U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)

subota, 28.04.2007.

Proljeće je a u meni...bilo što što ne kaže Luka Nižetić

U ovom gradu nije problem pronaći vodu. Na svijetu nema gradova s pet rijeka, s četiri ima, ali pretpostavljam kako u Pittsburghu to baš i nije tako evidentno. Ovdje pak, gdje god da kreneš, naletit ćeš na vodu, pa čak i ako se zabiješ u pravo socijalističko naselje puno sivih nebodera zvano Novi Centar dočeka te malo jezero. Ali, nije u tome stvar. Stvar je u vodi koju osjećaš, a da nisi pored nje. Dogodi se to u prvim danima proljeća, dok parkovi još ne prolistaju u potpunosti, a ti svejedno odjednom osjetiš proljeće. Vani je već toplo, sjedite na klupi, terasi nekog kafića ili na stepenicama susjedne zgrade i odjednom osjetiš kako voda teče. U glavi ti se pojavi slika pjene ispod koranskog slapa, lagani kupski virovi između kamenja pod željezničkim mostom, klinci umrljani muljem kako skaču s malog drvenog molića na Dobri ili minijaturne kaskade na Mrežnici. I znaš da je došlo proljeće. Nihilizam/Nešo 2 Jedno od osnovnih obilježja Karlovca je nihilizam. A isti je najočitiji u proljeće, kad se kompletno stanovništvo grada pretvori u parazitsku masu koja sjedi na suncu uz pivo i ne postoji ništa na svijetu što bi ih pokrenulo. Tada nastaje i većina nadimaka - dovoljno je da netko, ne sluteći ništa, sjedne na piće s upravo posuđenim knjigama iz knjižnice i do kraja života bit će Profesor, ako prošeće pored neke terase s curom postat će Romeo ili Cruz, a usudi li se baviti nekim sportom dobit će nadimak u skladu s tim. Dovoljno je u proljeće reći da nećeš na cugu jer imaš trening i odmah postaješ Ronaldinho, Kukoč ili, ako si osobiti baksuz, Karate Kid. Nihilizam nestaje samo kada su u pitanju krajnje gluposti, pa je jednostavno neviđeno koliko dugo ekipa može jadnog novopečenog Karate Kida ispitivati o tome što radi Miyagi ovih dana. U takvim okolnostima malo tko se usuđuje pokrenuti nešto, pa obično ispadne da neku akciju osmisli totalni papak. Stariji čitatelji zasigurno se sjećaju "Priče o Neši", a jedan takav Nešo pojavio se i ovih dana - od načelno dobre inicijative za osnivanje novog kluba za mlade napravio je sprdačinu, ponajviše zato što je cijeli život proveo u kafiću imena "Ziher" i ne zna što ima u susjednim ulicama, a kamoli u drugim gradovima. Da je akcija pametno osmišljena imala bi i daleko manje uspjeha, no ovako je postigao neslućen uspjeh, pa je samo u kafiću "Knjiga i kava" njegovu peticiju potpisalo nekoliko stotina ljudi, od Ivanke Boljkovac i Vlade Kalembera, preko brojnih sportskih komentatora, pjevača opskurnih bendova, do Yassera Arafata, Ante Gotovine i Chucka Norrisa. Maturanti Fašnik je u Karlovcu uvijek imao razmjerno malo uspjeha. Ljudi koji iz nekog razloga osjećaju potrebu da se maskiraju i onda se ponašaju kao kreteni, recimo odrasle žene koje se maskiraju u vještice i onda vrište kao luđakinje, nikada nisu bili na posebnoj cijeni. To, istina, vrijedi samo za razdoblje fašnika, pa se znalo dogoditi da skupina u perikama i ženskoj odjeći dođe u nikad prežaljeni "Spirit" preko ljeta, ili ekipa dođe na Koranu, na plus 40, u poslovnim odijelima, s koferčićima u ruci. Jedno od najljepših obilježja proljetnog Karlovca tako su maturanti. Za razliku od drugih gradova u kojima maturanti glavu razbijaju samo oko toga hoće li im majice biti crvene ili plave i hoće li na njima pisati "Zbogom školo", "Mi smo pijane budale", ili u slučaju polaznika klasične gimnazije nešto na latinskom zbog čega će ih ostali s osobitim guštom zasipati brašnom, u Karlovcu se za maturalnu odjeću troši otprilike kao na maturalno putovanje. Jasno, pozornost ekipe strateški smještene na terasama ponajviše će privući medicinske sestre ili francuske sobarice, ali zabavno je tijekom posljednja tri tjedna škole pratiti i kako gradom prolaze legije Supermena, kositrenih vojnika, vještica, starih Rimljana, ili pivskih limenki. Baseball Opisivati Hrvatima što baseball znači dobrom dijelu Karlovčana potpuno je suludo. Priča o tome da se u Karlovcu održavaju MLB kampovi (zamislite NBA kamp u Slavonskom Brodu), klub osvaja europske naslove, ove godine bit će domaćin završnici Europskog kupa s ponajboljim momčadima starog kontinenta, itd...nije baš efektna ako živite u gradu u kojem niti ne postoji baseball klub, a osim ako ste iz Zagreba, Varaždina ili Splita sva je prilika da je tako, ili da barem i ne znate da kod vas postoji klub (ako ste iz, recimo, Siska ili Osijeka). Zato je to bolje okrenuti na osobnu stranu. A baseball igralište je lokacija uz koju se vežu mnogi intenzivni osjećaji. Ležanje na tribinama na +40, uz nevjerojatno duhovite priče i odličnu muziku između napada, jaki ljetni pljusak uz olujni vjetar koji te natjera da se trčeći do prvog zaklona smiješ kao dijete, s mokrim očima i željom da se zaustaviš i stojiš pod tim pljuskom, gledaš kako ljudi zatvaraju prozore u okolnim neboderima, čekaš da se na nebu pojavi duga, smiješ se ljudima koji trče, prijateljima sa slijepljenom kosom.... Baseball je i najmučnije sjećanje. Na prvenstvenoj utakmici u Zagrebu neki kreteni su, usred rata, vikali našim igračima da su četnici, igračima od kojih su neki na utakmicu došli iz rovova, iz stanova s folijama na prozorima...izbila je ogromna tuča, a tjedan dana kasnije baš u Karlovcu je finale kupa, baš protiv Zagreba. Rat je, sve je puno blata, rupe od granata u okolici ispunjene su blatnom vodom, nad igralištem je pruga pored koje stoje specijalci i vojna policija, a nad prugom su neboderi izrešetani mecima i gelerima od granata, dan je definicija sive, baš kao i život. I sve je mučno. Naši dobiju, razbiju ih, eto, razbiju ih za sve, ali ostaje mučno. Ostaje jedno. Baseball je i najvedrije sjećanje. S prvim proljećem u miru, s europskim kupom, hrpom stranaca, krcatim tribinama, ljetom koje se svakog dana sve bolje osjeća u zraku, s danima provedenim na Grabriku, na i oko stadiona, s curama iz Ekonomske koje rade kao hostese momčadi, s večernjim koncertima, s nekim novim životom koji počinje i prijeti da će biti dobar. A baseball je i kockasti kamen pored pruge, iznad svega, na uzvisini, točno između baseball igrališta i pustog autoputa. U ljetu koje daje sve od sebe da bude baš onakvo kakvo je nekada bilo. S pticama nad krovom Gimnazije, sa zvukovima normalnog života iza otvorenih prozora okolnih zgrada. Desno je grad, uspavan, nakratko zaliječen ljetom, nakratko obojan, a lijevo je lelujav zrak nad tračnicama, tamo u daljini, nad tračnicama koje prekrivaju trava i korov...lijevo je lelujav sparan zrak nad autoputom, kroz koji se vide razlomljene i mutne slike bijelih UNPROFOR-ovih transportera, kuće od kojih su ostali samo izrešetani zidovi... Dolje je utakmica, a na leđima osjećam njena leđa, na ramenu njenu glavu i miris njene kose... - Sunčaš se? - Aha - kaže... Onda šutimo, kao što šuti i cijeli svijet, samo ponekad zvonko odjekne zvuk palice i šuštanje lopte kroz travu. Pomakne se, sasvim malo, tako da me jedan pramen poškaklja po vratu. - Ej....oće bejzbol valjat jednom i kad rat stane? I prođe cijeli jedan život dok shvatim da nikada nikome neću moći objasniti zašto je to najtužnije pitanje koje je ikada bilo postavljeno.

