" Ovo je kuća za nas
pogledaj me očima djeteta..."
i tako je krenulo u ritmu osamdesetih, najboljih godina prošlog stoljeća. Ženski izlazak u kombinaciji haljine s viškom materijala te za početak četiri duple votke sa hellom ( koji je bio pravi hell).
Najbolji ćelavi vlasnik, najugodnijeg glazbenoga kafića pobrinuo se da mi cure dobijemo barem stolić na kojem ćemo držati cugu i telefone bez kojih nitko danas zaista ne može.
Dok je vani padao prvi ovogodišnji snijeg, unutar zidova nas je nosio ritam originalnoga rock n rolla. Nas četiri koje sve skupa imamo sto pedeset i šest godina u tih nekoliko noćnih sati pale smo na brojku sedamdeset. Vraćene u dane prvih ljubavi, walkmana, šarenih haljinica, crvenog ruža i kožne jakne.
Njih dvojica na bini sa najmoćnijim instrumentom na svijetu (naravno radi se o gitari), pejzažnim glasom i nazivom benda koji hrani dušu i tijelo. Soulfood. Božanstvena glazba je ljubitelje ekskurzije vratila u dane snova iz kojih se nitko te večeri nije htio probuditi.
Oko nas su plesali ljudi svih životnih godina još jednom dokazujući da kad je glazba u pitanju godine su samo brojka.
U biti godine i jesu samo brojka, ono što nosiš u sebi ne može se izraziti brojkom. Subota navečer, znani kafić, traperice i udobna jeans košulja, bez cajki i bolnih iskrivljenih prstiju u štiklama od dvadesetak centi..... primamljivo?
" Bolje biti pijan nego star..... pokriću te nebom kad budeš zaspala.....ti si savršenstvo bez mane....teška vremena prijatelju moj...sa druge strane jastuka.."
Trebam li uopće išta više dodati ?

Stigla je Nova, otišla je Stara. Kad se sjetim Stare teško mi se oprostiti od nje. Bila je to godina preokreta, prihvaćanja, raščišćavanja otrovnih stvari i stjecanja nekih novih spoznaja.
Puno smijeha toliko i tuge i suznih očiju. No, sve je to u granicama normale. Balans je bitan i on je ključ života.
Dugo sam razmišljala što si to zapravo želim u Novoj. Na kraju sam sjela i stavila na papir svojih deset misli. Teško je u deset rečenica uklopiti sve ono što ti je bitno a da ništa ne izostaviš.
Poželjela sam si ono osnovno što nema veze sa matrijalnim stvarima. Isključivo rad na sebi i kvalitetniji život mojoj velikoj obitelji.
U ranim jutarnjim novopečenim satima ove nam Nove odustala sam od četvrte rečenice ( iako sam napisala tiskanim slovima da neću). Što ćeš ne možeš imati baš sve....
I tako ostalo mi još devet lijepih rečenica i čitavih 364 dana da ih ostvarim.
Poštovani moji, znani i neznani nadam se da ste se dobro proveli za doček. A što se tiče Nove želim vam da budete dostojni i vjerni sebi. Puno smijeha i pozitivnih misli, ljudi koji misle i osjećaju poput vas. Puno radnih sati na zadovoljavajućim radnim mjestima koji će biti plaćeni. Puno zdravlja i što rjeđih posjeta liječniku i stomatologu. Puno ljubavi koju ćete pružiti i barem djelomično primiti nazad. Tolerancije i kompromisa mora biti zbog sloge u vaša četiri zida.
A što vam ne želim.... ne želim vam da budete okruženi lažljivim ljudima, da dajete stalne šanse krivim ljudima dok ovi drugi čekaju u redu na vašu dobrotu i ljubav. Nemojte se trošiti na krive stvari, djela i loše odnose. Uzmite ono zdravo i uživajte u tome, neka vam bude dovoljno.
Nađite u ovoj godini svoju sreću ako to već niste, ako jeste uživajte u njoj.
Pusssaaaa ;)