I NA KRAJU…

I na kraju htjela bi se zahvaliti svima onima koji su bili znatiželjni, žedni, otvoreni i pratili ovaj blog koji je imao namjeru da proširi vidike, barem malo razjasni situacije, otvori put za praštanje te razumijevanje onoga što nam se dešava i nas samih kroz prezentaciju knjige „Sathya Sai Baba govori o odnosima“ prenositelja Stephan v. Stepski Doliwa. Zahvalila bi se onim vrijednim i odvažnim koji su svoje kritike, pohvale, razmišljanja podijelili sa nama putem komentara. Nadam se da ove istine neće biti brzo zaboravljene već da će se početi živjeti kako bi uspostavili međusobno što bolje odnose. Meni osobno ova knjiga je puno pomogla. Moja životna priča govori o tome gdje smo se nakon rastave prije puno godina gledali preko nišana dok bi sada bili najbolji prijatelji, najbliži. Doduše sve to skupa nije bilo uopće jednostavno niti lagano, ali ne žalim niti sekunde odluke da se pokušamo opet približiti jedan drugome. Nije jednostavno priznati da si bio u krivu, da nisi tako dobar, brižan, nesebičan kako si mislio da jesi. Nije lako pogledati istinu, ali hvala Životu što mi je omogućio da ju sagledam. Važno je shvatiti da ne živimo samo jedan život i da nismo ovo tijelo. Prilike za savladavanje pojedine lekcije potrebne za naš rast ponavljaju se u intervalima ali mi ih teško prepoznajemo i one će se ponavljati sve dokle god ih ne riješimo i krenemo prema novoj.
Sretno u traženju i pronalaženju, praštanju, otpuštanju!

MaJa

DJECA U NEUSPJELU BRAKU


Kao što smo vidjeli, djeca su važan dio mnogih brakova. Mnogi roditelji ni za čim toliko ne čeznu kao za djecom. Mnogi roditelji čak samo zbog djece ostaju zajedno.
Drugi to ne mogu, odnosno rastaju se zbog djece ili za djecu jer imaju dojam da djeca odveć trpe pod napetostima, svađama i ružnim scenama roditelja. Za mnoge bračne parove sasvim je sigurno bolje ako se rastanu nego da ostanu zajedno i bez prekida se međusobno bore. Usprkos tome šteta je da dođe do takva rezultata, jer – kao što uvijek kažem – uz nešto više ljubavi, strpljenja, razumijevanja, požrtvovnosti i rada na sebi samome moglo bi se pomoći gotovo svim brakovima.
A razoren brak uvijek je tragičan. Ne samo za roditelje, nego posebno za djecu.

Djeci su potrebna oba roditelja da bi mogla odrastati na zdrav način. Ono što otac i majka ima i žive i što mogu dati svojoj djeci u potpunosti se razlikuje. Ako nedostaje jedan roditelj, djeca njegove dijelove ne će dobiti u potpunosti ili ih uopće ne će dobiti
.
S druge strane, poneki je roditelj toliko bez ljubavi ili čak okrutan, da se onaj drugi s pravom rastaje kako bi djecu sačuvao od još gorega.

Kao što je to slučaj i kod svega drugog što se tiče različitih ljudi i k tome različitih uvjeta, ne postoji univerzalno rješenje. Svaki slučaj ima svoju posebnu povijest, svoju karmu koja mora biti prerađena. Zato rastava roditelja može za djecu ponekad biti pravi blagoslov, a drugi put velika nesreća.

Tu postoje mnoge mogućnosti.

Postoje djeca koja imaju posebnu potrebu da odrastu u skladnoj obitelji. Za njih su svađe roditelja strašne, zbog čega jako pate i fizički i psihički. Ona jako, jako teško podnose rastavu roditelja, a i teško da u prijatelja i znanaca mogu naći harmoniju, zaštitu i sigurnost koju ne mogu dobiti u svojoj obitelji.

Rastava je za djecu opterećenje i onda ako posebno ovise o jednom od roditelja, ali nakon rastave moraju živjeti s drugim. Svejedno koliko se onaj drugi za njega brinuo i volio ga, djetetu nedostaje drugi roditelj i ono pati.

Naravno da situacija postaje posebno teškom ako dijete ima osjećaj da se roditelj s kojim mora živjeti ne brine za njega i ne voli ga.

Situacija u kojoj samo jedan roditelj odgaja dijete a koja je danas toliko česta, već je sama po sebi problem. Prijašnje velike obitelji pružale su djeci mnogo više prostora, zaštite, sigurnosti i mogućnosti identifikacije. Djeca su u prijašnjim vremenima bila – ako se usporede okolnosti – mnogo zdravija nego što su to današnja djeca. Treba naime uzeti u obzir s kakvim su odgojnim i moralnim predodžbama i s kakvim odnosom prema životu djeca u prijašnja vremena odrastala. Početkom ovog stoljeća Zapad nije bio posebno naklonjen djeci. Usprkos tome djeca su u mnogim slučajevima odrastala zdravije nego danas jer su dobivala mnogo više oslonaca. Osim toga su doživljavala iskustvo da je obitelj bila i ostajala na okupu bez obzira što se dogodilo. To je presudno iskustvo za dijete i neprocjenjiv kapital za njegov budući život.

Poznato je da djeca iz raspadnutih brakova češće sklapaju brakove koji također završavaju rastavom. To ima dva razloga: prvo ne znaju kako izgleda skladan brak i zato ne znaju ni kakav bi trebao biti ispravan partner, niti kako se treba ponašati da bi brak uspio. Drugo, prerano odustaju. Prvo zato što nisu naučili imati pouzdanja u brak. A zatim jer se iz straha da ne budu napušteni radije rastaju nego da oni budu ti koji ostaju napušteni.

