ODNOS I DJECA – Ispunjavajući odnos
Sai Baba govori O ODNOSIMA

Kada ste mislili na odnos između muškarca i žene, nužno se misli i na djecu. Djeca iz osnova mijenjaju odnos jer ona vode od „ti“ do „mi“. Ako si dosada imao zajedništvo s partnerom u kojem je svaka minuta pripadala vama dvoje, od sada je morate dijeliti s djetetom odnosno djecom. To zahtjeva veliko prilagođavanje. Do njega dolazi najčešće tako da ženi pripadne glavni dio odgovornosti za odgoj djece, što je dijelom stoji mnogo snage, a premalo se cijeni širom svijeta. To je veoma pogrešno. Ono što žene čine za svoju djecu u mnogim je slučajevima čista služba Božja jer one izlijevaju prave potoke nesebične ljubavi. Nije stoga nikakvo čudo da odnos majka-dijete služi kao simbol predane ljubavi.

No i otac mora mnogo pružiti i mnogo žrtvovati. Kao prvo, on se suočava s činjenicom da od sada mora svoju ženu dijeliti s djecom, što je također velika žrtva. Zatim se ponekad mora suzdržavati i od seksa, jer je njegova žena često odveć iscrpljena i jer oboje zbog djece nalaze suviše malo mira da se posvete jedno drugom. Sve to muškarcu pada vrlo teško. K tome dolazi još i to da je muškarac u mnogim slučajevima jedini hranitelj obitelj. Tada na njemu leži cijela odgovornost za financijsko osiguranje obitelji. Sve to mnoge muškarce opterećuje u tolikoj mjeri da, kao i njihove žene, poneku noć ne mogu spavati – žena zato što se mora brinuti za djecu, a muškarac zato što se mora skrbiti za ekonomsku dobrobit obitelji. Roditelji čine mnogo, ponekad beskrajno mnogo za svoju djecu. Oni, na žalost, žive u nezahvalnom vremenu, posebno na Zapadu. Stare odgojne metode pokazale su se okrutnima i besmislenima, zbog čega su morale biti ukinute. Nove su, s jedne strane, mnogo blaže. Međutim, zbog obitelji i mnogih zadaća u svezi s njom, roditelji su često preopterećeni i napeti tako da nerijetko nestrpljivost i nedostatak opuštenosti poništavaju njihove odgojne ideale. S druge strane, i zbog te preopterećenosti, oni u velikoj mjeri žive prema laissezfaire-načelu, tj. prema onome: pusti dijete da radi što hoće, ono već zna što je ispravno. Naravno da je to načelo mnogo bolje od prijašnjega. Ali zato još ni izdaleka nije dobro. Djeca se ne smiju jednostavno pustiti da rade što hoće. Djeci su potrebne jasne smjernice, primjer na koji se mogu ugledati, te ljubazno i sigurno vodstvo.


Televizija

Vaše je društvo u kolapsu zato što vi sve to svojoj djeci ne pružate. Zbog toga djeca smiju sebi dopuštati gotovo sve, nemaju poštovanja prema odraslima, jedva da nekoga slušaju (ako to uopće čine), rade što hoće i previše gledaju televiziju. Televizija strahovito šteti djeci. Ona smanjuje njihovu koncentraciju, pamćenje i fantaziju: čini ih živčanima, a vremenom oslabljuje i njihov vid. Znatan porast agresivnosti u vašem društvu velikim se dijelom može pripisati štetnom utjecaju televizije. Većina onih koji su odgovorni za oblikovanje televizijskih programa (ali i političari koji to dopuštaju), uopće se ne brinu za razvoj dječje duše. Njih zanima jedino velik postotak gledanosti i njihova zarada. To je zastrašujuće kratkovidno stajalište. Oni će naime jednoga dana vidjeti što mogu učiniti sa svojim odašiljačem i njihovim na takav način zarađenim novcem. Njima će preostati jedino da djecu i unuke strpaju u zatvore kako bi se obranili od plodova zla koje buja sve više jer filmovi na neopisiv način razaraju duše djece i omladine.

