/
srijeda, 28.06.2017.
Ono kad....
srijeda, 28.06.2017.
Ono kad....
|
....se vratis s godisnjeg u svakodnevnicu. Nisi raspremio torbe, rublje za pranje se gomila, ne da ti se kuhati, frizider je prazan, a pod je misteriozno postao odvratan iako je bio lijep i cist kad si otisao na godisnji. S tugom ispires sol iz kose i mazes svoj novi ten i nove modrice losionom after sun. Tugujes za prijateljima, koji su se takodjer vratili u svakodnevnicu, i mlakim morem dok se znojis kao svinja. A svi te stalno pitaju kako ti je bilo. Oznake: plaza, godisnji, lipanj |
- 16:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 12.06.2017.
Vikend
|
Mama je dosla u grad za vikend. Samo tako, nakon deset godina od zadnjeg putovanja, nakon mnogo tuzbalica i razmisljanja, kombiniranja i odustajanja, nasla je prijevoz i dosla. Zbog gustog rasporeda nisam ju stigla bebisitati cijeli dan, vec su to ucinili baka i deda. Kuhali su, pozurivali ju da se spremi i odbacili do tramvaja,kao da ona ima 15, a oni 50. Nasle smo se u gradu, cugale i setale. Onda sam ju ostavila u dobrom drustvu da ima pravi djevojacki izlazak i otisla nesto jesti. Iduce jutro popile smo kavu. Kao sto ju nisam docekala, nisam ju ni ispratila,vec sam otisla kuci prije nego sto joj je stigao prijevoz za natrag. (Koliko prostora i vremena za svaku, kako neobicno.) Vikend je prosao, svi smo se slozili da nam je bilo bas zabavno i da moramo ponoviti cim budemo mogli. I samo tako, moja mama, koja se odselila iz svog grada prije ravno 30 godina, koja dalje cesto govori kao da je na robiji u drugom gradu, koja zadnjih 20 godina dolazi kuci samo kad netko ide na operaciju (a u medjuvremenu mi posjecujemo nju), ogranicena i pritisnuta brigom za druge ljude, brigom o novcu, losim zdravljem, kucnim ljubimcima,propadajucom kucom, srednjom dobi... je postala mobilna. |
- 17:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 06.06.2017.
Swiss cheese
|
-Ne mogu se više sjetiti imena glumaca. Kažem "onaj koji je glumio u" i onda redovito izaberem najgori mogući film i ulogu- žali se prijateljica. Za svakog filmofila to je krajnje neugodno, potpuno ju razumijem. To je znak da ti sposobnosti slabe. Davno sam sama sa sobom u glavi ili na papiru znala igrati nešto kao 6 koraka do Kevina Bacona. Izabereš glumca pa kreneš- glumio je s ovim u ovom filmu, koji je glumio s onim u onom filmu, i tako nakon mnoštva koraka zatvoriš krug vrativši se do onog prvog. Godinama to nisam radila i mislim da bih se gadno razočarala da pokušam. Naši filmski problemi su zapravo simptom ozbiljnijeg problema. Mozgovi nam jednostavno ne rade tako dobro kao nekad. Informacije koje su me zanimale su davno zamijenjene s drugima, svakodnevno potrebnijima, kojih ima tona. Ako su informacije i ostale negdje u glavi, nikako ne mogu doći do njih na vrijeme. Nemam vremena koliko želim, pogotovo za gledanje i čitanje stvari koje me zanimaju. K vragu, ako ne odgovorim na e-mail na vrijeme, neću ga se sjetiti idućih pet dana. Ponekad više nemam koncentracije da pogledam film od početka do kraja u miru. (poznanik mi je ovo rekao neki dan, vrlo mirno, a kako se i meni to događa, odlučila sam to reći na glas i riješiti se te mračne tajne). Naši mozgovi, ementaler. Oznake: film, koncentracija, pamćenje, mozak |
- 10:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
petak, 02.06.2017.
Superbundžija
|
Ljudi su prosvjedovali i ove godine, što je utješno. Malo mi je žao što nisam išla. Zapravo, ove godine nisam išla na ništa osim na marš za Dan žena (koji je shvaćen kao izlazak s cuganjem). Nisam još dokučila zašto su se ljudi angažirali baš oko obrazovanja/školstva, je li to ono u čem se svi slažu, ili je to simbol nečega ili su samo htjeli početi negdje, ali mislim da je dobro da se bune. Druženje s Amerima me naučilo da je važno prigovarati i davati prijedloge, kod njih to djeluje. Također, zanimljivo je što se ljudi bune jer ipak puno ljudi smatra, i govore to redovito,da se bunama ne može puno postići. Ne znam točno zašto to misle, da li zbog mentaliteta poslušnosti i netalasanja, apatije nastale zbog života u komunizmu i pod mnoštvom raznih vladara, razočaranosti u sunarodnjake, institucije i sve živo pod nebom, ali kad god čujem takve stvari, zebe me oko srca. Drugi mogu, zašto ne možemo i mi, mislim se ja, možda smo se sad počeli buditi, možda će se sada stvari preokrenuti, koliko god sporo. A onda bivša ministrica obrazovanja kaže "kajgot, prosvjedi, kad je to išta promijenilo" i ubije me u pojam. To ne može biti istina, ne smije, zakašnjeli tinejdžerski bunt ključa u meni, ljuti se onaj dio ličnosti kojem se sviđala sociologija. Obećajem si da ću biti aktivnija u hodanju i vikanju po cesti. Bob Rock je u jednoj epizodi stripa rekao da je superbundžija. Možda ipak u ovim poznim godinama postanem to i ja. Oznake: prosvjedi, Obrazovanje, društvo, politika, alan ford |
- 22:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
