U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
subota, 28.04.2007.
Proljeće je a u meni...bilo što što ne kaže Luka Nižetić
 U ovom gradu nije problem pronaći vodu. Na svijetu nema gradova s pet rijeka, s četiri ima, ali pretpostavljam kako u Pittsburghu to baš i nije tako evidentno. Ovdje pak, gdje god da kreneš, naletit ćeš na vodu, pa čak i ako se zabiješ u pravo socijalističko naselje puno sivih nebodera zvano Novi Centar dočeka te malo jezero. Ali, nije u tome stvar. Stvar je u vodi koju osjećaš, a da nisi pored nje. Dogodi se to u prvim danima proljeća, dok parkovi još ne prolistaju u potpunosti, a ti svejedno odjednom osjetiš proljeće. Vani je već toplo, sjedite na klupi, terasi nekog kafića ili na stepenicama susjedne zgrade i odjednom osjetiš kako voda teče. U glavi ti se pojavi slika pjene ispod koranskog slapa, lagani kupski virovi između kamenja pod željezničkim mostom, klinci umrljani muljem kako skaču s malog drvenog molića na Dobri ili minijaturne kaskade na Mrežnici. I znaš da je došlo proljeće. Nihilizam/Nešo 2 Jedno od osnovnih obilježja Karlovca je nihilizam. A isti je najočitiji u proljeće, kad se kompletno stanovništvo grada pretvori u parazitsku masu koja sjedi na suncu uz pivo i ne postoji ništa na svijetu što bi ih pokrenulo. Tada nastaje i većina nadimaka - dovoljno je da netko, ne sluteći ništa, sjedne na piće s upravo posuđenim knjigama iz knjižnice i do kraja života bit će Profesor, ako prošeće pored neke terase s curom postat će Romeo ili Cruz, a usudi li se baviti nekim sportom dobit će nadimak u skladu s tim. Dovoljno je u proljeće reći da nećeš na cugu jer imaš trening i odmah postaješ Ronaldinho, Kukoč ili, ako si osobiti baksuz, Karate Kid. Nihilizam nestaje samo kada su u pitanju krajnje gluposti, pa je jednostavno neviđeno koliko dugo ekipa može jadnog novopečenog Karate Kida ispitivati o tome što radi Miyagi ovih dana. U takvim okolnostima malo tko se usuđuje pokrenuti nešto, pa obično ispadne da neku akciju osmisli totalni papak. Stariji čitatelji zasigurno se sjećaju "Priče o Neši", a jedan takav Nešo pojavio se i ovih dana - od načelno dobre inicijative za osnivanje novog kluba za mlade napravio je sprdačinu, ponajviše zato što je cijeli život proveo u kafiću imena "Ziher" i ne zna što ima u susjednim ulicama, a kamoli u drugim gradovima. Da je akcija pametno osmišljena imala bi i daleko manje uspjeha, no ovako je postigao neslućen uspjeh, pa je samo u kafiću "Knjiga i kava" njegovu peticiju potpisalo nekoliko stotina ljudi, od Ivanke Boljkovac i Vlade Kalembera, preko brojnih sportskih komentatora, pjevača opskurnih bendova, do Yassera Arafata, Ante Gotovine i Chucka Norrisa. Maturanti   Fašnik je u Karlovcu uvijek imao razmjerno malo uspjeha. Ljudi koji iz nekog razloga osjećaju potrebu da se maskiraju i onda se ponašaju kao kreteni, recimo odrasle žene koje se maskiraju u vještice i onda vrište kao luđakinje, nikada nisu bili na posebnoj cijeni. To, istina, vrijedi samo za razdoblje fašnika, pa se znalo dogoditi da skupina u perikama i ženskoj odjeći dođe u nikad prežaljeni "Spirit" preko ljeta, ili ekipa dođe na Koranu, na plus 40, u poslovnim odijelima, s koferčićima u ruci. Jedno od najljepših obilježja proljetnog Karlovca tako su maturanti. Za razliku od drugih gradova u kojima maturanti glavu razbijaju samo oko toga hoće li im majice biti crvene ili plave i hoće li na njima pisati "Zbogom školo", "Mi smo pijane budale", ili u slučaju polaznika klasične gimnazije nešto na latinskom zbog čega će ih ostali s osobitim guštom zasipati brašnom, u Karlovcu se za maturalnu odjeću troši otprilike kao na maturalno putovanje. Jasno, pozornost ekipe strateški smještene na terasama ponajviše će privući medicinske sestre ili francuske sobarice, ali zabavno je tijekom posljednja tri tjedna škole pratiti i kako gradom prolaze legije Supermena, kositrenih vojnika, vještica, starih Rimljana, ili pivskih limenki. Baseball Opisivati Hrvatima što baseball znači dobrom dijelu Karlovčana potpuno je suludo. Priča o tome da se u Karlovcu održavaju MLB kampovi (zamislite NBA kamp u Slavonskom Brodu), klub osvaja europske naslove, ove godine bit će domaćin završnici Europskog kupa s ponajboljim momčadima starog kontinenta, itd...nije baš efektna ako živite u gradu u kojem niti ne postoji baseball klub, a osim ako ste iz Zagreba, Varaždina ili Splita sva je prilika da je tako, ili da barem i ne znate da kod vas postoji klub (ako ste iz, recimo, Siska ili Osijeka). Zato je to bolje okrenuti na osobnu stranu. A baseball igralište je lokacija uz koju se vežu mnogi intenzivni osjećaji. Ležanje na tribinama na +40, uz nevjerojatno duhovite priče i odličnu muziku između napada, jaki ljetni pljusak uz olujni vjetar koji te natjera da se trčeći do prvog zaklona smiješ kao dijete, s mokrim očima i željom da se zaustaviš i stojiš pod tim pljuskom, gledaš kako ljudi zatvaraju prozore u okolnim neboderima, čekaš da se na nebu pojavi duga, smiješ se ljudima koji trče, prijateljima sa slijepljenom kosom.... Baseball je i najmučnije sjećanje. Na prvenstvenoj utakmici u Zagrebu neki kreteni su, usred rata, vikali našim igračima da su četnici, igračima od kojih su neki na utakmicu došli iz rovova, iz stanova s folijama na prozorima...izbila je ogromna tuča, a tjedan dana kasnije baš u Karlovcu je finale kupa, baš protiv Zagreba. Rat je, sve je puno blata, rupe od granata u okolici ispunjene su blatnom vodom, nad igralištem je pruga pored koje stoje specijalci i vojna policija, a nad prugom su neboderi izrešetani mecima i gelerima od granata, dan je definicija sive, baš kao i život. I sve je mučno. Naši dobiju, razbiju ih, eto, razbiju ih za sve, ali ostaje mučno. Ostaje jedno. Baseball je i najvedrije sjećanje. S prvim proljećem u miru, s europskim kupom, hrpom stranaca, krcatim tribinama, ljetom koje se svakog dana sve bolje osjeća u zraku, s danima provedenim na Grabriku, na i oko stadiona, s curama iz Ekonomske koje rade kao hostese momčadi, s večernjim koncertima, s nekim novim životom koji počinje i prijeti da će biti dobar. A baseball je i kockasti kamen pored pruge, iznad svega, na uzvisini, točno između baseball igrališta i pustog autoputa. U ljetu koje daje sve od sebe da bude baš onakvo kakvo je nekada bilo. S pticama nad krovom Gimnazije, sa zvukovima normalnog života iza otvorenih prozora okolnih zgrada. Desno je grad, uspavan, nakratko zaliječen ljetom, nakratko obojan, a lijevo je lelujav zrak nad tračnicama, tamo u daljini, nad tračnicama koje prekrivaju trava i korov...lijevo je lelujav sparan zrak nad autoputom, kroz koji se vide razlomljene i mutne slike bijelih UNPROFOR-ovih transportera, kuće od kojih su ostali samo izrešetani zidovi... Dolje je utakmica, a na leđima osjećam njena leđa, na ramenu njenu glavu i miris njene kose... - Sunčaš se? - Aha - kaže... Onda šutimo, kao što šuti i cijeli svijet, samo ponekad zvonko odjekne zvuk palice i šuštanje lopte kroz travu. Pomakne se, sasvim malo, tako da me jedan pramen poškaklja po vratu. - Ej....oće bejzbol valjat jednom i kad rat stane? I prođe cijeli jedan život dok shvatim da nikada nikome neću moći objasniti zašto je to najtužnije pitanje koje je ikada bilo postavljeno. |
- 12:31 - Komentari (47) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||