Mnogi roditelji to shvaćaju i pokušavaju djecu odvratiti od gledanja televizije. No to je jedva moguće postići zato što svi gledaju televiziju, te dijete koje ovaj ili onaj (loš) program ne poznaje, biva doslovno isključeno iz društva. K tome dolazi još i to da mnogi roditelji navečer i sami jedva da rade što drugo osim što gledaju televiziju i piju alkoholna pića. Obiteljski je život na tom niskom stupnju gotovo posve paraliziran. Pri tome zbog brutalnih filmova, nadraživanja alkoholom te stresa koji stvara život bez duhovnog usmjerenja, nastaju tolike agresije da jedna večer bez televizije već može gotovo dovesti do raspada obitelji, odnosno stvarno i dovodi do toga.


Karakter = ljubav i poštovanje

Iz tog razloga roditelji bi trebali uvijek imati na umu da bi cilj odgoja trebao biti karakter, bit karaktera usmjerenost na Boga, a bit usmjerenosti na Boga ljubazno međuljudsko ophođenje. Život bez karaktera, život bez Boga, život bez ljubavi besmislen je i bezvrijedan jer to je život bez ikakva nalaženja samog sebe. Zato se danas mnogi ljudi osjećaju kao da njihov život nema smisla, da nemaju nikakvu zadaću, a ako je imaju da je beznačajna.

Onaj tko pruža takav primjer ne smije se čuditi ako njegova djeca jednoga dana prestanu ići pravim putem te „zastrane“.

Što moraš učiniti da bi svojoj djeci pružio ispravan odgoj?

Kao prvo, moraš razmisliti što si vidio i usvojio od svojih roditelja. Upitaj se što je od toga dobro, što bi trebao prenijeti, a što odbaciti. Misli uvijek na to: imaš li teškoća sa svojom djecom, to može biti zbog toga što im namećeš nešto na što su tebe već tvoji roditelji prisilili. Razmisli i koje si strahove preuzeo od svojih roditelja, a koje prenosiš dalje svojoj djeci. I još nešto: mnogo se toga zbiva nesvjesno. Zato od presudno značenja da roditelji imaju korektore u prijateljima, kumovima ili čak u dobrim terapeutima.

Sljedeća točka koju ne možeš precijeniti jest da sebe samoga poštuješ i voliš. Ako to ne možeš, a usprkos tome imaš djecu, tada moraš obvezno nešto poduzeti da bi sebe bolje upoznao, odnosno izgradio samopoštovanje. Jer presudno je u odgoju da roditelji svoju djecu vole i poštuju, a to mogu samo ako i sebe poštuju i vole. U vašem društvu nedostaje oboje, zbog toga puca po svim šavovima. Poštuj svoju djecu zato što ne znaš kakve duše imaš pred sobom. Tko ti kaže da se u tvom djetetu ne krije neki veliki svetac, znanstvenik ili kralj? Imaju uvijek u vidu da djeca dolaze izravno od Boga i zato još posjeduju čistoću, požrtvovnost i ljubav od kojih možeš mnogo naučiti.

Jedan je od izražaja tog poštovanja primjerice da se svom djetetu obraćaš s respektom, da kucaš kada želiš ući u njegovu sobu i da s njime o problemima razgovaraš na takav način, kao da bi mogao od njega naučiti. Uz to moraš živjeti u skladu s pet kardinalnih vrlina: istinom (satya), ispravnim djelovanjem (dharma), ljubavlju (prema), mirom (šanti) i nenasiljem (ahimsa).

Djeca bi trebala svojim roditeljima iskazivati isto takvu ljubav i poštovanje. Ona bi trebala biti odgajana tako da vole sva živa bića, da ih poštuju i da u svima vide Božje djelo. Odgajaj djecu od malena u duhu zajedništva svih naroda, rasa, vjerskih i ostalih zajednica. Kao roditelj, nikada ne govori loše o onima koji drukčije misle, kako bi tvoja djeca od malih nogu sve ljude susretala s ljubavlju i pažnjom.

Ne pokušavaj nikada svoju moć koju imaš kao roditelj i odrasla osoba zlorabiti na takav način da svoje dijete protiv njegove volje prisiljavaš na nešto ili, još gore, da slomiš njegovu volju. To bi imalo katastrofalne posljedice, gledano na duži rok. Ako je dijete u poziciji prema tebi, pogrešku moraš tražiti u sebi, a ne u djeteta.

Vjerojatno nisi dosljedan, ili si nejasan, bez ljubavi si, odnosno nemaš dovoljno razumijevanja. Potraži stručnu pomoć kako bi razjasnio svoju nedoumicu. Djeca su puna ljubavi, koju rado daju dalje, ,samo ako to roditelji dopuste. Zato prilazi djeci s ljubavlju i strpljenjem. Ako to ne možeš, tada premalo sudjeluješ u velikoj ljubavi koju djeca izlijevaju i trebao bi raditi na sebi. Mnogim je roditeljima teško svojoj djeci darovati toliko povjerenja da ih puste ići njihovim putem i stjecati vlastita iskustva – možda zato što to zamjenjuju s laissez-faire. To u mnogim slučajevima i nije lako jer se roditelji neprekidno nalaze u procijepu između suviše popuštanja i suviše diktiranja.


Teškoće

Ako ti teško pada otpustiti, misli na to da tvoja djeca sa sobom donose svoju karmu. Ona moraju živjeti svoj život. Ti im možeš u mnogim stvarima pomoći, ali ne možeš preuzeti njihov život. Iako im naravno kroz ljubav, brižnost i molitve možeš mnogo toga olakšati. Zato prilazi svojoj djeci s ljubavlju, jer jedino ti ljubav pokazuje put. I još nešto: nikada nemoj ljubav zamijeniti sa sljepoćom, odnosno krutošću. Ljubav ćeš prepoznati po harmoniji u obitelji i po tome što sve nekako „glatko teče“. Sljepoću prepoznaješ po problemima, teškoćama, tvrdoći i agresijama koje ti otežavaju život.

Misli uvijek na to da bi se u odgoju trebao držati pravila: ako nešto krene krivo, uvijek najprije upitaj sebe što si ti učinio krivo, i tek nakon temeljita ispitivanja svog dijela krivnje, istraži dio koji pripada djetetu. Nikako nemoj prihvatiti gledište da su neka djeca dobra, a neka loša, kao što to možeš vidjeti po različitosti među svojom djecom. Radije misli na to da ti vjerojatno s tim drugim djetetom još imaš nešto razriješiti, što potječe iz tvog prošlog – ili više prijašnjih - života. To razriješi obvezno – isprika koja dolazi od srca u tom slučaju može biti pravi blagoslov. Najbolje je da se poslužiš metodama Phyllis Krystal. Misli uvijek na to da je djeci u početku uvijek jako teško ako se ne razumiju sa svojim roditeljima. To se međutim s godinama može brzo okrenuti, i tada roditelji trpe u najmanje istoj mjeri zbog ravnodušnosti prema njima. Zato nemoj nikada dopustiti da stvari odu tako daleko. Na svoju djecu gledaj kao na poticaj da bolje upoznaš samoga sebe. Učini sve kako bi se u tvojoj obitelji mogli proširiti mir, sklad i ljubav. Ako tvoj partner misli da se prema djeci treba odnositi drugačije nego što sam upravo rekao, tada ga ne slušaj nego se drži opisana puta.
No nemoj to učiniti boreći se protiv njega. To bi uzrokovalo samo još više nemira. Budi radije ljubazan, prilagodljiv, ponavljaj Ime Gospodinovo, moli se i u nuždi potraži pomoć prijatelja i stručnjaka – a ako treba i od svih triju!

Ma što činio, učini sve kako se u tvoju obitelj ne bi uvukli borba, tvrdoća, nerazumijevanje ili još nešto gore. Misli uvijek na to da su ljubav i poštovanje jedini osjećaji koji čine da tvoja obitelj procvjeta i da se stvori dom gdje je svakome vidljivo kako u njemu stanjuje Bog.

Ima još jedno važno pitanje – kako da se djeca obraćaju svojim roditeljima? Ja nalazim da je ispravno ako se obraćaju s oče, tata, tatice, odnosno majko, mama, majčice. Djeca se svojim roditeljima ne bi smjela obraćati služeći se njihovim imenima. To briše razliku među naraštajima i nadilazi granice. Ljubav se ne sastoji u izravnavanju, nego u zapažanju i poštovanju različitosti kod drugih. Ljubav nije ni u tome da roditelji zbog krivoga shvaćanja prijateljstva svoju djecu zlorabe na takav način da s djecom povjerljivo razgovaraju o svojim problemima, čak i seksualnim. To posljednje ne samo što je neukusno, već je i drastično preopterećenje djece koje im može nanijeti velike štete jer sa seksualnošću roditelja djeca nemaju nikakve veze. Zato bi roditelji trebali izbjegavati da svoju djecu ljube u usta. To dovodi do preseksualiziranja djece.


