bi bilo fora da znamo – kažem. - Hm. Nakon nekog vremena, kreće. Ispruženih ruku, s isprepletenim malim prstima, stojimo pod niskim suncem. Još poslije, dozivam je, okreće se, udaljena je dvadesetak metara, stoji u sjeni grada. - Everywhere you go, always take good weather with you – vičem. - Ne kaže to – smije se. - Znam – odgovaram – znam. I, onako za sebe, tako da nitko ne čuje, dodam: - To ti ja kažem. |
- 01:05 - Komentari (32) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 21.05.2007.
Jesu li u Srednjem vijeku postojali šestari?
 autor fotografije je Netko Netković (ako je prepozna nek se javi pa da ga tituliramo) Prvi puta šestara sam se uhvatio već na početku uspona prema Starom gradu, kroz šumu. Naime, dok mi je jedno sedamsto ljudi reklo kako je Sajam vlastelinstva baš super, na dnu stepenica sretoh se s parom u kojem je dečko izmučeno hodao svijetom, dok je djevojka pričala osamsto riječi u minuti i prigovarala organizaciji zato jer, zamislite vi to, nisu napisali za što točno služe sve izložene ljekovite biljke. U Srednjem vijeku bila bi sretna da se suoči samo sa šestarom, no ja sam je ipak poštedio budući je imala jedno devet kila i sve su šanse da bih pogodio neku kost i tako oštetio šestar. Negdje na sredini puta, pak, htio sam ga upotrijebiti na sebi, jer sam se, kao da imam sedam godina, najeo baš prije nego što sam na +30 krenuo uzbrdo. U tim uvjetima činilo mi se kao da se penjem na neko pravo brdo, a ne na jedan običan Dubovac. Sajam vlastelinstva je jedna mnogo kul manifestacija. Bila je to i u prve dvije godine, a ove mi se nekako čini još i najboljom. Naime, ove godine sam se na momente zbilja osjećao kao u Srednjem vijeku - svuda naokolo ljudi u srednjevjekovnoj odjeći, tamo kovači, ondje streličari, tu sokolari, ovdje raznorazni obrtnici, randompriloškaoznakamjesta krvnici...i, naravno, puno vitezova. Ako ste u blizini svratite obavezno drugi vikend kada će program biti još bolji, na čelu sa svjetski poznatom skupinom Merlet iz Češke koju ste, tek toliko da znate reference, zasigurno već mnogo puta, i ne znajući, vidjeli u raznim hollywoodskim i inim povijesnim spektaklima gdje glume u masovnim scenama. Bit će i napad na utvrdu vatrenim kuglama iz katapulta i svašta još zanimljivo. I tako ja uživam u Srednjem vijeku i borbi vitezova kad odjednom zatrešti Rammstein. Odmah sam se sjetio jednog diskokluba u istočnom Berlinu gdje ljudi izgledaju kao da su sedamdesete i slušaju Abbu i slične stvari, ali zbilja nisam znao da je Rammstein iz 16. stoljeća. S Nijemcima nikad ne znaš, ali ipak... Treći šestarski trenutak, pak, dogodio se kada su izvjesni Mađari predstavljali svoje srednjevjekovne plesove i počeli pozivati ljude da plešu s njima. Izvjesni tip koji djeluje dosta mladoliko za nekog tko je iz 16. stoljeća došao je i do nas i rekao "kamon! dens vit as!". Svi su počeli mahnito gledati u stranu, samo sam mu ja rekao "nou tenks ajm a bladi lejzi bastard". "kamon men" ustrajao je dečko, "bat nou tenks mister hangerijan aj ken onli dens makarena or sam pank densis ver ju ken kik samvon ju dislajk in d kidnis and hi iz ekšli hepi ven ju du det". "bat ic rili fan!" ustrajao je mađarski dječak na što mu rekoh "ajem šur bat ic ivn mor fan to tok vit ju end mejking ap stjupid ekskjuzis". Onda je odustao. Šteta. Naravno, bio je tu i fnje trenutak - jebeš nedjelju poslijepodne bez fnje trenutka. Sa Starog grada Dubovca, naime, vidi se popriličan komad Karlovca i mogao bih sad pričati o rubu zgrade koji je nekako uvijek osunčan i gotovo osjetiš toplinu asfalta, okus slanih kifli u tri ujutro i miris višanja koje nikad ne sazore do kraja. Ili o crkvenom tornju oko kojeg se motaju ptice i u glavi ti se jave slike ljetnih terasa, potpuno puste Radićeve u dva popodne, na +40, dok je asfalt usijan, a u daljini je sve nekako nenadjebivo lelujavo i mutno. Ali neću, jer je za fnje trenutak zaslužna ulica koja vodi od crkve do stare zahrđale česme. Crkva se zove Nacionalno svetište Svetog Josipa (Crijevo je jednom rekao da bi se trebala zvat Sveto nacionalno svetište Svetog Josipa sveca - no mi u ulici smo ionako svi sektaši i sljedbenici Plave Žabe /no dobro, to je duga priča/, pa zanemarite ovo rimokatolikohuljenje). E sad, ta se ulica sa Starog grada vidi upravo savršeno i to baš onako kako treba. Naime, kad ideš prema crkvi to nekako nije to. Moraš ići od crkve. Taj put nekako u sebi ima sve što