- 12:31 - Komentari (47) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.04.2007.

Nedjelja, crveno nebo, trepereće žuto

- 23:15 - Komentari (50) - Isprintaj - #

utorak, 17.04.2007.

Šestarom do zdravlja

(Petrova Gora, autor fotografije je Oliver Vlainić) - Jebalo vas zdravlje da vas jebalo - poručujem Proti i Chayanki u rano subotnje jutro. Kako još nije ni sedam sati, neki bi to čak nazvali petkom. Vani je, ako ćemo iskreno, lijepo. Onako je kako je nekad bilo ljeti, a danas je, eto, početkom četvrtog mjeseca. Fino svježe jutro u kojem je savršeno jasno kako će dan biti sunčan i topao. No, vani je, ako ćemo iskreno, i manje od sedam sati, pa mrzovoljno sjedam na stolicu najentuzijastičkijeg kafića u kvartu koji valjda radi još od pet. Ideja da cijelo jutro provedemo tumarajući Petrovom Gorom u sklopu planinarskog druženja i akcije "Hodanjem do zdravlja" više mi nije tako sjajna. - Uostalom, kakve su to gluposti? Hodanjem do zdravlja? Pitajte budiste i ove joga tipove: zdravlje je u sjedenju - pizdim bezveze. Put prema Vojniću, mitskom mjestu iz djetinjstva mog brata koji je mislio da u njemu ima puno zanimljivih vojnih igračaka, protječe ležerno i opušteno sve dok ne shvatimo da nemamo pojma kako doći do doma na Muljavi. Zaustavljamo se kod kioska u središtu idiličnog malog mjesta, poznatog i kao središta regije Kordun u romantičnom i nadasve humanom dobu Republike Srpske Krajine. - E tu se sad malo vratite, pa skrenete lijevo, pa onda odmah opet lijevo i onda lijevo - krešti prodavačica i tjera vojnićke golubove da uznemireno odlete. - Jeste svjesni da ako još jednom kažete lijevo da ćemo onda opet doć do vas i opet vas pitat kuda trebamo ić - prekidam je, ali ljudi u Vojniću ne cijene moju izrazitu duhovitost. Nadrkano nam objašnjava put i uskoro se odlučujemo pratiti prastari auto nepoznate marke s prastarim ljudima nepoznatog spola u njemu. - To su sigurno Srbi. Eeee, stari Srbi znaju sve puteve do Muljave - primjećuje Chayanka. Nakon što dođemo do Muljave, pokušavamo vidjeti nešto na karti vrlo velikog formata ispunjenoj dječjim crtežima. Međutim, babe šeću ispred karte lijevo-desno, jedna osobito iritantno krekeće da ona mora vidjet Partizansku bolnicu i imam neodoljivu želju da joj zabijem šestar u punđu tako da ga više nikad ne otpetlja. Na karti spomen-područja Petrova Gora traži partizansku bolnicu negdje oko Topuskog, pa kod Jaske, jedino ne gleda u sredinu sredine. Ljubazan dečko iz Karlovca, čvrsto stišćući šestar u džepu, tada joj pokazuje lokaciju. Dok krećemo prema ulasku u šumu-goru, primjećujemo kako su tamo već tri riječka autobusa. - Ah, stari dobri riječki partizani - šeretski komentira Prota. U šumu ulazimo prvi, barem dvadesetak minuta prije ostalih, što ima svoje prednosti i mane. Mana je činjenica da Chayanka i ja nemamo preveliko povjerenje u Protine vodičke sposobnosti i cijelo vrijeme gunđamo, a dobra je što ovako sami možemo mirno pričati o temama kao što su "a zamisli sad da iz grmlja iskoči kakav zalutali četnik" ili povremeno zapjevati prikladne narodne pjesme poput "Po šumama i gorama naše zemlje ponosne, idu čete partizana, slavu borbe pronose" ili "Uz maršala Tita junačkoga sina....m-n-m-n-m-n-m-n...mi dižemo čelo i kročimo smjelo......m-n-m-n-m-n-m-n". Kako se uzajamno čitam s mnogo Riječana, a Prota kaže da su svi oni partizani, siguran sam kako će mi netko od njih dopuniti ove zimzelene stihove tako da slijedeći put ne moramo pjevat "m-n-m-n". Na posve pustom putu vrijeme kratimo i time što svakih 150 metara pričamo kako je ovdje predivno i kako bi tu trebalo jednom doć na piknik, a onda nailazimo na lovačku čeku, gdje dolazi do prvog manjeg incidenta tijekom kojeg ja vičem prema čeki "Kako ti se zove selo domaćine???", a ostali se prave da me ne poznaju. Put do memorijalnog spomenika NOB-u traje oko sat vremena i vrlo je zabavan, a u trenutku kad me počnu jako boljet zglobovi jasno nam je i da smo na cilju, jer mene uvijek nešto počne boljet ili se umorim dvadeset metara od cilja. U skladu s tisućljetnom hrvatskom kulturom i našom orijentacijom prema svemirskim istraživanjima, na vrhu spomenika su razni odašiljači, te nakon kraćeg razmatranja želimo li rane koje nalikuju na one koje dobiješ kada se umiješ u sumpornoj kiselini i da li bi djevojke smatrale kako je kul da nam izraste treća ruka na leđima ipak odustajemo i odlazimo do spomen-kosturnice, u kojoj su se nekad vidjele i prave kosti neznanih junaka, iako ja ustrajem pri tvrdnji da su spomenute kosti pri otvaranju memorijalnog parka nabavljene u obližnjoj mesnici. Nakratko čekamo da se okupe ostali hodočasnici, ponajviše kako bih provjerio ima li među brojnim gostima iz cijele Hrvatske i poneka zgodna djevojka iz Valpova. Na sveopći šok povratak prema domu na Muljavi i porcijama graha ne ide najkraćim putem nego prvo odlazimo još oko pola sata u drugom smjeru kako bismo vidjeli grob kralja Petra Svačića. Mjesto je zbilja okej uređeno, no rezignirani Chayanka cijelo vrijeme priča kako tako i on može u svom vrtu označit grob Jimmya Hoffe. Vraćamo se drugim smjerom kako bismo vidjeli ruševine pavlinskog samostana koji su u trenucima dokolice uništili Turci, te nakratko vijećamo hoćemo li ovog ljeta otići u Tursku, recimo u Antalyu, i srušiti im par zidova tako da vide kako je to. Eh, da, treba reći kako nam se u povratku pridružila isprva izuzetno simpatična djevojka, koja je međutim kasnije postala problem, jer nas je posramila svojim veselim i neumornim skakutanjem po usponima i padovima gore kralja Petra, dok se istovremeno Prota potpomagao štapovima za hodanje, ja kukao oko bolnog zgloba lijeve noge, a Chayanka se pravio da mu je super, ali je šutio što je najbolji znak da je bio umoran poput štićenika Doma umirovljenika nakon što siđu u blagovaonicu s petog kata svojeg kompleksa bez lifta. Teren