Dobna razlika među djecom

Ja kažem uvijek iznova da ne biste smjeli imati mnogo djece. Dvoje djece je dovoljno. Držite se toga, jer to donosi blagoslov. Dvoje djece donosi snagu u obitelji, ne slabeći je – pri čemu jedno dijete također može značiti slabljenje.

Jedno je od važnih pitanja kolika bi trebala biti dobna razlika među djecom.

Tu ne postoji opće važeće pravilo jer kako majke, tako i djeca mogu biti jako različiti. Osim toga i dječaci i djevojčice razlikuju se s obzirom na razvoj.

Dobna razlika u idealnom slučaju ne bi trebala biti veća od tri godine. Djeca, npr. u kojih je dobna razlika pet godina često ne mogu uspostaviti međusobnu bliskost koja vlada između djece s dobnom razlikom od samo dvije godine.

Ako je djevojčica starije, a dječak mlađe dijete, tri godine mogu značiti mnogo jer se djevojčice obično brže razvijaju od dječaka.
Ako je naprotiv dječak starije dijete, tada tri godine mogu biti dobra dobna razlika.

Ako je među djecom razlika od samo godinu dana, njihova je bliskost posebno velika i među njima može nastati povjerljivost kao među blizancima.
Razlika od godine dana može pak, za majku biti veliko opterećenje – ali i ne mora.

Postoje mnoge majke koje veseli imati tako brzo dvoje djece i brinuti se za njih.

Druge opet, trudnoća i vrijeme nakon poroda toliko iscrpe da bi drugo dijete nadilazilo njihove snage.

Zato je dobna razlika od dvije godine najpogodnija.

Dvoje djece u dvije godine, to nosi blagoslov: 2 + 2 ili 2 x 2 daje 4. Četiri je broj strana svijeta, četiri kuta jednoga kvadrata i četiri razvojna stupnja kroz koja mora proći duh da bi se ostvario: materija, psiha, shvaćanje, razum.

Ako ne možeš slijediti tu preporuku, ne brini se za to već misli na to da nije dobna razlika odlučujuća, već ljubav s kojom se odnosiš prema djeci.
Istinska je ljubav najbolje majčino mlijeko koje nadvladava sve teškoće. Ona je sveobuhvatna, a ipak ostavlja slobodu. To je njezina bit. To je njezina snaga.
A što znači sve to? Vidi Boga u svojoj djeci i zato otpusti!

Spoznaj koja je razlika između toga je li „vidiš Boga u svome djetetu“ ili ga „obožavaš“.

S pravom ćeš pitati, kako da najbolje otpustiš tvoje dijete. Moj savjet glasi: dovedi ga što je prije moguće u kontakt s Najvišim Sebstvom. Oko njegove četvrte godine života – što može varirati od djeteta do djeteta – s njime već možeš izgraditi trokut prema metodi Phyllis Krystal i dijete voditi do kontakta s Najvišim Sebstvom. To je za vas oboje velik korak jer kroz kontakt s Najvišim Sebstvom tvoje dijete razvija posve novu dimenziju zbog čega automatski dolazi do pomaka ovisnosti.
Kreni zato sa svojom djecom što je moguće prije tim putem jer će vam on donijeti blagoslov.





Sai Baba govori O ODNOSIMA dio je serijala od pet knjiga (Sai Baba govori zapadu, Sai Baba govori o svijetu i Bogu, Sai Baba govori o psihoterapiji te Sai Baba govori o odgoju) . Prenositelj svih pet knjiga je Stephan v. Stepski Doliwa, a prevoditelj na hrvatski jezik, Vili Bayer.
Obzirom na suvremenost teme i nužnost pokretanja tako važnih promjena u vlastitim životima krenula sam sa objavljivanjem ove knjige, temu po temu, sa nadom da će Vas barem malo dotaći.
http://putpokazi.com/odvazno_nakladnistvo/sai_ljudske_vrijednosti/sai_baba_govori/sai_baba_govori.html