Rastava može veoma negativno utjecati na djecu. Kažem „može“, jer nemaju sva djeca iz rastavljenih brakova probleme, odnosno ne rastaju se i sami jednoga dana.

Ako se neki bračni par uopće više ne razumije i ako se rastane, tada malo koristi raspravljati koliko bi bilo bolje da je brak uspio. On nije uspio, dakle moramo prihvatiti činjenice, a ne sanjariti o idealnoj slici koja se eto u tom slučaju ne može ostvariti.

Ako se neki par rastane, tada se velika opasnost za djecu sastoji u tome da ih otac ili majka – ili oboje – koriste da bi se borili protiv bivšeg bračnog partnera, ili čak s pomoću djece osvećuju.

Takvo je ponašanje neodgovorno, a i grijeh prema djeci. Tko to čini, daleko je od toga da bude dobar otac odnosno majka. Djeca zaista ništa nisu kriva rastavi roditelja. Sasvim suprotno, ona su često učinila sve što je bilo u njihovoj malenoj moći da bi roditelje održali skupa. Oni nisu odgovorni za njihovu rastavu, zato su roditelji dužni da se prema njima odnose s ljubavlju i poštovanjem. Djeca to zbilja zaslužuju jer ona su ta koja su nevina, a trpe ako brak njihovih roditelja doživi neuspjeh.

Osveti pripada naravno također i to da onaj roditelj kojem pripadne pravo na skrb za dijete tu okolnost iskorištava kako bi onom drugom što više uskraćivao susret s djecom, svaki susret im činio teškim ili ga onemogućavao.

Onaj roditelj koji nije dobio pravo na skrb može se sa svoje strane osvećivati na taj način da djecu pokušava razmaziti kako bi kod kuće oduševljeno pričala o susretu s njime, da bi im ostao u dobru sjećanju i da bi djeca dobila osjećaj kako je on mnogo bolji od onoga roditelja s kojim moraju stalno živjeti.
Takvo je ponašanje nisko i jako šteti djeci jer je usmjereno na to da ih izbaci iz njihove ionako poljuljane ravnoteže, a osim toga dovede i u opoziciju prema drugom roditelju kojemu je teže zato što je on taj koji se mora boriti za svakidašnji opstanak – često još i s vrlo malo novca.

Samo je po sebi razumljivo da djeca prije ili poslije proziru trikove roditelja. Ali to nije opravdanje da bi se živjeli vlastiti niski instinkti. Ne govoreći o tome da nitko od sudionica ne može reći koliko negativnoga djeca tu uče, a možda i preuzimaju.

Ako se rastane par koji ima djece, on mora barem nakon braka naučiti domaću zadaću koju nije naučio u braku. To znači, oboje trebaju naći časnu razinu komunikacije i sporazumijevanja, čime će stvoriti situaciju koja će biti za djecu podnošljiva koliko god je to moguće.

Ako se nasuprot tome uvijek iznova javljaju teškoće među njima, tada moraju oboje znati da bi trebali raditi na sebi. Oni moraju znati da borbe od kojih djeca trpe nastaju samo zato jer oboje ne žele otpustiti jer oboje još ovise jedno o drugom (pa iako možda samo zbog bijesa i osvete) i jer oboje žele biti u pravu.
Nikada ne smije roditelj reći da nije njegova pogreška što postoje problemi. Nikada nije kriv samo jedan. Uvijek oboje imaju svoj dio krivnje. Ti dijelovi možda su različite težine. Usprkos tome oni uvijek pripadaju svojim teškoćama, u suprotnom se ne bi nekoć bili tražili i međusobno se našli.

Zbog toga nemoj nikada nijekati svoj udio. Misli uvijek na to: Ti si čovjek kojega najbolje poznaješ. Dakle: iskoristi svoju priliku i počni od sebe. Bit ćeš iznenađen što sve možeš postići.

I imaj uvijek na umu: tko kaže da sebi nema što predbaciti, da nema potrebe raditi na sebi, taj je uvijek veći slijepac od onoga drugoga.
Bez obzira što učinili da bi izbjegli barem najljuće međusobne borbe, od presudnog je značenja da je vaša skrb uvijek usmjerena na dobrobit vaše djece. Vaša su djeca duše koje su vam povjerene. Za njih se imate brinuti. To je odgovornost koju imate prema sebi, prema djeci i prema zajednici u kojoj živite. Jer vaša su djeca društvo sutrašnjice. Kako se danas ponašaš prema svojoj djeci, tako se ponašaš prema sutrašnjem društvu. To je odgovornost koju imaš prema zemlji u kojoj živiš koja se brine za tebe i bez čijega zauzimanja nikada ne bi mogao živjeti tako dobro kako živiš.






Sai Baba govori O ODNOSIMA dio je serijala od pet knjiga (Sai Baba govori zapadu, Sai Baba govori o svijetu i Bogu, Sai Baba govori o psihoterapiji te Sai Baba govori o odgoju) . Prenositelj svih pet knjiga je Stephan v. Stepski Doliwa, a prevoditelj na hrvatski jezik, Vili Bayer.
Obzirom na suvremenost teme i nužnost pokretanja tako važnih promjena u vlastitim životima krenula sam sa objavljivanjem ove knjige, temu po temu, sa nadom da će Vas barem malo dotaći.
http://putpokazi.com/odvazno_nakladnistvo/sai_ljudske_vrijednosti/sai_baba_govori/sai_baba_govori.html