je postao zbilja strm i grbav, pa sam negdje na dvije trećine puta odlučio kako ću se strovaliti prema drumu i prepustiti njima šumu. To je bila dobra ideja, jer smo Prota i ja, ne mareći više za ostale planinare, uspjeli izvesti ranije spomenuti igrokaz. - Kako ti se zove selo domaćine???? - Veselooo - Veselo i tebi domaćine, al kako ti se selo zove? - Veselooo - Ma i tebi veselo, al pitam te kako ti se selo zove!? Potrajalo bi to i dulje da ostale ljude nije bilo jako sram. Kad smo se potpuno razdvojili ustanovio sam da nisam ponio vode, ali svejedno je bilo kul. U par navrata sam sjedio u šumi promatrajući male slapove malog potoka, bilo je smiješno kad se odjednom pojavio neki prastari auto s prastarim ljudima pa sam se sjetio priče o "starim iskusnim Srbima" a bilo je i malo tužno kod malog groba dvije sestrice poginule 1942. godine. Kada sam ugledao riječke autobuse znao sam da sam došao do cilja. Malo sam ih pričekao i onda smo vrijeme proveli u uživanju u grahu, širenju suživota vojnićkog kraja prilikom nastupa lokalnih kulturno-umjetničkih društava s hrvatskim i srpskim predznakom (tom prigodom smo ustanovili da Srbi Korduna, sudeći po jednom dečku, u bogatoj narodnoj nošnji imaju i obuvni predmet poznatiji kao tenisice). Nastupali su i folkloraši iz Topuskog kod kojih smo pokušavali saznati ono što nas je mučilo cijelo jutro, a to je da li su naši prijatelji Bato i Missing Serbian Guy (koji voli da ga zovu Pljuga, pa zato baš nećemo) doista u Topuskom kako su najavili. No, kao što sam već spomenuo, u ovim krajevima ljudi uopće nisu duhoviti. ******* Stara dobra Smrt je teška ljenčina i kad dođe na neko mjesto obavi par poslova odjednom, kako ne bi trebala previše putovati. Iva je bila zvrkasta djevojčica koja se prikrpavala starijim curama iz ulaza u ono neko vrijeme u kojem smo sjedili na stepenicama s gitarom, gledali u popucala stakla pothodnika, asfalt razrovan "cvijećem" od granata i mjesto kod Dječjeg doma na kojem je u rujnu 1993. satima ležala ubijena starica. Kasnije je, kako to obično i biva kod nas ljudi, porasla i postala bratova cura. - Umrla je Ivina mama - kaže brat, a u zadnje vrijeme bilo je toliko toga da sve nekako zvuči tužno, ali i kao da je priča napokon zaokružena. I tako vikend završava s pomalo umornog rumenila na licu, cigaretom u ruci ispruženoj kroz prozor automobila, u pomalo pospanom sunčanom poslijepodnevu, s djecom koja trče po zapuštenim livadama Novog Centra, s grafitima na zgradama Arhiva i Galerije, pticama u letu oko crkvenog tornja, djevojkama na klupama ispred Gradske knjižnice i ljudima načičkanim na balkonima u svijetu subotnjeg poslijepodneva, kao u nekoj odjavnoj špici dobrog filma koji je završio tužno i onda ustaneš s kauča, otvoriš prozor i pogledaš u život i osjećaš se kao dječak koji u trbuhu ima onu slatkastu nervozu od razmišljanja o tome što nas sve lijepo i što nas sve ružno još čeka.

- 10:35 - Komentari (53) - Isprintaj - #

subota, 07.04.2007.

Gradovi (10/15): Maribor

(eto, dogodile su se neke stvari i odvele priču u drugom smjeru, pa sam malo zapostavio gradove. danas ide Maribor, a vidjet ću hoće li slijediti odmah i preostalih pet, ili će ići potpuno random redoslijedom) Maribor: Gosposka Enajst* - sasvim privatan post 1950. "That's sugarcane that tasted good That's cinnamon that's hollywood" Nisko jutarnje sunce obasjava vrhove svježe obojanih zgrada austro-ugarskog tipa. Između malih kocaka kojima je popločana ulica fina je svijetla prašina. Tu dolje, još je hlad, i tek pokoja zalutala zraka zaiskri tu prašinu. Malena stopala u malim cipelicama poskakuju po kockama, izbjegavajući crte. Malena djevojčica poskakuje između mame i tate, držeći ih oboje za ruke i visoko podignute glave gleda u blještavo plavo nebo i svijet koji nalikuje na veliki dućan prepun šarenih stvari. Bez da pusti glas, njen široki osmijeh odzvanja mariborskim ulicama. 1980. "Charades, pop skill Water hyacinth, named by a poet." Kupalište je samo nekoliko koraka udaljeno od naše kuće. Kupalište je prazno. Pod jutarnjim proljetnim suncem rijeka je čudne plave boje, u zraku je svjež miris trave, na ogradi skakaonice je bubamara. Pika polonica. Maleni dječak se osmjehuje. Čebelica. Želva. Kozarc. Fantek. Dež. "dobra volja je najbolja, bodi dan na dan vesel, smej se, vriskaj, pesmi piskaj, pa lahko boš srečo ujel". Fifties "You want the greatest thing The greatest thing since bread came sliced. You've got it all, you've got it sized." Bljesak tamnih dječjih očiju u staklenoj tegli punoj bombona...velika šalica na drvenom stolu bez stolnjaka i tragovi od mlijeka na rubovima usana...djevojčica u tatinom krilu...djevojčica s rukom u maminoj...dugačke klupe, miris drva, pletenice koje padaju preko veste iz koje uredno izviruje kragna male bijele košulje, malo straha, pogled desno, mamin i tatin osmijeh, jezik koji dodiruje klimavi zubić, zvuk prašnjave spužve na ploči, prsti koji čvrsto i nesigurno stišću olovku...snijeg do koljena, proljetni miris parkova, teška torba, crno platno kišobrana, lagana izmaglica nad Dravom...oblozi od octa na vrućim prsima, drvena igračka u ruci, nedjeljno kupanje...rođendanske torte s bijelom filom, prijateljice, petice u teškom zelenom imeniku...zagrljaj u koji trči mala sestra, pjesme u školskom spomenaru...nosić pritisnut na prozor i oblaci na crvenom nebu iznad mariborskih krovova...dječak plave kose, papirići s porukama, "Ivan", olovkom napisano na klupi i brzo izbrisano prstima, tako da zauvijek ostane na jagodicama... Seventies/Eighties "This sugarcane This lemonade This hurricane, Im not afraid. This lightning storm This tidal wave This avalanche, Im not afraid." Maslačkovi padobranci pomiješani s polenom u zraku, prvi koraci prema raširenim rukama, jedan dlan u njenoj toploj ruci, drugi u hladnoj rijeci...figurice od plastelina na prozorskoj dasci, autići poredani na skakaonici, crvena lopta s crnim točkama...miris uštipaka u maloj kuhinji, zdjela puna trešanja, crtić u 7 i 15....put do dućana, ptice na antenama nebodera, 40 sa 1, mokra gaza na čelu, mokar ručnik na prsima, tri puta uzastopce pročitana "Ježeva kućica"...osmijeh i pogled u pozadini, uvijek tamo, tako da ih osjećaš i jednom kad je, prerano, više ne bude... Gosposka Enajst "Freezing in the corner Trying to look like you dont try C'mon c'mon, no one can see you try No one can see you cry" - Idem malo prošetat sam, okej? Igor, Valentina i Dijana sliježu ramenima, do koncerta je još puno, sjede u dubokim udobnim pletenim stolicama i ispijaju pivo. Nešto kasnije, s rukama u džepovima stojim na početku Gosposke ulice, na početku pogleda čiji je odbljesak imala u očima toliko tisuća puta. Ponekad umorna, ponekad prestrašena, ponekad tužna, možda ponekad i uplakana, ali najčešće sretna, onako kako to već bude kod djece, pune povjerenja da je svijet još uvijek onakav kakav je jednom davno i zamišljen - onakav da najveća tuga bude onaj trenutak u kojem stari klimavi bicikl leži u prašini, a djevojčica kroz oči mutne od suza gleda u svoja poderana koljena. * Sudbina ne postoji. Niti znakovi. Samo splet slučajnosti, zbog kojih je njen najdraži film bio "Imitation of life", a onog ljeta koje je mirisalo na bolnički park moj najdraži bend objavio je pjesmu istog naslova. * Soundtrack (klik za spot): R.E.M. - Imitation of life

- 10:15 - Komentari (27) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.04.2007.

Stadion, kula, "Knjiga i kava"

Dok sjedimo na visokim stolcima, sunce prolazi kroz prozore birca "Knjiga i kava" u najstarijem dijelu grada i zrakama šara po velikom transparentu "KARLOVAC" postavljenom na zidu birca koji polako postaje kućni birc Gademza. - Vakula je kreten - kažem. - Ko? Zoki Vaki? - dobacuje Irena i lijeno se smijemo u fenomenalno lijenom sunčanom proljetnom poslijepodnevu - poslijepodnevu za koje je vremenska prognoza predvidjela mnoštvo sivih oblaka i pristojnu količinu kiše u kontinentalnoj Hrvatskoj. - A ti si isto peder, kaj nisi ponio poklon - pitam brata koji slavi rođendan. - A kaj ću nosit stare novine na utakmicu - podjebava, jer jedan od poklona je i "Večernji list" koji je izašao na dan njegovog rođenja, nabavljen sasvim nelegalno. - Ne jebi, kupio sam ti čokoladna jaja koja su meni jako fina. - E jebiga, to nisam ni vidio. * (APDEJT - nagradna igra je zavrsila, imamo jednog ili cak dvoje pobjednika) Utakmica je uobičajeno loša, no za razliku od ostalih uobičajeno loših utakmica (dakle svih) koje završavaju porazom, ovog puta Karlovac pobjeđuje s 2:1 protiv Jadrana iz Poreča. Živjeti u gradu koji ima lošiji nogometni klub od Karlovca zacijelo je vrlo potresno, te ovim putem izražavam moju iskrenu sućut porečkim ljubiteljima nogometa. Pobjede su rijetkost, pa se i navijalo sasvim dobro, ali nisu izostali ni klasični Gademz trenuci, poput onog u kojem smo ugledali postarijeg gospodina kako gleda utakmicu sa stražnje strane stadiona, kroz ogradu pa skandirali "Uđite gospodine", nazivanja nekolicine inače standardnih članova koji nisu došli, te pjevanja uvredljivih pjesmica dok su na mobitelu, ili zimzelenog hita posvećenog brkatom predsjedniku kluba "Puštamo brkove, ša-la-la-la-la - jer brkovi su IN". * Na kuli nisam bio već godinama. Prolazio sam kraj nje, gledao je s druge strane rijeke, ali predugo nisam, ono, baš bio tamo. Zato dok radimo roštilj, pijemo i pričamo gluposti (poput one o vremenu kada je bio trend ubacivat rijeci "Srbija" i "srpsko" u sve pjesme, pa sam jednom u dva ujutro išao kući pustom ulicom i pjevao "Zlatne godine" s tekstom "srpske godine...i srpsko vrijeme" i onda skužio čovjeka na biciklu kako polako prolazi pored mene i gleda me s krajnjom nevjericom), ne mogu a da ne gledam koranski slap iz kuta iz kojeg ga dugo nisam vidio. Dok se spušta večer i pali žuti reflektor na turbini, zrak miriše na lagano mokru travu, a iz mraka odzvanjaju glasovi i smijeh ljudi koji su ti dragi. Puno je godina prošlo od one jeseni kada je Nina Mandić postala srbočetnički agresor, a ja napaćeni hrvatski narod, ali ne mogu a da ne pomislim na onu ljetnu večer u kojoj smo sjedili na kuli, naslonjeni leđima jedno na drugo, posve sami. S druge strane rijeke, iz kafeterije se čula Crvena jabuka, žamor ljudi i nečiji grleni smijeh. Leđa su joj bila topla, jedva primjetno žuljao me njen lančić na vratu, a kosa joj je mirisala na lavandu, dok smo pričali o tome kako nikako ne bi bilo dobro da budemo skupa, u jednoj od onih s odmakom smiješnih dječjih priča u kojoj je njena najbolja prijateljica zaljubljena u mene, a moj jako dobar prijatelj u nju. Da smo se okrenuli jedno prema drugom vjerojatno bi se odmah poljubili, a to, eto ne bi baš bilo dobro, pa smo tako pričali dugo, ona okrenuta prema novom mostu i Foginovom, ja prema pješčanoj plaži i drvenom mostu. Onda su na kulu napokon došli i drugi, nitko nije primjetio trenutak u kojem smo odvojili leđa, tako da još nekoliko dana na njima osjećamo blagu nervozu. Onda je došla i jesen. Ili što bi jedan koji je nekad davno pisao odlične pjesme rekao: "onda su došli topovi, pa popovi, pa lopovi..." * Nakon što je nekoliko nas oko 97 puta reklo "Daj ajmo sad u Knjigu i kavu", krenuli smo opet u "Knjigu i kavu". Zapravo, i nismo bili baš tamo, nego smo u prvoj toploj večeri ove godine sjedili ispred, na asfaltu, na raširenim transparentima, pili neko vino, jeli ostatke roštilja i slušali muziku iz birca. * Večer je bila topla i dok sam se vraćao kući, kroz duge drvorede s još uvijek golim granama, na kojima su se ipak počeli pojavljivati prvi tragovi zelene. Nije daleko jutro u kojem će iznenada, preko noći, lipa kod Doma zdravlja, osvanuti s gustom zelenom krošnjom, a još jedno proljeće posipati polen po gradskim ulicama. Pred ulazom sam na trenutak zastao. Bio je to jedan od onih trenutaka u kojima ne želiš ući, ne želiš da večer završi, ali znaš da moraš, jer sve drugo samo bi pokvarilo dan koji je zbog onih sitnih i gotovo nevidljivih razloga koje se ne može objasniti, bio bezobrazno blizu savršenom.

- 22:53 - Komentari (61) - Isprintaj - #