Ljudi su prosvjedovali i ove godine, što je utješno.
Malo mi je žao što nisam išla. Zapravo, ove godine nisam išla na ništa osim na marš za Dan žena (koji je shvaćen kao izlazak s cuganjem).
Nisam još dokučila zašto su se ljudi angažirali baš oko obrazovanja/školstva, je li to ono u čem se svi slažu, ili je to simbol nečega ili su samo htjeli početi negdje, ali mislim da je dobro da se bune.
Druženje s Amerima me naučilo da je važno prigovarati i davati prijedloge, kod njih to djeluje.
Također, zanimljivo je što se ljudi bune jer ipak puno ljudi smatra, i govore to redovito,da se bunama ne može puno postići.
Ne znam točno zašto to misle, da li zbog mentaliteta poslušnosti i netalasanja, apatije nastale zbog života u komunizmu i pod mnoštvom raznih vladara, razočaranosti u sunarodnjake, institucije i sve živo pod nebom, ali kad god čujem takve stvari, zebe me oko srca.
Drugi mogu, zašto ne možemo i mi, mislim se ja, možda smo se sad počeli buditi, možda će se sada stvari preokrenuti, koliko god sporo.
A onda bivša ministrica obrazovanja kaže "kajgot, prosvjedi, kad je to išta promijenilo" i ubije me u pojam.
To ne može biti istina, ne smije, zakašnjeli tinejdžerski bunt ključa u meni, ljuti se onaj dio ličnosti kojem se sviđala sociologija.
Obećajem si da ću biti aktivnija u hodanju i vikanju po cesti.
Bob Rock je u jednoj epizodi stripa rekao da je superbundžija.
Možda ipak u ovim poznim godinama postanem to i ja.
Post je objavljen 02.06.2017. u 22:22 sati.