MUŠKARCA POMAGATI, MOTIVIRATI, PODUPIRATI

Žena je velika snaga koja čini da muškarac postaje uspješnim. Iza uspješna muškarca uvijek se nalazi dobra žena koja ga podupire. Ako to nije žena, tada je majka, sestra, prijateljica ili žena kojoj se muškarac divi i koju poštuje.

Žena, simbol anime ženski dio duše u mesu i krvi, najveća je snaga muškarca. Uvijek ponavljam da muškarac treba živjeti svoje Božanske ideale, treba ih ostvariti, odnosno boriti se za njih. Ali njemu je to moguće samo ako ima ženu u svome srcu. Borba bez ljubavi čini okrutnim. Okrutnost razara ljudsku zajednicu. To razaranje sprečava anima, ljubav žene, snaga koja djeluje tako da društvo doživljava procvat.

Iz tog su razloga srednjovjekovni vitezovi imali damu koju su obožavali, za koju su se borili, kojoj su posvećivali junačke pothvate. Dama u njihovu srcu trebala je spriječiti da njihov borbeni duh postane krutim ili čak okrutnim. Jer samo ljubav sprečava da se čak i pravednost promijeni u negativno i postane krutom.


Bog – Majka

Zato je u srednjem vijeku postojalo štovanje Marije. Kult od odlučna značenja. Kultura bez ženskog božanstva postaje tvrdom, krutom, opasnom, postaje okrutnom. Zato Bog uvijek ima oba aspekta. Bog je uvijek oboje: muškarac i žena, otac i majka. Marija zato nije Majka Božja, jer Bogu nije potrebna majka. Samo inkarniranom Bogu potrebna je majka. No ona je od velike važnosti zato što je Ona manifestacija Boga-Majke. Bog-Majka ženski je aspekt Boga. Taj je aspekt presudan.

Iz razloga kao kršćanin ili kršćanka obvezno moraš razviti povezanost s Marijom. Nemoj je, međutim, sebi predočiti kao Majku Božju, već kao Boga-Majku. Ako imaš poteškoća s Marijom, ali si otvoren za druge religije, tada predoči sebi Situ, Raminu ženu. Rama je bio Avatar, inkarnirani Bog. Sita je bila inkarnirana božica i zato za njega savršena žena. Potpuno je pogrešno ako neki interpretatori Ramajane kažu da je Sita pogriješila. Sita nije napravila uopće nikakvu pogrešku. Bog ne čini pogreške. Ona je štoviše savršeno igrala ulogu s Ramom, čime je pokazala što je dharma, ispravnost, i satja, istina. Kao žena koja služi i kao predana žena, ona je na sebe preuzela da bude odbačena. Ona je voljela Ramu jer je u njemu vidjela ne samo savršenog muža već i Boga. Ali njezina je ljubav prema ljudima bila toliko velika da je na sebe preuzela tjelesni rastanak od Rame kako bi čovječanstvo učilo.

Imaš li teškoća da u Mariji vidiš Boga-Majku, tada sebi predstavi čudesnu Boga-Majku Situ koja je ponovno došla na svijet kao Marija da bi u Isusu svijetu darovala Spasitelja. Ona je svjesno na sebe preuzela Njegovu mučeničku smrt na križu kako bi ponovno služila čovječanstvu.

Marija nije neznatna žena koja je „slučajno“ postala Kristovom majkom. Marija je božica koja je sišla na Zemlju, koja je svu patnju preuzela na sebe da bi cijelim srcem služila svijetu. Marija je beskrajna, meka, nježna, izgrađujuća, blagotvorna snaga koje danas posebno nedostaje. Marija je bit svih žena koju svaka žena mora otkriti u sebi u obliku anime da bi mogla ispuniti svoje određenje. Marija je najdublja istina svake pojedine žene, zato je možeš nazvati Sitom, Radhom, Marijom, Magdalenom ili bilo kojim drugim ženskim imenom. Marija je Prasnaga koja se pojavljuje u obliku služenja. Marija je vjera, povjerenje i nada koja se kao ljubav potpuno predaje, sve do samoodricanja, i tek time čini da nemoguće postane mogućim. Marija je božica koju vi današnji ljudi posebno tražite, jer vam tako silno nedostaje. Marija je presudno upotpunjenje koje morate obvezno pronaći i ugraditi u sebe. Marija je bit davajuće ljubavi, ona je jamstvo da Zlo na ovome svijetu ne može prevladati. Marija je snaga iz koje crpe žena koja strpljenjem, ustrajnošću, razumijevanjem i predanošću posve pažljivo vodi svog muža do njegove anime. I tu se krug zatvara, jer ta je anima Marija.


Gudbrand i njegova žena

Koliko jako snaga anime dolazi do izražaja i u svjetovnom, lijepo opisuje bajka Gudbrand i njegova žena, koju spominje Judith Brown u svojoj odličnoj knjizi I ako nisu umrli… (str. 109).

Bio jednom jedan muškarac imenom Gudbrand. Imao je kuću daleko na padini brijega, zato su ga zvali Gudbrand od brijega.

Njegova žena i on bili su toliko sretni jedno s drugim i tako su se dobro slagali da je žena, bez obzira na to što bi muž učinio, uvijek bila mišljenja da je to dobro napravljeno i da nitko ne bi mogao napraviti bolje. Svejedno što on učinio, ona je uvijek vjerovala kako je to upravo ono pravo.

Živjeli su u seljačkom kućanstvu, imali stotinu talira na dnu škrinje i dvije krave u staji. Jednoga dana žena reče Gudbrandu: „Mislim da bismo trebali otići u grad i prodati jednu od krava kako bismo imali nešto novca pri sebi. Ide nam dobro, trebali bismo imati nešto sitniša u džepu kao i drugi ljudi. Stotinu talira u škrinji ne trebamo dirati, ali ne vidim zašto bismo trebali imati više od jedne krave. Mnogo je bolje za nas da jednu prodamo, tada ću se morati brinuti još samo za jednu umjesto za dvije koje sada moram njegovati i hraniti.“

Da, mislio je Gudbrand, to je dobro i mudro rečeno. Smjesta je dohvatio kravu i pošao da je proda: ali kada je stigao u grad, nitko je nije htio kupiti. „Ah, ništa zato!“ mislio je Gudgrand, „onda ću je povesti natrag kući. Staju i hranu za nju imam, to znam, a put kući nije duži nego put ovamo.“ Tako je s kravom krenuo kući.
Kada je prošao dio puta, sretne jednog čovjeka koji je imao konja na prodaju: Gudbrand pomisli kako je bolje imati konja nego kravu i tako zamijeni kravu za konja.
Prošavši opet dio puta, sretne čovjeka koji je pred sobom tjerao debelu svinju, pa misleći kako je bolje imati svinju nego konja, on zamijeni s tim čovjekom konja za svinju.

Idući dalje sretne čovjeka koji je imao kozu pa kako je pomislio da je sigurno bolje imati kozu nego svinju, zamjeni se s čovjekom. Išao je dalje sve dok nije sreo čovjeka što je imao ovcu: s njim se zamijenio, jer je smatrao kako je u svakom slučaju bolje imati ovcu nego kozu. Idući dio puta, sretne čovjeka s guskom: tu zamijeni ovcu za gusku. I kada je nakon toga duže vrijeme išao, sretne čovjeka koji je nosio pijetla: s njim se zamijenio za gusku, jer je pomislio: „Svakako je bolje imati pijetla nego gusku.“

Tako je išao sve do večeri i ogladnio. Tada je prodao pijetla za šest novčića i kupio sebi nešto za jelo.„U svakom je slučaju bolje pobrinuti se za dušu i tijelo nego posjedovati jednog pijetla“, mislio je Gudbrand.

Tada je krenuo kući. Stigao je do kuće nekoga susjeda i svratio k njemu. „Kako ti je bilo u gradu?“ upitaše ga ljudi. „Ah, tako-tako“, odgovori čovjek; „Baš se ne mogu pohvaliti svojom srećom, ali ni potužiti.“ I on im ispriča sve od početka do kraja što mu se dogodilo. „No bit ćeš lijepo dočekan kada stigneš kući ženi“, reče susjed. „Neka ti nebo pomogne! Ne bih htio biti u tvojoj koži.“ „Mislim da sam mogao proći još mnogo gore“, reče Gudbrand: „no svejedno je ide li meni dobro ili loše, moja je žena toliko dobra da nikada ništa ne kaže, svejedno što ja napravim.“ „Ah, ti to samo tako kažeš; ali me ne ćeš navesti da ti to povjerujem“, odgovori susjed.
„Da se okladimo?“ upita Gudbrand. „Imam stotinu talira u škrinji, nudiš li isto toliko?“Tako oni sklopiše okladu i Gudbrand se još zadrži do večeri dok se smračilo, zatim krenuše zajedno njegovoj kući. Susjed je trebao ostati prisluškivati na vratima, a Gudbrand je pošao u kuću svojoj ženi.