sadrži petak predvečer i, istovremeno, nedjeljno poslijepodne. Tim putem vraćali smo se iz osnovne škole - Anton, dva Danijela, Stjepan, Goran i ja. Dolazio je vikend, dolazio je trenutak kada baciš ruksak iza kreveta i ne pomisliš na njega dva dana, iza nas je bilo crveno nebo, s obje strane neke stare i mirne kuće iz kojih se čulo zveckanje posuđa, jednoličan glas spikera na radiju ili špica Dnevnika na televiziji, smijeh ili plač malog djeteta, lavež psa u dvorištu, sve one neke glupe i nevažne stvari koje naprave da ti se odjednom učini da je život stvarno nenadjebivo lijepa stvar. Ponekad, u proljeće, zastali bi na česmi i pili vodu i onda se rastajali. Svakog dana odlazili smo svatko svojim putem, sve dok se jedne jeseni nismo pretvorili u ništa više od poznatih lica kojima klimneš u prolazu dok žurite svaki prema svojoj srednjoj školi. Ni to nije potrajalo dugo, jer je počeo rat. I potpuno je nevažno kome je od nas poginuo brat, tko je na parkiralištu urlao na starog da ne želi u Srbiju, a tko je u tu Srbiju otišao samo s mamom, tako da uvijek kad vidiš njegovog tatu na balkonu, u zraku osjetiš miris torte s bijelom filom i vidiš izblijedjelu fotografiju s dječjeg rođendana punu nasmijanih lica i dječaka zagrljenog s tatom u tom nekom svijetu davnijem od Srednjeg vijeka, u tim nekim godinama koje su bile sretne i lagane poput ljetnog poslijepodneva u kojem ležiš na travi, s rukama prekriženim ispod glave, gledaš nebo i osjetiš želju da potrčiš. I kao da na rukama, licu i u ustima osjetiš vodu, s one česme na kojoj nismo mogli piti sami, jer smo bili još premali da istovremeno pumpamo jednom rukom i drugom pijemo. Onda smo porasli i iz nepoznatog razloga pomislili da tu vodu čovjek može piti i sam. Samo što više nije imala isti okus. |
- 19:41 - Komentari (38) - Isprintaj - #
utorak, 15.05.2007.
|
Neutrino je objavio treći i finalni dio intervjua koji je u dokolici napravio s autorom ovog bloga - to bih bio ja. Možete ga pročitati OVDJE. Jedno od pitanja bilo je i koji su moji omiljeni postovi, odnosno priče. Problem je, što rekoh i njemu još u prvom dijelu intervjua, da ja sebe baš ne shvaćam previše ozbiljno, pa tako nikada nisam razmišljao o tome koja mi je priča najdraža, koja je, kao, posebno dobra i slične stvari. Ipak, sad me natjerao na razmišljanje i, ne znam ima li to ikakve veze s ičim, ali kada su baš priče u pitanju, neprestano mi se po glavi vrtila ova koju ću danas objaviti i ovdje. Ne znam je li najbolja, ali ima u sebi nešto zbog čega je volim - neke potpuno skrivene trenutke koje mogu dozvati kad se sjetim ove priče ili je ponovno pročitam nakon dugog vremena. Velika livada na Jamadolu koja se spominje u priči doista je bila mjesto na kojem smo slavili rođendane ili organizirali tulume i doista je, praktički preko noći, pretvorena u groblje. U kući u kojoj živi glavni lik priče zapravo živi moj dobar prijatelj koji je, nažalost, imao sudbinu istu kao Ivana. A bilo je to u vrijeme kada dječaci i djevojčice baš nisu imali vremena za tugu i shvaćanje svega onog što se oko njih zbiva. Možda i zato volim ovu priču, jer je na neki način petnaest godina zakašnjela ruka na ramenu i obično "sorry" koje u ono vrijeme nismo izgovorili jer smo bili djeca i nismo znali kako. Kako bilo, eto Neutrino, barem u ovom trenutku, ovo je moja najdraža priča: CRTE Ivana ne plače. Kada se u hladnu jesensku noć uspinje prema Jamadolu, dok vjetar sa sjevera udara u lice, a u zraku je oštar miris magle, njene plave oči postaju vodene. Ali to nisu suze. Jednom rukom uz traper jaknu privija fascikl s notama, a drugom rukom široko zamahuje futrolom s flautom i pomalo cupka u ritmu neke samo njoj znane pjesme koja joj te večeri odzvanja u glavi. Na pločniku prazne ulice njene crne cipele odjekuju kao da pleše step i licem joj se širi osmijeh. Ivana ne plače, njene su oči vodenaste i ponekad, kada je noć, kada je hladno i kada puše vjetar, ne mora zaškiljiti da vidi razlivene boje ulične rasvjete kako iskre kroz mrak. Kada uđe u dvorište, posebno pazi da ne stane na neku od crta između kamenih kocaka pred kućom i stepeništem. Ako uspije doći do ulaznih vrata bez da nagazi na crtu, možda će ispasti kako je Davor voli, a tako nešto preozbiljna je stvar da bi se čovjek tek tako odrekao svoje vračke. U sobi je toplo, a na velikom posteru na kojem visoka plavokosa djevojčica i maleni tamnoputi dječak plešu Lambadu zalijepljen je mali žuti paketić. Otvara ga nestrpljivo i ne pazeći previše na urednost. Unutra je kompilacijska kazeta s popisom pjesama koje obožava i mala čestitka. Na naslovnici je nacrtan velik dječak koji za ruku vodi malu djevojčicu, kroz široko polje puno cvijeća, i s nasmijanim suncem na nebu. «Sutra kad se probudiš imat ćeš trinaest. Ovo ti je poklon za zadnji dan dvanaeste. Molim te, kazetu slušaj samo kad me nema ili na walkmanu. B.» Nasmije se i odlazi u dnevnu sobu u kojoj brat sjedi u fotelji i gleda utakmicu. Prilazi mu s leđa i ljubi ga u obraz. - Nemoj si ništa umišljat, to je samo da više ne moram slušat te gluposti – dobacuje joj, dok ona nasmijana odlazi u svoju sobu. Kada ugasi svjetlo nestane i zvukova i čuje se samo hladni vjetar kako udara u prozor, sa širokih polja i livada nad kućom. *** Ljetna noć miriše na trešnje, dok Ivana zatvorenih očiju rastvara usne i osjeća kako Goranov jezik polako dodiruje njen. Osjeća da su joj oči ispod kapaka vlažne, ali to nisu suze, to samo tako ponekad bude, kada je noć topla, kada joj srce brzo kuca i kada joj je lijepo. Da se pomakne samo malo udesno, šumarak ne bi priječio pogled prema njenoj kući, ali ovako je sigurno zaštićena od eventualnih roditeljskih pogleda. Tu, u mraku, dok malo dalje Toni svira gitaru, a okupljeno društvo pjeva «Balkane moj»...dok se čuje zveckanje pivskih flaša, zrakom proleti opor miris džointa, a Goran spušta ruku s njenih leđa, baš pravom brzinom, tako da potpuno zbunjena ne zna da li da ga zaustavi. Ivana ne plače, petnaestogodišnje djevojčice ne plaču, a ona će već s jeseni imati i šesnaest. Samo joj oči budu vlažne kada joj je lijepo i kada popije gutljaj ili dva pive previše. Kada bi bio dan, u njene oči uronilo bi cijelo nebo i svijet bi postao potpuno plav. Ovdje u mraku, vide se samo maleni iskričasti bljeskovi, kao negdje pored rijeke, gdje u gustoj travi svjetlucaju krijesnice. Puno kasnije, kada uđe u dvorište, na trenutak zastane na ogradi i gleda Gorana kako se spušta niz Jamadol i onda zamiče za ugao. Potom krene prema kući, pazeći da ne stane na crtu, jer ako ne stane ovaj će dan zauvijek ostati zapamćen i nikada ga neće zaboraviti. Tek na posljednjoj stepenici, dok ubrzano u usta trpa pepermint bombone da izbriše laganu naznaku pive u dahu, shvati da brat sjedi ispred vrata. U grlu joj se trenutno zaustavi knedla. - Znači, sad si stvarno velika – kaže on, uz osmijeh. Promrsi joj kosu i šapne «paziš šta radiš, jel da?». Noć je topla i Ivana još dugo sjedi na prozorskoj dasci, gleda prema livadama i poljima, izbjegavajući pogledom donju parcelu na kojoj nastaje groblje. Dolje u mraku, na sjenama rijetkih spomenika svjetlucaju prve kapi tople ljetne kiše. *** Ivana ne plače. Ona nikada ne plače, samo joj oči nagriza podrumska prašina. Ne plače, jer ne razmišlja o bratu i o strahu koji je samo ona vidjela iza njegovog osmijeha one nedjelje kada je posljednji puta bio kući. Rekao je da će doći danas, ali puca se cijeli dan i sigurno ih zato nisu pustili, iako je tamo gdje su smješteni, u malom selu pored Kupe, mirno. Kada avioni prelete kuću, na trenutak se čini da će se cijeli kvart raspasti od vibracija, stakla pucaju i psi uznemireno laju, ali sve to je ništa prema zvuku avionske rakete koja pada negdje daleko, možda i izvan grada, ali se zvuk zastrašujućeg brujanja širi svijetom i tjera te na paničan strah koji potraje sve dok zvuk ne nestane, a tada se pitaš je li uopće postojao ili si to samo imao ružan san. Puno kasnije, kada se mrak spusti na grad i tišina prekrije prašnjave i izrovane ulice, Ivana leži na krevetu i gleda u zidove, samo da ne gleda prema brdu i prema poljima i livadama koje sve više prekrivaju grobovi svakodnevno kopani u gnjecavoj žutoj jesenskoj zemlji. Kada u kuću uđe susjed, Ivana čuje samo neke riječi. Čuje ime sela, čuje «raketa» i čuje «devetnaest mrtvih». Ne gleda uznemireno i grozničavo tatino lice, ne gleda blijedo i sablasno prestrašeno mamino...samo izjuri na ulicu i trči niz stepenice i po onim kockama, tako da ne stane na crtu. Izlazi iz dvorišta i trči još dalje, s ulice se diže prašina i ulazi joj u oči, ali ona ne plače. Trči, preskače sve crte na koje može naići, trči i misli kako će trčati do kraja života, sve dok ne prekorači sve crte cijelog svijeta. Trči i ne plače, jer ako zaplače, na svijetu više neće biti nade. . |
- 01:49 - Komentari (54) - Isprintaj - #
subota, 12.05.2007.
Štafeta (nabijem vas sve šestarom)
|
Nakon što mi je 875 ljudi predalo ovu štafetu s ljubavnim pjesmama, odlučio sam je ipak napisat. Mrzim štafete, ali ova mi je izgledala kao donekle kul za post - ipak, postoje i dva problema: prvi je da će taj post nužno biti ogroman, a drugi da mu je potreban soundtrack, tako da bi bilo dobro da barem vi koji imate adsl doista i poslušate pjesme. također, nisam izabrao "najljepše" pjesme, iako su neke od njih na mojoj vječnoj top listi, već one koje imaju veze s konkretnim događajima. hvala na pozornosti. doviđenja. 1. U "Hrvatskom", tada kultnom mjestu svih karlovačkih izlazaka, je manje-više sve bilo isto. Nama, opakim metalcima, sve se svodilo na blok od čak tri stvari: uvijek istim redoslijedom Skid Row "I remember you", Alice Cooper "Poison", te "Sweet child o' mine" od Gunsa...onda su se svi moji prijatelji okupili na sredini i mlatarali s kosama, a mene je to bilo sram, iako sam se i ja pravio da sam metalac. Neizostavna je bila i ekipa s obližnjeg egzotičnog Korduna s komentarima poput "viđe ovijeh sotona", "đeš name s otom čupom" ili "jebli te ovi mentalci diđej! pušti nešta od itede benda" (ITD Band im je bio ikona zato jer su iz Vrginmosta, iako su se pravili da su iz Zagreba - dobro, možda bih se i ja pravio da sam iz Zagreba kad bih bio iz Vrginmosta). A Maja? Pa...njeni poljupci imali su okus jabuke, obožavala je da je grlim s leđa, bila je uvijek nasmijana... Tako nekako smo i prohodali...Na Korani? U Korani? Uglavnom, Korana je bila tu. I mi. Izronila je, prišla mi i maksimalno se trudeći da ostane ozbiljna, škrgućući zubima rekla: - Još jednom i mrtav si... - Slučajno - rekoh ja... - Dobro. Još jednom mi slučajno dodirneš grudi i ubit ću te. - A namjerno? Zarumenila se....Pa nasmijala. - Razmislit ću o tome. - Kad ćeš mi javit. - Kad me poljubiš. Tako nekako smo se i posvađali...Na Korani? U Korani? Uglavnom, Korana je bila tu. I mi. SKID ROW: I remember you Bile su maturantice i zbog malonogometnog turnira nisu imale tjelesni, nego su sjedile negdje gore i tamo je bila Zrinka i čim me je vidjela viknula je "mali, jesi napisao šta novo??", ja sam rekao "dečko ti je mali", ona "kako znaš, zar si provjeravao?", ja "ha, ha", ona "ha, ha", a ja bih onda možda opet rekao "ha, ha", ali nisam... Nisam, jer sam vidio nju...I ona je vidjela mene...Vidjeli smo se, rekao bi naš mudri narod... Zrinka, onako blesava kako već jest, onako u najpozitivnijem smislu te riječi, tada je samo rekla "baš ste mi super par", prasnula u smijeh i poljubila Ninu u obraz... I sve je bilo u redu osim jedne sitne pojedinosti: Ninu je, naime, prije pet dana ostavio dečko s kojim je bila dvije godine. I tako smo od tog trenutka postali par po baš svemu osim po činjenici da nismo bili par... Našli bi se u sedam kod Gimnazije i onda do ponoći ili dulje bili na Korani...te zime snijegovi su bili uporni i to nam se sviđalo...valjali smo se po tom snijegu kao djeca...i onda bi odjednom ona bila na meni, brzo me poljubila, kao dijete i odmakla se...držali smo se za ruke često...jednom smo šetali gradom i rekla je "zagrli me" i tako smo hodali zagrljeni...kod njenog ulaza se malo ljubili...i opet nismo bili par... - Znaš šta mi je rekla Zrinka danas? - Mogu mislit - rekao sam... - Rekla je da prestanem...da ti to ne zaslužuješ i da ti nisi neki običan kreten s ceste da ti to radim... (Zrinka je kao i obično bila u pravu...ja sam sasvim poseban kreten) - I znaš, imala je pravo - rekla je, poljubila me i otrčala kući... Pa zastala... Pa se spustila... Oči su joj bile suzne... I poljubila me polako... I opet otišla... R.E.M. - Strange currencies Čuje se poneki pucanj, dovoljno da osjetiš nervozu u trbuhu, nešto gori u daljini, skroz daleko, tamo negdje u toj "Krajini"...pokraj nas projuri UNPROFOR-ov džip... - Ne mogu zamislit da će ovdje jednom ić auti - kaže Valentina, dok gleda negdje...negdje najdalje. - Ni ja, ali hoće... - Kako znaš - pita me. Ozbiljno me pita. Možda nikada nikoga nije nešto tako ozbiljno pitala... - Jednostavno hoće...ne mogu ni ja to zamislit, kao što ne mogu više zamislit da jednom nije bilo rata...ali tako to nekako ide... - Da... Šutimo... Šutimo sto godina ili tu negdje. Onda vidim da joj se niz obraz, prvo polako, a onda malo brže...spušta suza. - Šta je mala... - Ne znam... Onda podiže glavu. Pogleda me. Obriše oči. Uzdahne... Osmjehne se... I kaže... - Ko prvi do putokaza je najveća faca... I potrči prema izrešetanom žutom putokazu. Tamo negdje... U ljetnom sumraku. Mercury Rev - Goddess on a highway - Iz Kaknja – kaže Alma, dok se iz njenih očiju po starom drvenom mostu prosipaju lješnjaci. - A jesi našla di ćeš doć jebote – smijem se. - Pa dobar je meni Karlovac, šta bi ti – pita. - Ma ne to, nego ono, zbrisala od rata u rat, kužiš – pričam bezveze dok drvenim štapićem u prašini mosta upisujem svoje ime. Smije se. Iza nas je voda, ispred nas je voda, nekad mi se čini da je cijeli ovaj grad od vode. - A jesi bio kad u Kaknju? - Mo'š mislit. Da sam bio u Kaknju imao bi majicu na kojoj bi pisalo «Bio sam u Kaknju», stoposto bi je imao – kažem. - E jesi papak – frkne nosom i gleda u daljinu, tamo prema mljekari na čijem plavom krovu crna rupa od pogotka granate izgleda kao sjena neke velike ptice. Nebo je prazno. - A zajebavam se jebote. - A i ja jebote. Komadom cigle Alma ucrtava nešto u prašinu mosta. - Kaj crtaš? - Kaj kaj kaj, kaj kaj kaj, jebo te kaj. - E jesi papak – kažem. - A zajebavam se jebote. - A i ja jebote. Sunce blješti iz rijeke, zelene krošnje nadvijaju se nad svijet. - Crtam svoju ulicu – kaže Alma. Poslijepodne miriše na trešnje, riječne trave i, pomalo, na mir. Alma ucrtava minijaturne obrise kuća, krovova, dimnjaka, telegrafskih stupova, pekare i kioska. - E pa tako – kaže, napokon zadovoljna. Ustaje i jednim potezom crnih starki pobriše cijelu ulicu, kao da je nikada nije bilo. Ne pitam zašto. To je njena ulica i samo na njoj je da je briše. Crvena jabuka - Nekako s proljeća Sjedili smo na klupi, gledao sam u njene pjegice, a ona je gledala u daljinu. - Reci nešto - rekla je. - Vjetar. Oblak. Lopta. Igralište. Magla. Tračnice. Eto. - Nekad me oduševljavaš - osmjehnula se. - Zašto? - Pa tako, samo tako bezveze kažeš neke riječi i ispadne jako lijepo. - Pa jebiga, nisam to htio. - Nego si htio da ispadne ružno? - Aha. Bilo je oblačno, gore je prolazio neki biciklist, a vjetar je u karlovačke parkove iznenada donio lagani miris mora kada je pitala: - A dobro, što si zapravo htio? Gledala me nekako...nekako onako. - Zapravo sam htio reći da te volim. U2 & R.E.M. - One |
- 03:57 - Komentari (36) - Isprintaj - #
srijeda, 09.05.2007.
Petnaesto proljeće
|
U jednom trenu pogledaš u krošnje, vidiš kako je počelo cvjetanje, kako probijaju prvi listovi...onda sagneš glavu, izvadiš šestar iz džepa, rasklopiš ga, podigneš pogled...i već je sve nenadjebivo zeleno. - Kaj ćeš - pita Boka, a ti uz podli osmijeh odgovaraš "Kapirošku" i kao reda radi pitaš jel mu se da radit. Pod gustim krošnjama hodaju oskudno odjevene djevojčice, sjedite i pričate o bezveznim stvarima, uživate u toplini, na nepcu ti je pomalo gorko, ali to već razblaži grickanje smrvljenog leda Ništa od ovog ne bih trebao pričati da mi je dalo da sam rođen u, recimo, Los Angelesu. Velik je to grad, brate, toliko velik da ne stigneš ništa drugo nego gledat samo svoja posla. A ja sam ovdje gdje baš svako zabada nos u tuđa posla. Kažu da sam sjedio ovdje i prije i da bi sjedio i dalje svejedno, jer je u birtiji na autobusnom najjeftinija cuga, a sve drugo su samo neke moje priče i fantazije. Kažu i da je toliko mrtvih bilo, da su prve jeseni danima ležali mrtvi ljudi kod Komande a nije ih moglo pokupit zbog snajperista, kažu da su ginula djeca od početka i šta bi sad ovo bilo posebno. Šta ja kažem? Koga briga šta ja kažem brate... Ja znam samo da ću dok me ima svako popodne doći ovdje, popit konjak i preći zebru gdje inače nikad ne bi, ugaziti u onaj cvijet koji nikada neće preliti asfaltom i da će mi se u grlu stvoriti knedla jer nije mogla onda kad je trebalo. Ne računajući ove fensi Broadway pizdarije, sva kina ovog svijeta mirišu isto. Tako miriše i kino "Edison", a tko je ikada bio u bilo kojem kinu zna o kojem mirisu govorim. Kad se pojave slova na odjavnoj špici, ako požuriš do vrata prije nego što se upale svjetla, čim ih otvoriš svijet te jednostavno zabljesne. Ne možeš vjerovati da nešto može biti tako blještavo kao ta mješavina zelene i jarkožute, s mirisom lipe i kestena, osjećajem vode svuda u zraku i obećavajućim crtama crvene na plavom nebu. Pretvoriš se u proljeće i dođe ti da potrčiš, onako, bez razloga. Ako ćemo iskreno, ispalio sam samo jednu. Rano popodne je bilo, Kordun je mirisao na travu, a nebo je bilo plavo ko more. E, baš ko more. Pukovnik je zaudarao na rakiju, ne kažem, pilo se i piće se, al naopako je da baš pukovnik bude takav u po dana. - Ded' ti njima jednu - lupio me po ramenu i ostao tako da stoji pored mene. Mrzilo me. Baš me mrzilo, ne zbog njih dolje nego zbog tog dana, tog sunca i tog neba koje je bilo baš ko more. Onako je bilo da skineš košulju, staviš pod glavu i zalegneš. Uzmeš neku travku, grickaš je i gledaš to nebo i misliš kako si ganjao curice po moru prije svih ovih sranja. Dejan je napunio, ja sam ispalio. Samo tako. Nisam ništa pomjerao, kako je bilo tako je ostalo. Ne znam ništa više. Ne znam gdje je ta moja završila. Jebe mi se pravo da ti kažem. Ili to samo tako sebi govorim. Najzeznutiji dio proljeća su poslijepodneva na kuli. Lijena poslijepodneva u kojima se miješaju mirisi roštilja, bambusa i pive, u kojima ležiš i grickaš travčice, u kojima se smiješ tako da te boli trbuh, u kojima shvaćaš da neke stvari ponekad uzimaš zdravo za gotovo. Shvaćaš to, jer Korana ti je lijepa, ali dok slušaš Zagrepčane kako govore o raju na zemlji i "ne mrem vjerovat stari kuiš ono fakat", opet ti dođe da im kažeš "jebote, pa to je Korana, kaj sad". Zagrepčani su Rudešani, Rudešani su najbolji drugari od Gademza (iako kad na utakmici počnu pjevat "Volim Rudeša", Gademzi obavezno uzvraćaju s "Dražen Budiša"). E, onaj najzeznutiji