Marketing
Lirsko-navijački
(Neutrino je objavio drugi dio intervjua s autorom ovog bloga i njegovim šestarom. Možete ga pročitati OVDJE)
Ima nešto.
Ima nešto u ranom subotnjem poslijepodnevu kada u mali birc "Knjige i kava" ulaze sunčane zrake, otkrivajući tako fine sitne čestice prašine, dok s linije trešte Los Fastidios, izmjenjuju se čašice istarske medice, sa zidova vise transparenti, a na ramenu duksa izblijedjeli je grb grada.
Ima nešto u trenutku kad izađeš iz tog birca, u posve pustom dijelu grada, kad je sve što vidiš blještavo sunce, prašnjavi asfalt i 428 godina stare kuće i zgrade najstarijeg dijela Karlovca, Zvijezde, "idealnog renesansnog grada", jednog od samo tri na svijetu. Život je odavno nestao iz Zvijezde, ostao je KiK, ostao je "Ziher" za alternativne srednjoškolce, ostala je Fontana za starce i ostala je poneka grupa talijanskih turista ili usamljeni Japanci s fotoaparatom koji zalutaju u potrazi za turističkim raritetom.
A ima nešto i u trenutku kada počnete koračati gradom, u tom istom ranom subotnjem poslijepodnevu, pored kamenog bunara izgrađenog 13. srpnja 1579. godine, jednako stare crkve, jednako starih i dotrajalih kuća. Oko tebe su ljudi koji bi ti i u svakoj drugoj okolnosti bili dragi, ali i oni s kojima u nekim drugim okolnostima vjerojatno ne bi progovorio niti riječi, ali sada osjećaš da su tvoji, onako potpuno, kao što osjećaš i grad oko sebe, potpunije i dublje nego inače.
Ima nešto u cijelom tom putu - od pustog starog centra, preko ulaska u guste karlovačke parkove, s klupama, sitnim kamenčićima na stazama, cvjetnjacima, mirisima proljeća, hladom koji tek tu i tamo razbija dugačka blještava pruga koja se nekako provukla kroz krošnje...pa kroz tu nevjerojatnu mješavinu pomalo sivih i zapuštenih zgrada i neopisive količine zelenila, drveća, cvijeća i mirisa...pa uz Koranu, sve do dvorane.
Taj put je grad. Bijela slova na plavom platnu, medovina na nepcu, krošnja napuknute grane koja gotovo dodiruje asfalt, djevojčice u šetnji, dječak koji drži tatu za ruku i lagano skakuće dok zaobilazi lokvicu vode, starci na rubovima i klinci na sredini koranskog zidića, dijete koje baca kamenčiće s plaže, zagrljeni par na turbini iznad slapa, zvuk udarca narančaste košarkaške lopte na Vunskom Polju, stakleni zidovi dvorane, gužva na parkiralištu, ljudi u redu pred ulazom, krov Gimnazije, odbljesci prozora nebodera na kraju Domobranske, lagana nervoza u trbuhu, skandiranje....
Kasnije, dvorana je puna, onako kako vec predugo nije bila. Gademzi su...jednostavno Gademzi. Utakmica je važna, klub je, za razliku od nogometaša, doista dobar, pa malo više navijamo, a malo manje se zezamo, iako se pola dvorane okreće i smije kad ekipa zagrmi "10,9,8,7,6,5,4,3,2,1 - to su brojevi, to su brojevi!" ili "CO2 pijem ja".
Utakmica je neizvjesna i u posljednjih desetak minuta, sasvim neobično za karlovački nihilizam koji je nepobjediv, cijela dvorana diže se na noge. U normalnim okolnostima Karlovčani (koji vjerojatno imaju najviše čireva na svijetu) pizdit će i biti na rubu živaca u sebi, da ih ne vide drugi kako skaču i živciraju se zbog tamo nekih koji bacaju loptu. I meni je na trenutak smiješno kad skužim da, između ostalog, urlam i vatreno navijam za godinu dana mlađeg frenda iz ulice (poslije utakmice kaže mi "bili ste super", a ja kažem "šuti, idem se ubit, na šta sam ja spao da za tebe navijam"). Pred kraj utakmice karlovački golman obrani sedmerac i pobjeđujemo, cijela dvorana pridružuje se gromoglasnom skandiranju "Karlovac, Karlovac", već predugo nije bilo ovakvih trenutaka.
Dan poslije je finale, zapravo nevažno jer u Europi smo, a protivnik je prejak. No, to je još bolje za Gademze. Utakmicu prenosi Božo Sušec kojem se skandira "Božo Sušec, idol naš, on je pravi Kordunaš", žalimo se da nam puca glava, prisjećamo se očajnih nogometaša i predsjednika kluba uz dirljivu pjesmicu "Kad si sretan lupi Pađenom o pod", a na kraju, gradonačelnik dijeli medalje a Gademzi pjevaju lirsko-misaonu pjesmicu "Mrga bi jebo ale, Mrga bi jebo ale, Mrga bi jebo aleoooo" aludirajući na njegov nadimak iz vremena dok nije bio gradonačelnik nego normalan čovjek.
Vjerojatno je najbolje bilo ostalim posjetiteljima utakmice. Gademzi su ih nakon dugog vremena podigli na noge, razbili njihov nihilizam i pola utakmice su proveli u podržavanju i priključivanju našem navijanju, a pola utakmice su umirali od smijeha. Nama je bilo super, ali nas je previše boljela glava - nije kriva istarska medica, već užasna sparina i vrućina u dvorani zbog koje nas je deranje jednostavno ubilo.
Činjenicu da su se karlovački rukometaši ulaskom u finale plasirali i u europski kup slijedeće godine popratili smo skandiranjem "Idemo u Kazahstan". Dakle, Gademze na jesen čeka i prvo europsko gostovanje - nadamo se da će biti u nekoj razmjerno prihvatljivoj zemlji, jer tko će naučiti kako se kaže "Ja bi jebo", "Dominiramo" ili "Malo nas je, malo nas je, pičkice", "Dobit ćemo batina", ili pak "Odveć smo čangrizavi" na islandskom, estonskom ili, sačuvaj Bože, crnogorskom!
Post je objavljen 08.05.2007. u 10:35 sati.