Ovaj tjedan bila sam na moru, a svako ljetovanje/godisnji/putovanje sa sobom donosi puno fotografija.
Ja sam ona koja fotka i sjajna druzenja i sve nebitne trenutke, arhivira za vjecnost bas sve sto se desi. Mene zafrkavaju sto snimam, a onda me poslije traze da im posaljem slike, jer nitko drugi nista nije slikao.
Tako i na moru stalno skljocam uokolo, vadim mobitel, snimam na slijepo dok sunce jako sja,nema veze sto ne vidim sto radim, vec ce jedna uspjeti. A kad uspije, bit ce mrak, vjerujte mi. I mozda ode na Instagram.
Sad imam mobitel sa posebnom tipkom za selfije i pristojnom prednjom kamerom, kako bi iskustvo neprestanog fotkanja bilo jos kvalitetnije.
Ovo ljetovanje donijelo je i posjet filmski lijepoj plazi. Nas cetvero, cetiri mobitela i dvije kamere.
Naravno, jedino sam ja svoju kameru zaista koristila, okidajuci na najvecoj rezoluciji ogranicen broj fotki (jer sam zaboravila bekapati karticu) i tjeseci se kako je 31 slika sasvim ok, jer nekoc smo imali filmove s 24 snimke i nekako smo prezivjeli i da samo treba pametno birati.
Imali smo i set Odavde-do-vjecnosti fotki, koji sam ja inicirala, valjanje po svjetlucajucem plicaku sa savrsenim kamencicima i beskrajnim plavim nebom u pozadini, poziranje nas triju prijateljica iz skole, ravno 15 godina nakon mature.
I ne muci me to sto smo svi polugoli ili sto je kamera blizu i sto je megapiksela puno. Muci me druga stvar dok pregledavam te fotke i odvajam ih za slanje.
Ja sam, jednostavno i neupitno- nefotogenicna.
Znam to odavno. Jos od razrednih slika.
Ako se previse nasmijem, vidi mi se samo zubno meso, a oci utonu i postanu samo prorezi uokvireni boricama.
Dobar snop svjetla otkrit ce i nekakvu bedastu zilu blesacu na celu.
Jedno uho mi je klempavije od drugog. Imam bradu s rupicom, kao superjunak, sto je mozda zgodno za likove u stripovima, ali ja sam ipak prosjecna zena iz stvarnog zivota.
Iz poluprofila izgledam zlocesto, kao klasicna negativka iz sapunica, nesto u mojim obrvama jednostavno govori da nesto smjeram.
I zato kad zamolim nekoga da okine par slika i onda mi oni vrate kameru da vidim je li ok, ja samo mahnem rukom. Najbolje da cu reci da nije dobro i traziti ponovni pokusaj. To je jednostavno 1.nepristojno,
a najvaznije
2. nepotrebno
jer spasa jednostavno nema. Sve oko mene na fotki je sigurno dobro, ali ja sam ispala vec nekako,
i to sigurno ne onako kako zelim.
Znam, stvarno znam, trebala bih se smijesiti samo kao Mona Lisa kako bi stvar funkcionirala, samo malko u kutevima, ponekad to i pokusavam, ali ne mogu.
Sunce pici, more hladi, dosli su mi prijatelji, subota je beskrajna i smijem se od srca i ne zelim to skrivati.
Ali brate, izgledam stvarno bezveze pri tome.
Post je objavljen 03.07.2016. u 22:01 sati.