U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
četvrtak, 31.05.2007.
Odjavna špica 2: Megi
|
(najave za slijedeće epizode "Odjavne špice" možete pronaći u boxu lijevo) * tekst iz kojeg su preuzete fotografije možete naći na web stranicama Večernjeg lista. cijeli dan razmišljam da li da ih objavim, iako niti na jednoj nije djetetovo lice. na kraju sam odlučio da ih ipak objavim, jer roditelji su sami željeli da priča dođe u javnost, cijeli Twin Peaks zvan Šarengrad već ih je pogledao na mobitelu, a uklonit ću ih kroz 48 sati. mislim da će time dijete biti dovoljno zaštićeno, a za sve ostale me, iskreno, boli kurac. ostale fotografije su s Male maturijade karlovačkih vrtića i s nastupa gradskog dječjeg zbora Cicibani.* Zajebana stvar kod novinarstva je što isprva misliš da je to nešto najbolje na svijetu. Poslije shvatiš koliko je stresno, ali na većinu toga oguglaš. Samo ponekad u maloj redakciji na kraju duge ulice u malom gradu, pojavi se čovjek od kojeg automatski pogneš glavu i nadaš se da urednik neće reći tebi da popričaš s njim. I ne kaže tebi, kaže kolegici, ali poslije si i ti upetljan u to i pričaš puno, pričaš brzo, samo da ne misliš. Gledaš u čovjeka, misliš si gdje je taj Šarengrad, da li je to kod Osijeka ili kod Vukovara, kako je njemu bilo kad su ga zvali u Karlovac da mu jave, zašto je tako miran, zašto se sve jebene stvari događaju dobrim ljudima, zašto sve ovo nije neki strip. Moraš prebaciti tu snimku na kompjuter i zato je moraš vidjeti iako to ne želiš. (X) Malena sedmogodišnja djevojčica, Megi, leži na podu i plače. Udaraju je nogama, ona plače, pa vrišti, a okolo se čuje smijeh, komentari poput "Isuse, kako dobro zumira mobitel!". Dijete vrišti, dijete plače, maleno dijete skupljeno na podu umire od straha.  Jutarnja buđenja s velikim dječjim očima i osmijehom pred svim novim stvarima koje nudi tako velik i tako zabavan svijet. Rub usana zamrljan toplim mlijekom, poljubac u čelo iz ljubavi i skrivene majčinske brige, za svaki slučaj da nemaš temperaturu, šetnja kroz zelenu ulicu, mala ruka u velikoj...škakljanje tatinih brkova, mamin zagrljaj, musavi dječaci i djevojčice u ulici, poluispuhana kožna lopta, kamenje i trava, prašina i sunce, okus popadalih murvi u ustima.... (X) Uz smijeh snimatelja, primaju uspaničeno dijete za torbu, ručke se omataju oko ramena i vrata, vuku je po prašini dok, sedmogodišnja djevojčica, u strahu koji je bolje ne pokušati zamisliti, vrišti još glasnije, plače još očajnije.  Djeci su zanimljive najčudnije stvari. Recimo dugački i uski betonirani komad s rupama - neke su pune zemlje i trave, iz nekih rastu čak i mali cvjetići, neke su pune vode. Zvuk oraha na sivom i pomalo grbavom asfaltu, ili mekani šušanj na zemlji. Mali koš i mala lopta, miris roštilja, trenutak u kojem se rasječe lubenica, zvukovi vode s rijeke, sutoni koji tako puno obećavaju, dok si okružen ljudima koji te vole i uz koje se osjećaš sigurno. (X) "Šta se dereš ko baba" viču sedmogodišnjoj djevojčici i urlaju od smijeha. Dijete urla od nezamislivog straha. Gaze je nogama, dave, vuku po zemlji i prašini...  Stare zelene klupe išarane olovkama HB, žute drvene stolice, škripa krede na velikoj zelenoj ploči, snijeg do koljena, dječaci, mali dječaci koji se sastaju na uglu i važno odlaze u školu, prvi puta sami. Trčanje kući, kisele jabuke u tvorničkom dvorištu, šutanje kestena, šutanje lopte na blatnjavoj travi u svijetu koji miriše na jesen, svijetu posipanom žutim lišćem i pritisnutom maglom, hladnom...toplom. Ako mislite da je ovaj post mučan, valjda ste u pravu. Eto, postoje tako neke stvari koje se dogode i zbog kojih ti postane kristalno jasno da mi nismo normalni. Ne oni. Mi. Možete se zavaravati, možete se skrivati iza patriotizma, ali ovo je zemlja jebeno retardiranih ljudi. Ipak, nemojte zaboraviti da su zlostavljači isto djeca. Ne otprilike, ne jedva, nego jesu - oni su djeca. U okviriću uz tekst, za one koji ga nisu pročitali, ravnateljica kaže kako su dobili pismene i usmene opomene. I još naglašava da se to nije dogodilo u krugu škole. Onda se žali da im je otac prijetio. Ako išta imam prigovoriti tom čovjeku to je onda što je samo prijetio toj dičnoj nam zemljakinji, ravnateljici OŠ Dr. Franjo Tuđman u Šarengradu. U normalnim zemljama ta djeca bi iste sekunde bile oduzeta roditeljima, oni bi platili ogromne kazne, a možda završili i u zatvoru - ovdje, eto, dijete dobije usmenu opomenu. Ah, pardon, pismenu. Kad vidiš tako nešto i kad čuješ tako nešto, onda neko vrijeme moraš biti sjeban. No, neovisno o tome, ovo je jedan od onih trenutaka u kojima ti je savršeno jasno zašto zaslužujemo sve što se događa, pa i puno gore od toga. Jedan od onih trenutaka u kojima ne samo da ti ne bi bilo žao, nego bi se podlo nasmiješio dok gledaš nekakav ogromni meteor ili nuklearnu bombu kako se približava tlu. Jedan od onih trenutaka u kojima se pitaš kojeg smisla išta ima. A onda se sjetiš da ima, pa makar utoliko da ne ostane samo gamad. Ne možeš spasiti svijet, ali eto, možda možeš napraviti da se ponekad netko lijepo osjeća i uz to, onako u prolazu, ako bude prilike, zabiti šestar nekome poput one ravnateljice ravno u čelo. |
- 23:57 - Komentari (34) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||