dio se tiče toga da je voda još uvijek prokleto hladna, a čini ti se kako nikad u životu nisi tako želio skočiti u nju. Pakiraj - rekao je gazda. Pogledao sam ga malo začuđeno, ali odmah sam vidio da je ledeno ozbiljan. - Pakiraj mali, dosta je bilo - ponovio je. Eto, zato nismo zalili onaj krater od granate preko puta autobusnog. Neki ih zovu cvijećem, jer kad granata lupi u asfalt doista ostane trag nalik cvijetu, ali meni je to malo bolesno. Zašto nismo zalili? Pa sad sam ti rekao. A zašto je gazda tako rekao ne znam i nije moje da znam. Proljeće je zapravo vrlo jednostavno. Blesavo trčanje s pocupkivanjem i širokim mahanjem rukama, sjedenje na transparentu ispred KiK-a, na toplom asfaltu, s pivama, votkom i vinom, urnebesno zabavno i urnebesno dosadno pjevanje "X bi jebo ale, X bi jebo ale, X bi jebo aleooo" svakom X koji uđe u KiK, pri čemu neke čak i pitamo za ime jer ih ne poznajemo....i onaj trenutak u kojem se ne radi ništa, samo se odjednom svi sjete nečeg dobrog i pogledaju se, a u očima im svjetluca smijeh. - Pakiraj - rekao sam mu. Jesam, ja sam mu rekao. Ja sam rekao da ostane taj cvijet. Ako me pitaš zašto, neću znati. Zato ne pitaj. Nikad. Sad bi vi svi trebali znat radijsku emisiju u kojoj se prenose nogometne utakmice. I svi bi trebali znati veselu muzikicu koja svira uvijek na kraju emisije. Ali ne znate. Pa ne znate ni kako je smiješno kad to odjednom zasvira i kad petnaest ljudi još smiješnije pleše nasred ulice u jednom od onih trenutaka zbog kojih je baš sve vrijedilo. - Bako kad će mi rođendan - pitala sam. - Stoti put me to pitaš - rekla je i stisnula mi malo jače ruku tako da znam da se ne ljuti. A ja to ionako znam. Onda smo pričale o tome tko će sve doći i kakvu će tortu mama napraviti i tko će mi šta kupiti i hoću li iz prve zagasiti svih osam svjećica. Samo nismo pričale o tome šta ću zaželjeti. O željama se ne priča, jer ti se onda ne ostvare. Bilo mi je malo vruće i torba je bila teška. Onda smo došli do one opasne ceste gdje auti jure ko ludi i djeca ne smiju sama preko nje bez mame ili tate. Ili bake, mislim da se s bakom može. Stali smo jer je bilo crveno. I auti su zbilja jurili ko ludi. Onda je negdje daleko lupio grom. Ja se bojim gromova pa sam malo jače stisnula bakinu ruku. Kad je s neba došla glasna vatra sve je drugo nestalo. Nije me boljelo, samo sam pomislila da će se mama rastužiti ako ne dođem na rođendan. A znala sam da neću. Znala sam da me više nema. Od mene je ostao samo cvijet. I nekad ga pogledam i glasno se smijem dok čekam da mama i tata jednom zauvijek dođu. Nakon petnaest godina došlo je vrijeme i da se zalije krater preko puta autobusnog, jedan od posljednjih "cvjetova u asfaltu". Zaliven je na čudan način. Krpa tamnog asfalta prekriva ga samo do pola, tako da jednom kad izblijedi i izjednači se s okolinom, ostanu samo "latice" nekadašnjeg cvijeta. I dobro je tako. U blizini su novi kafići, neki novi gimnazijalci prolaze ulicom, prugom prolaze novi vlakovi, a mi se smijemo i tugujemo zbog nekih puno prizemnijih stvari nego što su bile one pred petnaest godina. Ostale su samo te latice posipane po prašnjavom asfaltu kao znak da će uvijek, prije ili kasnije, da ga jebeš, doći proljeće. A onda vam ostaje samo da skupite par prijatelja, obučete starke, pričekate da padne kiša i onda pritisnete gumbić i nasred ulice zaplešete na neku smiješnu stvar. I smijete se. |
- 23:01 - Komentari (27) - Isprintaj - #
utorak, 08.05.2007.
