Čin prvi: Glavobolja od sunca i smijeha
I tako, došao je i taj vikend kada su Gademzi, kao najmiroljubivija navijačka skupina u povijesti navijačkih skupina kao takvih, bili pred potencijalnim masovnim neredima. Jedini u kojima su ikada sudjelovali dogodili su se prije dvije godine na utakmici Karlovca i pulske Istre, a sada su u grad ponovno dolazili Puljani. Internet heroji iz oba tabora zakuhali su atmosferu, pa smo se okupili puno prije utakmice kako bismo u slučaju napada zlih protivnika obranili naš birc, što je navodno jako kul u navijačkom svijetu. Nervoza u zraku mogla se sjeći šestarom, ali uspješno smo je razbijali pošalicama na račun onih koji su ispali pizde iz vrlo važnih razloga kao što je odluka da preko noći postanu studenti generacije, nesretna okolnost da tijekom cijelog dana moraju dedi na Kordunu pomagat nosit sijeno, ili tragedija u obliku zanoktice na kažiprstu lijeve ruke.
Pulski navijači zovu se Demoni, pa smo htjeli nabrzinu naučit par kršćanskih pjesama jer bi to bilo baš fora, ali smo umjesto toga ipak slušali punk-irish-ska mješavinu, a zle istarske sotone odlučili pokušati egzorcirati s našeg stadiona uz povike "Volim Isusa".
Birc smo uspješno obranili jer ga nitko nije ni napao, pa smo se pola sata prije utakmice uputili prema stadionu - bilo je negdje oko +47 u hladu, ali se svejedno dogodio nenadjebivo smiješan događaj kad je tridesetak Gademza prelazilo drveni most na Korani i odjednom se od onih koji su bili u prvim redovima počelo čuti dovikivanje "Ljudi! Ljudi! Supermen!!!", "Ijooooj, gle Supermena!!!", "Dečki, ide Supermen!!!", na što je uslijedila zborna pjesma "Supermen bi jebo, ale, Supermen bi jebo, ale, Supermen bi jebo, aleoooo". Što se dogodilo, tip u majici sa supermenovim znakom je izabrao krajnje pogrešno vrijeme da krene u grad. Da nisam bio zauzet trudom da ne umrem od smijeha vjerojatno bih posvetio nešto više vremena pokušaju da dokučim što se odvija u njegovoj glavi dok prolazi pokraj nas trideset.
Neke stadionske stvari nisu za priču na blogu, pa je dovoljno reći kako je bilo užasno, ali užasno vruće - gdje su Demoni tu je i pakao, a naše skandiranje Isusu nije baš puno pomoglo, što znači da u vječnoj borbi dobra i zla Sotona polako počinje razvaljivat nebeske pastire i ostalu pacifističku bratiju.
Kasnije smo malo otišli do koncerta demo demo demo bendova (vjerujte, jako su demo) kod dvorane, gdje se još jednom pokazalo da su Gademzi super čvrsti momci, jer je jedan od nas sjeo na najdeblju zamislivu flašu pive i uspio je skrckat, a time i razrezat intimne dijelove svog tijela što je bilo superkul svima osim njemu.
Čin drugi: Everywhere Bobe goes, she always brings bad weather with her
U svom prvom pokušaju da razgleda Karlovac, Bobelline je angažirala djevubajnu i došla u takvu magluštinu da se i jadna djevuška iako je Karlovčanka nije znala snać pa joj je pokazivala bizarnosti poput spomenika kugi u ulici kojom godišnje prođe sedamnaest ljudi.
Ovog puta kao turističkog vodiča angažirala je mene, a s njom je došao i Frifol kojem je ime isto moglo bit napisano drugom bojom ali je obrisao blog pa sad nek pati.
U trenutku kada smo izašli iz auta i prošli tridesetak metara počela je takva neviđena pljuščina da smo spas potražili u obližnjoj razmjerno opskurnoj birtiji. Nakon što je prestala kiša, izašli smo van i krenuli u obilazak parkova, no tek što smo došli do samog početka poprilično nenormalne količine karlovačkog parkovlja počela je takva pljuščina da je to bilo još neviđenije. Pa smo otišli u jedan super bizaran birc.
Tamo smo se zadržali do njihovog povratka u glavni grad svih Hrvata i barem jednog Rusina - na izlazak smo se odlučili dok kiša nije padala, ali je, razumljivo, počeo i treći neviđeni pljusak prije nego što smo došli do auta.
Izuzevši činjenicu da kud Bobe prođe tu trava ne raste, odnosno raste nenormalno jer stalno padaju pljuskovi, bilo je vrlo ugodno. Ona je užasno slatka iako taj epitet baš ne priliči njenoj kul pozi, ali ni meni ne priliči da tri puta dnevno pokisnem, pa ono, jebe mi se. Za Frifola imam dojam da je nenadjebivo dobar dečko, što znači da bi vjerojatno postao serijski ubojica da smo susjedi (znate kako susjedi uvijek govore sve najbolje o serijskim ubojicama iz dvorišta pored njihovog). Ali, kako nismo susjedi, postoji sasvim fer mogućnost da on doista i jest dobar.
Uglavnom, bit će mi jako drago da se uskoro vidimo u normalnijim vremenskim uvjetima i na dulje vrijeme, o čemu postoje određeni planovi, no za tako nešto ćemo se vjerojatno morati naći samo Frifol i ja, te uspostaviti videolink s Bobe, jer u suprotnom ćemo usred lipnja biti zatrpani snježnom mećavom.
Istina, Bobe mi prijeti turnejom po Splitu (kao da se meni mlatara po gradovima većim od Duge Rese, nisam ja maratonac), te se zaklinje kako je u Splitu ponekad čak i sunčano dok je ona tamo.
Čin treći: Što je vikend bez fnje trenutaka?
Za prvi fnje trenutak vikenda zaslužni su ranije spomenuti Demoni. To čak nije bio hrvatski kul fnje trenutak, nego američki Aaaaaaaaw Dr Phil Meets Oprah fnje. Naime, unatoč svim animozitetima, unatoč incidentima i na utakmici, Demoni koji su u ovoj bijednoj ligi zahvaljujući svojoj reputaciji i odličnom navijanju manje-više svima uzor u navijačkom smislu, ispratili su nas pljeskom čestitajući nam tako na odličnom navijanju. Skoro da sam vidio tu scenu u slow motionu dok diljem Nebraske, Idahoa i Rhode Islanda Amerikanci ridaju u rupčiće, zovu brata s kojim su se posvađali prije 25 godina ili odlučno ustaju s kauča i obećaju da će već sutra krenuti s džogingom i do ljeta smršaviti na 350 kila.
Drugi fnje trenutak i nije pravi fnje. Ili je, ne znam. Uglavnom, probudio sam se u četiri ujutro i nisam mogao zaspat i onda sam pogledao kroz prozor i na kupskom zidiću, oslonjeni leđa o leđa sjedili su dečko i djevojka, nešto pričali i povremeno se tiho smijali. Da su bili zagrljeni ili nešto ne bi uopće bilo tako kul. A ovo je baš bilo.
Treći fnje trenutak je činjenica da je vrijeme obljetnica mature. I da pored dugačke trošne prastare kuće, na prašnjavom asfaltu starke jedva čujno šušte. I baš tamo smo se sreli, na gotovo istom mjestu na kojem je pognula glavu i onda je podigla, trenutak prije prvog poljupca.
Kad joj pogledaš u oči još uvijek se čuje zvuk lješnjaka prosipanih po pločniku.
Prođe vječnost dok se gledamo, prođe sekunda dok se uz osmijeh pozdravljamo i prođe još jedan život dok odlazimo svako u svom smjeru, nadajući se pomalo kako se više nikada nećemo sresti.
A u zraku bude miris njenog haustora.
Post je objavljen 27.05.2007. u 22:41 sati.