„Dobra večer!“ reče žena. „Nebu hvala da si opet tu.“ „Da tu sam!“ reče muž. Tada ga žena upita kako je prošao u gradu. „Ah tako – tako“, odgovori Gudbrand, „ne mogu se pohvaliti. Kada sam stigao u grad, nitko nije htio kupiti kravu pa sam je zamijenio za konja.“„O, baš sam sretna“, reče žena; „mi smo prilično imućni i trebali bi smo se kao i drugi ljudi voziti u crkvu, pa ako sebi možemo dopustiti da posjedujemo konja, ne vidim zašto ga ne bismo imali. Idite, djeco i vodite konja u staju.“

„Da, ali konja više nemam“, reče Gudbrand, „kada sam naime prošao dio puta, zamijenio sam ga za svinju.“ „Ah, divno!“ uzviknu žena. „Upravo to bih i ja napravila. Tako sam sretna, sada možemo imati šunke u kući i ponuditi nešto kada nam ljudi dođu u posjet. Ta što bismo mi s jednim konjem? Ljudi bi samo rekli da smo se toliko pogospodili da više ne možemo ni pješice u crkvu. Idite djeco, i uvedite svinju u staju.“

„Ali svinju također više nemam“, reče Gudbrand, „kada sam prošao dio puta, zamijenio sam je za kozu.“ „Ah, dragi moj! Kako dobro ti sve napraviš!“ uzviknu žena. „Ako dobro razmislim, uopće ne želim svinju. Ljudi bi samo rekli: Oni tamo pojedu sve što imaju. Ne, sada imamo kozu pa možemo imati i mlijeka i sira, a povrh toga i kozu. Uvedite kozu, djeco!“

„Ali ja nemam kozu“, reče Gudbrand, „kada sam opet prošao komad puta, zamijenio sam kozu i dobio za nju lijepu ovcu.“ „Dobro!“ reče žena. „Ti sve napraviš kako bi i sam htjela – kao da sam i sama bila prisutna. Pa što bi mi s jednom kozom? Uvečer bi se morala penjati na brijeg da je uhvatim i opet nizbrdo da je dovedem kući. Ne, ako imam ovcu u kući, mogu imati vune i odjeće, a osim toga još i za jelo. Idite van, djeco, i pustite ovcu u kuću.“

„Ali ovce više nemam“, reče Gudbrand, „kada sam nastavio dalje ići, zamijenio sam je za gusku.“„Baš ti hvala na tome!“ reče žena. „Još jednom hvala! Što bih ja s ovcom? Nemam ni prelo ni preslicu, a i ne želim se baš mučiti praveći odjeću. Sada mogu imati guščje maslo, to sam već dugo željela, i perje da napunim svoj mali jastuk. Trčite djeco i pustite gusku unutra.“

„Da, ali guske više nemam“, reče Gudbrand. „Kako sam išao dalje putem, zamijenio sam je za pijetla.“„Stvarno ne znam kako možeš tako na sve misliti!“ uzviknu žena. „Upravo to bih i ja napravila. Pijetla! Vidi, pa to je isto kao da si kupio budilicu jer pijetao će svakoga jutra u četiri sata kukurijekati i tako možemo ustati u pravo vrijeme. Pa što bismo mi s guskom? Uopće ne znam kako se pravi guščje maslo, a mali jastuk jednostavno mogu napuniti mekom travom. Idite, djeco, uvedite pijetla unutra.“

„Ah, ni pijetla više nemam“, reče Gudbrand. „Naime, nakon što sam prošao još komad puta, toliko sam strašno ogladnio da sam pijetla prodao za šest novčića i kupio nešto za jelo kako bih se pobrinuo za dušu i tijelo.“„Nebu hvala da si to napravio!“ uzviknu žena. „Sve što napraviš, upravo je onako kako bih i ja to željela. Osim toga, što bi mi s pijetlom? Mi smo svoji gospodari i možemo ujutro ostati spavati koliko sami hoćemo! Blago Nebu! Sve dok tebe imam opet ovdje, koji sve tako dobro napraviš, ne treba mi ni pijetao ni guska ni svinja ni krava.“

Tada Gudgrand otvori vrata. „Jesam li sada dobio stotinu talira?“ upita on. Susjedu nije ništa drugo preostalo nego da to prizna.
Pri interpretaciji bajke važne su još dvije riječi. Ne treba razumjeti priču na način da bi žena sve što muškarac kaže i napravi trebala smatrati prekrasnim. Ali ona bi trebala biti svjesna da je priznanje mnogo važnije od kritike. Iako ponekad ljubazna kritika može biti veoma korisna. Kada je potrebno jedno, a kada drugo, to žena mora pustiti da odluči njezina anima. Ako pusti da je vodi anima, njezin će život procvasti – a isto tako i život njezina muža.





Sai Baba govori O ODNOSIMA dio je serijala od pet knjiga (Sai Baba govori zapadu, Sai Baba govori o svijetu i Bogu, Sai Baba govori o psihoterapiji te Sai Baba govori o odgoju) . Prenositelj svih pet knjiga je Stephan v. Stepski Doliwa, a prevoditelj na hrvatski jezik, Vili Bayer.
Obzirom na suvremenost teme i nužnost pokretanja tako važnih promjena u vlastitim životima krenula sam sa objavljivanjem ove knjige, temu po temu, sa nadom da će Vas barem malo dotaći.
http://putpokazi.com/odvazno_nakladnistvo/sai_ljudske_vrijednosti/sai_baba_govori/sai_baba_govori.html