Lirsko-navijački
(Neutrino je objavio drugi dio intervjua s autorom ovog bloga i njegovim šestarom. Možete ga pročitati OVDJE)  Ima nešto. Ima nešto u ranom subotnjem poslijepodnevu kada u mali birc "Knjige i kava" ulaze sunčane zrake, otkrivajući tako fine sitne čestice prašine, dok s linije trešte Los Fastidios, izmjenjuju se čašice istarske medice, sa zidova vise transparenti, a na ramenu duksa izblijedjeli je grb grada. Ima nešto u trenutku kad izađeš iz tog birca, u posve pustom dijelu grada, kad je sve što vidiš blještavo sunce, prašnjavi asfalt i 428 godina stare kuće i zgrade najstarijeg dijela Karlovca, Zvijezde, "idealnog renesansnog grada", jednog od samo tri na svijetu. Život je odavno nestao iz Zvijezde, ostao je KiK, ostao je "Ziher" za alternativne srednjoškolce, ostala je Fontana za starce i ostala je poneka grupa talijanskih turista ili usamljeni Japanci s fotoaparatom koji zalutaju u potrazi za turističkim raritetom. A ima nešto i u trenutku kada počnete koračati gradom, u tom istom ranom subotnjem poslijepodnevu, pored kamenog bunara izgrađenog 13. srpnja 1579. godine, jednako stare crkve, jednako starih i dotrajalih kuća. Oko tebe su ljudi koji bi ti i u svakoj drugoj okolnosti bili dragi, ali i oni s kojima u nekim drugim okolnostima vjerojatno ne bi progovorio niti riječi, ali sada osjećaš da su tvoji, onako potpuno, kao što osjećaš i grad oko sebe, potpunije i dublje nego inače. Ima nešto u cijelom tom putu - od pustog starog centra, preko ulaska u guste karlovačke parkove, s klupama, sitnim kamenčićima na stazama, cvjetnjacima, mirisima proljeća, hladom koji tek tu i tamo razbija dugačka blještava pruga koja se nekako provukla kroz krošnje...pa kroz tu nevjerojatnu mješavinu pomalo sivih i zapuštenih zgrada i neopisive količine zelenila, drveća, cvijeća i mirisa...pa uz Koranu, sve do dvorane. Taj put je grad. Bijela slova na plavom platnu, medovina na nepcu, krošnja napuknute grane koja gotovo dodiruje asfalt, djevojčice u šetnji, dječak koji drži tatu za ruku i lagano skakuće dok zaobilazi lokvicu vode, starci na rubovima i klinci na sredini koranskog zidića, dijete koje baca kamenčiće s plaže, zagrljeni par na turbini iznad slapa, zvuk udarca narančaste košarkaške lopte na Vunskom Polju, stakleni zidovi dvorane, gužva na parkiralištu, ljudi u redu pred ulazom, krov Gimnazije, odbljesci prozora nebodera na kraju Domobranske, lagana nervoza u trbuhu, skandiranje.... Kasnije, dvorana je puna, onako kako vec predugo nije bila. Gademzi su...jednostavno Gademzi. Utakmica je važna, klub je, za razliku od nogometaša, doista dobar, pa malo više navijamo, a malo manje se zezamo, iako se pola dvorane okreće i smije kad ekipa zagrmi "10,9,8,7,6,5,4,3,2,1 - to su brojevi, to su brojevi!" ili "CO2 pijem ja". Utakmica je neizvjesna i u posljednjih desetak minuta, sasvim neobično za karlovački nihilizam koji je nepobjediv, cijela dvorana diže se na noge. U normalnim okolnostima Karlovčani (koji vjerojatno imaju najviše čireva na svijetu) pizdit će i biti na rubu živaca u sebi, da ih ne vide drugi kako skaču i živciraju se zbog tamo nekih koji bacaju loptu. I meni je na trenutak smiješno kad skužim da, između ostalog, urlam i vatreno navijam za godinu dana mlađeg frenda iz ulice (poslije utakmice kaže mi "bili ste super", a ja kažem "šuti, idem se ubit, na šta sam ja spao da za tebe navijam"). Pred kraj utakmice karlovački golman obrani sedmerac i pobjeđujemo, cijela dvorana pridružuje se gromoglasnom skandiranju "Karlovac, Karlovac", već predugo nije bilo ovakvih trenutaka. Dan poslije je finale, zapravo nevažno jer u Europi smo, a protivnik je prejak. No, to je još bolje za Gademze. Utakmicu prenosi Božo Sušec kojem se skandira "Božo Sušec, idol naš, on je pravi Kordunaš", žalimo se da nam puca glava, prisjećamo se očajnih nogometaša i predsjednika kluba uz dirljivu pjesmicu "Kad si sretan lupi Pađenom o pod", a na kraju, gradonačelnik dijeli medalje a Gademzi pjevaju lirsko-misaonu pjesmicu "Mrga bi jebo ale, Mrga bi jebo ale, Mrga bi jebo aleoooo" aludirajući na njegov nadimak iz vremena dok nije bio gradonačelnik nego normalan čovjek. Vjerojatno je najbolje bilo ostalim posjetiteljima utakmice. Gademzi su ih nakon dugog vremena podigli na noge, razbili njihov nihilizam i pola utakmice su proveli u podržavanju i priključivanju našem navijanju, a pola utakmice su umirali od smijeha. Nama je bilo super, ali nas je previše boljela glava - nije kriva istarska medica, već užasna sparina i vrućina u dvorani zbog koje nas je deranje jednostavno ubilo. Činjenicu da su se karlovački rukometaši ulaskom u finale plasirali i u europski kup slijedeće godine popratili smo skandiranjem "Idemo u Kazahstan". Dakle, Gademze na jesen čeka i prvo europsko gostovanje - nadamo se da će biti u nekoj razmjerno prihvatljivoj zemlji, jer tko će naučiti kako se kaže "Ja bi jebo", "Dominiramo" ili "Malo nas je, malo nas je, pičkice", "Dobit ćemo batina", ili pak "Odveć smo čangrizavi" na islandskom, estonskom ili, sačuvaj Bože, crnogorskom! |
- 10:35 - Komentari (26) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||