|
|
Razmjena odjeće i šminke u mojim tinejdžerskim godinama nije postojala. Nije bilo trgovačkih centara, sve je bilo skupo i kupovalo se samo funkcionalno. Osim ako ti tata nije imao restoran ili nešto slično. Onda si mogao uzgojiti stil i kupovati vani. Odjeća koju sam u to vrijeme nosila nije mi uvijek dobro stajala i nije mi uvijek bila draga. Potajno sam zavidjela svojoj teti, prisjećajući se njenog ormara iz te dobi, punog šarenih američkih krpica. Taj ormar bi danas bio Eldorado 80ih. Nikad ga neću prežaliti. Na faksu sam se već malo bolje oblačila. Malo. Jer pojavili su se trgovački centri, dogodili su se pokloni, a i sitna zarada. Na prvom poslu vrijeme u gradu sam kratila razgledavajući dućane s funkcionalnom i neprimjetnom odjećom. Koje se jako puno nakotilo, jer je bila jeftina, a ja sam zarađivala. Zatim sam otkrila boje. Crvena, ciklama i slično. Lijepo ti stoji, reklo mi je preko nekoliko ljudi. Kupila sam tucet majica u žarkim bojama. Onda se desila prijateljica koja mi je dobacila par stvoih starih stvari. Stvari su bile lijepe, no ona nažalost, nije nosila moju veličinu. Tijekom jednog kasnog proljeća koje je uključivalo svadbu, vožnju na more, snalaženje po europskim gradovima i upoznavanja hordi studentica, naš omiljeni Peruanac Fez me oborio jednostavno rekavši jednog dana "Konačno si obukla nešto u svojoj veličini". Zatim smo malo razgovarali o toj njegovoj rečenici. Rekao mi je da nosim preširoku odjeću. Malo sam razmišljala i buljila u ormar i otkrila kako je u pravu. Ta spoznaja me šokirala i pokrenula ormarsku i tekstilnu revoluciju. Delboy je preklani zaključio da je bitno istaknuti noge, pa je ne samo priložio za minicu, već od tada uvijek daje konstruktivne o tome kako ju dobro iskoristiti. I što bih trebala oblačiti za svadbe. I izlaske. I općenito. I o ravnanju kose. Delboy mi dođe kao neplaćeni i neobadivani Ciganović. Zatim sam shvatila da mi se bliži trideseta i da treba lijepo izgledati dok još možeš. Pa sam kupila nešto odjeće. Koju uglavnom nisam nosila jer sam imala dojam da svi bulje u mene. Zatim sam se ipak malo oslobodila. I onda, konačno, ovog tjedna dogodila se prava ormarska orgija. Jedan ormar, dvije žene, more odjeće. "Ja u ovo ne stanem više, evo tebi. Ovo je našao moj šogor. Ovo mi je poklonila prijateljica. Ovo mi je dosadilo." Iskreni komentari na to kako ti nešto stoji. Malo utegnuta? Previše ravna? Preveliki dekolte? Boja ti nije dobra? Široki bokovi dolaze do izražaja? Shvatila sam da mogu nositi kombinezon i da mi čak dobro stoji. Zaključila sam da želim uske bijele hlače koje vrište "cipele za na brod". Otkrila sam da izgledam jednostavno preslatko u kratkoj smeđoj haljinici i bordo majici i čarapama. I dobila sam lijepu novu odjeću (2 vreće) koja mi super stoji i definitvno je prelijepa za posao. |
Canada,eh? Doslovno preko noći, palo je više od 30 cm snijega. danima ranije plašila sam ljude tom prognozom, ali nitko mi nije vjerovao. I sve se dogodilo kako su rekli. Promet je stao. Hladnoća je prodrla u kosti. Odlučili smo biti kul. Odlučili smo se ponašati kao Kanađani. Sve normalno Delboy je krenuo na šišanje. U mećavi. Jer mu je kosa narasla negdje između četvrt i pola centimetra. Mi smo povele četverogodišnjeg susjeda u kino, na matineju. Bus za kino ulovile smo pukom srećom, bus za natrag već je bio jedan u nizu uhodanih. Čak je i film bio dobar, a kokica i kole bilo je na bacanje. Tako smo dobro to izvele da smo odlučile proslaviti. Prejedanjem. Pojele smo svaka samo po jednu sarmu za ručak kako bi se pripremile za rezerviranu večeru. Prvo smo sat i pol zvale taksi. Taksi nije bio zainteresiran. Onda smo otkopale auto i zamolile Delboya da nas odbaci i vrati auto, da možemo pit u miru. I pile smo. I jele. 17 hamburgera, 5 rakija, 2 piva i 2 vode kasnije....bila je ponoć. Taksiji se i dalje nisu javljali. Krenule smo pješke. Hodale smo svega sat i 20. Ja jedva, jer sam pojela puno. A snijeg je bio do koljena. Doslovno. Krasna priča, partizanski tradicionalna, za plašit malu djecu jednog dana u budućnosti, kada budu imali lebdeće skateboarde. Njemu baš i nije stalo U snijegu sam našla mobitel. Isključen. Bez kuna na računu. Bez postavke koja ti pokazuje koji je njegov broj. Bez imena obitelji u imeniku. S krivo postavljenim kalendarom. A vlasnik ne živi u ovom gradu. Otežavanje povratka vlasniku samo takvo. A njega kao da i nije briga. Nije ga nazvao ni jednom. Pretpostavljam zato što, poput mene, nije znao svoj broj. Ali kladim se da je žalio za kolekcijom mp3 folka. Oznake: snijeg, sarma, vikend, mobitel |
Božićnih pjesama puštenih u radijskom eteru: 4 (dvije svirane više puta) Rum punčeva popijenih u gradu : 1 Kobasa, palačinki i makarona pojedenih u gradu: 1 (od svakog) Retro-NSB-čestitki kupljenih na Interliberu: 6 Foldera sa starim blagdanskim slikama koje će se iskoristiti za čestitke za rodbinu far away: 1 Fotki snimljenih ovaj vikend u gradu koje će se iskoristiti za čestitke za rodbinu far away: 10 Čestitki napravljenih posebno za rodbinu far away: 0 Čestitki poslanih ukupno: 0 Ne-božićnih darova poslanih far way : 2 Stiglih ne-božićnih darova poslanih far away: 0 Lampica upaljenih u gradu: puno Temperature zraka: malo Straha od snijega radnim danom: poprilično Oznake: Božić, blagdani, nova godina |
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |