četvrtak, 23.03.2017.
PROBLEMI
Svatko od nas se susreće sa problemima u svakodnevnom životu, a iste rješava kako najbolje zna ili ne zna. Pod ovim ne zna podrazumijevam da je ponekad lakše kukati na svojom ''sudbinom'' i uhvatiti se u koštac sa problemima. Neki ljudi bježe od problema i stvarno možemo prijeći bezbroj kilometara, ali od problema pobjeći ne možemo. Ponekad je najbolje problem poistovjetiti sa flasterom, brzo ga skinuti da boli jako, ali kratko. Možda sam u krivu pa postoje ljudi koji su uspjeli riješiti probleme bježeći od istih. Meni to nikad nije uspjelo. Doduše, nisam se baš ni trudila bježati, jer je moje uvjerenje da će se sve riješiti ako zasučem rukave i problemu opalim jedan direkt, aperkat ili kroše. Nema labavo sa problemom. Pozitivnim načinom razmišljanja polako su je bilo i sve manje problema. Na probleme sam počela drugačije gledati, bez nervoze i panike. Smireno i trezveno pokušavam riješiti naizgled bezizlaznu situaciju. Kako se nositi sa bolesti, sebe ili svojih voljenih? Kako se nositi sa zlostavljanjem u partnerskim odnosima, na poslu ? Kako se nositi sa siromaštvom? Ima li uopće smisla misliti pozitivno u tim trenucima? Apsolutno da. Netko sam tko se uvijek okreće pozitivnom razmišljanju i da se trebam nositi sa spomenutim problemima, tražila bih pogled s vedrije strane. Sve, ali baš sve se događa s razlogom i za naše najveće dobro. Naravno da se ne moraju svi složiti sa ovom tvrdnjom, ali eto, ja tvrdim da je to tako i to iz dosadašnjeg iskustva. U zadnje vrijeme umjesto problema često čujem riječ ''kontrast'' i moram priznati da ima smisla. Ponekad ne možemo utjecati na neke događaje koji izazivaju probleme, ali uvijek možemo utjecati na našu reakcijuna iste. Ako tako gledamo, dolazimo do zaključka da nema loših dana. Dan je onakav kakvog ga mi obilježimo. Prije sam znala govoriti ''ajme koji užasan dan, samo da što prije završi''.Danas to ne govorim i zahvalna sam sa svaki dan pa i onaj koji mi je donio probleme, jer znam da imam slobodu izbora i mogućnost riješiti životne izazove. Netko pokuša i vidi da ne ide pa se opet vrati kukanju. Možda sam previše kritična, ali taj netko se očito nije dovoljno trudio, jer se ne odustaje na preprekama. Nitko ne kaže da će biti lako, ali treba dati baš sve od sebe, ne se predati i posustati, jer iskreno vjerujem da je isključivo dobro uvijek pred nama.
- 09:37 -
utorak, 21.03.2017.
POZITIVA
Subota, 18. ožujka 2017. godine, 19h, nastup u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Oblačan dan bi nekome pokvario raspoloženje, ali meni je od kad sam otvorila oči osmijeh na licu. Dok zborska kolegica i ja sa cipelama na visoku potpeticu lagano koračamo prema odredištu, srce nam je prepuno emocija, onih predivnih i pozitivnih. Njoj je to prvi nastup, jako je uzbuđena. Rekla sam joj da uzbuđenost ne prestaje, nego da se trajno usadi u sve pore tijela. Ne, to nije strah pred nastup (iako pozitivna trema postoji), nego uzbuđenost, jer radiš nešto što voliš i uživaš u tome. Za vrijeme tonske probe osjetila sam žmarce po tijelu. Da li je to zato što tako dobro zvučimo ili zato što sam neopisivo sretna što pjevam sa ovim divnim ljudima? Mislim da je, bez lažne skromnosti, kombinacija svega navedenog. Stiglo je i vrijeme nastupa... ''posloženi'' za izlazak na pozornicu krenuli smo hrabro u backstage. Prije nas je imao nastup jedan drugi zbor pa smo veselo pljeskali i plesali na njihovu izvedbu ''Barbare Ann'' The Beach boysa. Predivan je osjećaj kad te ponese pjesma i kad ne možeš mirno stajati ili sjediti dok je neka tebi draga pjesma u pozadini. Došao je red na nas. Dirigentica je na klaviru dala intonaciju i krenuli smo s prvom pa drugom pjesmom i dobili glasan aplauz. Nakon nastupa usljedila je spontana izvedba jedne pjesme u backstageu i druženje sa ostalim izvođačima. Nakon zagrijanih grla, prepunih srca otišli smo svojim kućama. Divno je biti dio ove priče, a još je ljepša činjenica da je humanitarnog karaktera.
- 17:39 -
četvrtak, 09.03.2017.
CARPE DIEM
Srijeda, 8. ožujak 2017. godine, 17,30h sati. Moje dvije plavuše i ja (pofarbana crvenokosa, prirodno tamnosmeđa) smo došle pola sata ranije u nadi da ćemo ''uhvatiti'' mjesto u knjižari Profil gdje je planirana promocija Bruna Šimleše. Prostor je premali za brojnu Brunovu publiku pa nas sa prvog kata sele u prizemlje gdje smo stajali na ''parteru'', a Bruno na stepenicama. Neovisno o malo neuobičajenim uvjetima, mislim da nikome nije previše smetalo, ponajmanje Brunu. Sjetila sam se odmah riječi iz njegove knjige ''Umjetnost života'' u kojoj kaže da ne možemo utjecati na događaje, ali možemo na našu reakciju na iste. Mislim da smo svi kolektivno izabrali pozitivno reagirati na ovu situaciju. Bilo mi je neopisivo lijepo, čak ljepše nego pred četiri mjeseca u Narodnoj čitaonici u Kostreni. Za razliku od jučer, tamo nas je bilo manje i svi smo sjedili. Još jedan dokaz da je sve stvar percepcije. Odlučila sam da mi neće smetati što stojim sat i pol i osjetim laganu vrućinu u obrazima i stvarno mi to nije smetalo. Aktivno sam slušala njegove riječi, odnosno u prijevodu, iste su stigle do mojih moždanih vijuga i procesuirane su. Posebno me dotaklo kad je rekao da trebamo slaviti svoje uspjehe, a ne samo kritizirati sebe kada doživimo poraz. Moramo slaviti svoje uspjehe i učiti iz istih da bismo znali obrazac koji nas može dovesti do ponovnog uspjeha. Moramo voljeti sebe sa svim našim manama i vrlinama. To je jako teško, jer smo najčešće samokritični, ali radom na sebi možemo i to postići. Uostalom, kako uopće možemo voljeti druge ako ne volimo sebe. Nakon predavanja, moje plavuše i ja smo se odlučile počastiti i nagraditi svoje nepce finim kolačima. Jučerašnji dan je ono što ja zovem carpe diem. Hormoni sreće otpušteni i danas se osjećam fenomenalno.
- 15:04 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
utorak, 07.03.2017.
POSAO IZ SNOVA
Da li je moguće raditi ono što voliš i od toga živjeti (ne preživljavati)? Vjerujem da je moguće, pri tom ne mislim isključivo na to da volimo posao koji trenutno radimo, nego da živimo od glazbe, pisanja knjiga, slikanja i slično. Sve se može kad se hoće, ali uvjerenja su ta koja nas koče. Moje uvjerenje je da treba imati ''siguran'' posao i uživati u hobiju koji te ispunjava. Bilo bi prekrasno kad bi te i taj ''siguran'' posao ispunio, ali eto, češće to nije tako. Zašto ? Mislim da je opet do nas i našeg pogleda na posao. Lakše nam je puhati, kukati, žaliti se na sve i svašta, nego pronaći nešto lijepo na tom poslu. Ja sam pred par godina bila ona koja njurga, ali više ne, u svemu pronađem nešto dobro. Svaki dan je onakav kakvim ga doživimo, a da bi bio lijep trebamo pronaći u svemu nešto lijepo. Voljela bih imati drugačije uvjerenje i odvažiti se živjeti od hobija, ali za sad ne uspijevam, jer nisam dovoljno odvažna. Možda jednog dana uspijem i u tome. Nažalost, sve rijeđe čujem da netko istinski uživa u svom poslu. Svi nekako preživljavaju te radne sate. Zašto je tome tako? Mislim da su to uvjerenja koja su nam usađena iz djetinjstva, a vjerojatno ista takva uvjerenja mi usađujemo svojoj djeci i sve to iz ljubavi i želje da im bude bolje nego nama. ''Nemoj završiti taj i taj fakultet, nema ti tu kruha''. Odakle znamo da nema? Možda toj osobi baš to bude ono što će je ispuniti i nakon fakulteta će naći posao u tren oka. Svi imamo izbor i svi naši izbori su nas nekako i doveli ovdje gdje smo sada. ''Ako budeš radio ono što voliš nećeš raditi nijedan dan svog života'' – predivno zvuči, naježim se svaki puta kada čujem ovu rečenicu. Da li je istinita? Da li je moguća? Vjerujem da je sve moguće, samo treba doza hrabrosti i odvažnosti. Ego je taj koji nas koči i vodi bjesomučne dijaloge i analize. Utišajmo taj naš ego, dajmo mu neki sport za zube da se malo odmori od pričanja. Život nema reprizu pa ga pokušajmo živjeti najbolje što možemo i dajmo mu smisao koji će nas učiniti sretnim.
- 15:02 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 06.03.2017.
BITI U MIRU ILI U PRAVU
Pogađa li vas nepravda ? Da li vam smeta kada netko ne uvažava vaše mišljenje, iako ste u pravu, a ta osoba u krivu? Been there done that. Da ne bude zabune, nepravda me i dalje pogađa, ali u znatno manjoj mjeri nego prije. Obzirom da su mi se često ponavljale situacije u kojoj bi me ''boljela nepravda'' odlučila sam se educirati po tom pitanju. U čemu je problem? Da li je u meni ili u onom drugom koji ''ne shvaća''? Došla sam do zaključka da je problem u meni i da sam isključivo ja odgovorna (ne kriva, nego odgovorna) za ono što mi se događa. Nedavno sam pročitala divnu rečenicu koju je napisao Bruno Šimleša '' Ne možeš onome tko ne shvaća objasniti da ne shvaća''. Ana Bučević pak kaže '' Svatko ima svoju realnost''. Obje rečenice potpuno razumijem, a posebno ovu drugu. Kad sam je potpuno razumjela onda mi je postalo puno toga jasnije. Svi smo u pravu u svojoj realnosti ili u svom svijetu i nema smisla uvjeravati osobu različitog razmišljanja da smo mi u pravu, jer u tome nećemo uspjeti. Zato više ne govorim onu rečenicu koju sam često ponavljala ''on/ona nije realan/na''. Naravno da je realan, svi smo realni, jer svi smo u svojoj realnosti u pravu. Kad nas netko iznervira nije to te osobe nego do nas što smo dozvolili da nas se isprovocira. Lako reći, ajde ti to učini kad te netko vrijeđa. Netko tko ima potrebu za vrijeđanjem i izdizanjem iznad drugih je duboko ranjena osoba koja je postala takva, jer joj je takav obrazac ponašanja obrambeni mehanizam. Ne opravdavam nikog, susrećem se često s takvim ljudima koji vole blatiti druge da bi sebe izdigli i taman kad pomislim da ću ući s njima u raspravu odustanem. Zašto? Zašto ne budem asertivnija kako sam znala prije biti? Zato jer sam shvatila da potrošim jako puno energije boreći se za svoja prava, a osoba jednostavno ne čuje što joj govorim, odnosno čuje što želi čuti pa bih se opet našla na početku. Onda sam shvatila da je za moju dušu biti bolje u miru, nego u pravu. Ne, to nije guranje problema ispod tepiha i linija manjeg otpora, to je jedini modus operandi sa takvim ljudima, barem govoreći iz mog iskustva.
- 09:05 -
subota, 04.03.2017.
DEBLJINA
Rodila sam pred tri godine i u trudnoći dobila 14 kg. Sa porodom je otišlo njih 6 i ostale su se zacementirale. Ode malo koja gore dolje pa dvije gore i tako u krug. Zašto? Zato što volim jesti. Ja sam isključivi krivac za nakupljene kile. Oduvijek sam imala par kila viška, ali sam negdje u 4. srednje krenula vježbati i to najprije u teretani i onda aerobik 2-3 puta tjedno. Našla sam se u step tae bou. Kile su počele padati, palo je njih 12 ukupno i osjećala sam se odlično. Onda sam zatrudnila i dobila 14 i eto već tri godine stagniram. Malo vježbe, puno sjedenja na poslu i puno papanja i eto mog lelujajućeg šlaufa i renesansne raskoši. Danas je 18.dan mog svakodnevnog vježbanja kod kuće, osjećam se odlično i kile su se počele topiti. Ustrajat ću i dalje i fokusirati se na cilj. Želim se nastaviti ovako dobro osjećati.
- 20:54 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
srijeda, 01.03.2017.
LJUBAVNICI
Što je smisao života? - pitao me započevši naše filozofiranje do kasno u noć.
''Smisao života je biti sretan.'' - ispalila je kao iz topa pijuckajući pelin.
''Ma to su new age sranja. Smisao života je biti svjestan ovog gorkog pelina koji se topi s nepcem i uživati na mjesečini.''
''Koja si ti budala, ali zato te i volim.'' - rekla je i nagnula se na njegovo rame.
Zagrlio ju je i poljubio joj kosu. Obožavala je ove trenutke s njim. Sami na plaži pod mjesečinom. Bio joj je najbolji prijatelj i najbolji ljubavnik. Odlučili su da neće biti skupa, jer bi to bilo prebolno za oboje. On u Zagrebu, ona u Puli, oboje studiraju i oboje bez para, ali zato kad bi se vidjeli jednostavno nisu mogli obuzdati strasti. Voljela je osjetiti njegove poljupce na svojim usnama, grudima i posvuda. Dovodio bi ju do ludila, eksplodirala bi intenzivno i jako. Problem je bio taj što ga je zavoljela i nije htjela dijeliti sa drugim curama, ali je znala da će se to prije ili kasnije dogoditi.
''Imaš li koga sada? - upitala bi igrajući se njegovim prstima na rukama.
''Nemam.'' - rekao je uvlačeći dim već ogorjele cigarete.
'' Voliš ti mene barem malo? - pitala ga je mazno.
''Ajde ne kreći sa tim romantičnim sranjima. '' - rekao je odmaknuvši se od nje.
''Ma trolam te malo.'' - pokušala je izgladiti situaciju.
''Ma znam, ali ponekad si fakat naporna. Seks nam je super i neka tako i ostane.'' - rekao je gazeći cigaretu nogom.
'' Znam, ne mogu te se zasititi.'' - rekla je i obavila mu ruke oko struka.
Voljela je ta široka ramena, te tvrde trbušne mišiće, ta mišićava leđa.
Okrenuo se naglo i strastveno je poljubio. Podigao ju je rukama i odveo do klupice, podigao suknju i razmaknuo gaćice. Zastenjala je od užitka.
- 13:27 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
