|
|
Ovaj tjedan bila sam na moru, a svako ljetovanje/godisnji/putovanje sa sobom donosi puno fotografija. Ja sam ona koja fotka i sjajna druzenja i sve nebitne trenutke, arhivira za vjecnost bas sve sto se desi. Mene zafrkavaju sto snimam, a onda me poslije traze da im posaljem slike, jer nitko drugi nista nije slikao. Tako i na moru stalno skljocam uokolo, vadim mobitel, snimam na slijepo dok sunce jako sja,nema veze sto ne vidim sto radim, vec ce jedna uspjeti. A kad uspije, bit ce mrak, vjerujte mi. I mozda ode na Instagram. Sad imam mobitel sa posebnom tipkom za selfije i pristojnom prednjom kamerom, kako bi iskustvo neprestanog fotkanja bilo jos kvalitetnije. Ovo ljetovanje donijelo je i posjet filmski lijepoj plazi. Nas cetvero, cetiri mobitela i dvije kamere. Naravno, jedino sam ja svoju kameru zaista koristila, okidajuci na najvecoj rezoluciji ogranicen broj fotki (jer sam zaboravila bekapati karticu) i tjeseci se kako je 31 slika sasvim ok, jer nekoc smo imali filmove s 24 snimke i nekako smo prezivjeli i da samo treba pametno birati. Imali smo i set Odavde-do-vjecnosti fotki, koji sam ja inicirala, valjanje po svjetlucajucem plicaku sa savrsenim kamencicima i beskrajnim plavim nebom u pozadini, poziranje nas triju prijateljica iz skole, ravno 15 godina nakon mature. I ne muci me to sto smo svi polugoli ili sto je kamera blizu i sto je megapiksela puno. Muci me druga stvar dok pregledavam te fotke i odvajam ih za slanje. Ja sam, jednostavno i neupitno- nefotogenicna. Znam to odavno. Jos od razrednih slika. Ako se previse nasmijem, vidi mi se samo zubno meso, a oci utonu i postanu samo prorezi uokvireni boricama. Dobar snop svjetla otkrit ce i nekakvu bedastu zilu blesacu na celu. Jedno uho mi je klempavije od drugog. Imam bradu s rupicom, kao superjunak, sto je mozda zgodno za likove u stripovima, ali ja sam ipak prosjecna zena iz stvarnog zivota. Iz poluprofila izgledam zlocesto, kao klasicna negativka iz sapunica, nesto u mojim obrvama jednostavno govori da nesto smjeram. I zato kad zamolim nekoga da okine par slika i onda mi oni vrate kameru da vidim je li ok, ja samo mahnem rukom. Najbolje da cu reci da nije dobro i traziti ponovni pokusaj. To je jednostavno 1.nepristojno, a najvaznije 2. nepotrebno jer spasa jednostavno nema. Sve oko mene na fotki je sigurno dobro, ali ja sam ispala vec nekako, i to sigurno ne onako kako zelim. Znam, stvarno znam, trebala bih se smijesiti samo kao Mona Lisa kako bi stvar funkcionirala, samo malko u kutevima, ponekad to i pokusavam, ali ne mogu. Sunce pici, more hladi, dosli su mi prijatelji, subota je beskrajna i smijem se od srca i ne zelim to skrivati. Ali brate, izgledam stvarno bezveze pri tome. Oznake: fotografije, Putovanja, ljeto, instagram, fotogenicnost, plaza, more |
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |