.: aMB :.

E sad..
Mislim da sam ga malo zbunila dojmovima, kao i nabrajanjem.

« Pilsner Urquell 12°, je bio prvi.
Srce je preskakivalo. Skoro. Kao pred par godina kad s bacvicom izadoh iz podruma tog i tog. Kasnije su se nizali (redoslijed nije nuzno tocan):

« Budweiser Budvar Tmavý Ležák 12°, te Budějovický Budvar 12°

« Gambrinus Světlé 10°

« Krušovice Světlé 10°

« Staropramen Světlý 10°

U magli se spominjem neceg sto se zvalo Oldgott, ali se tocno ne mogu sjetit gdje i kakav je bio (jebiga).
Osobni favorit je Staropramenov VELVET koji (hladan) preporucam svim pivoljupcima.

Dojmovi:
U hodu zakljucih da mi ove desetke nikako ne pasu, te se (kao i obicno) bacih na svijetle dvanaestice, te tamnija piva.
I za kraj, sjecam se da smo isprobavali Absint, al ne i kako je to zavrsilo..

Priznajem, vagala sam ideju da kupim par bocica povodom rodjendansko-novogodisnjeg slavlja koje ce se zbiti krajem prosinca, ali odlucih da to i nije najbolja ideja. Znam previse neumjerenih djevojaka. Zovem ih prijateljicama, da.

Ako ste ocekivali fotke Praga razocarati cu Vas, jer mi je blagoreceno tlaka uploadat sve to, a k tome se jos i sramotiti. Ali razmisliti cu o opciji, evo..

Ljubim Vas u chelo i vidimo se u ponedjeljak!

Opet pijem utorkom. No, nebitno. Jer greske desavaju. I to najcesce u paru. Potrosila sam podosta novaca na stvari koje ne trebam, ne posebno. Prethodno. (Sva sreca!) Mislim, pa barem bi ja trebala znati definiciju impulzivne kupnje.
Sad se vracam na ono da pokatkad cugam. Opet impulzivno. A igram se odgovornosti. Ful tajm. Kao. Ali cimeri su dosadni, pa vise ne idem doma. Oni su, naravno, uvijek tamo. A gdje bi drugo bili? Orgijaju. Ili nesto. A ja imam druge fetise. Preferencije. Interese.
Neki ljudi ne vracaju dugove. Jucer me nepoznata gospodja izljubila na cesti. Bila je sretna. I nije mi ostala duzna. Pronasla sam njene naocale. Ali ne i ono sto sam sama trazila.
Podsjecas me na nekog. Palo mi je na pamet jos prosli put. O da. Znam. You look like a photograph of yourself taken from far far away..

Da volim citati. Obicno pomno proucim sve sto mi dodje pod ruku. Prije nego otvorim. A onda..moram procitati koji ulomak. Tek toliko da se uvjerim da s doticnim stivom necu uzalud zapocinjati. Pa izgubiti interes. Jer ne podnosim kad su stvari nedovrsene. Recimo.
Tako je bilo i prosli vikend. Naisla sam na Maria Brkljacica. Na polici. (Ne na cesti.) Bila je subota navecer. Trebala sam izaci. Nekako se desilo da sam ga Gledala u oci, sve dok me Mark nije uvjerio da idemo vani. Ali prvo sam dovrsila to sto sam zapocela. (Znate li da Mario nikad nije plesao pogo?! Dobra, dobra..)
Ustvari.
Zadnje vrijeme citam puno vise nego obicno. A obicno citam po dva tri uratka istovremeno. Iako ne simultano. Mozda sam se zbog nostalgije zaljubila u sjor Smoju. Jer jesam. Tvrdim to odgovorno. Znate, kad ga citam, ja se smijem. Od srca. Smijem se zato sto znam o cemu prica. Smijem se i zato sto barba Miljenko grinta bas kao i moj stari. Identicno. A to mi je bas simpaticno. Znam o cemu prica. Prepoznajem te (takve) ljude, mjesta, nepisane obicaje, stavove. Pravila. Ponekad me zanima kako ga uopce razumiju, pa i dozivljavaju, ljudi koji nisu odrasli tamo gdje ja jesam, koji a priori ne znaju sve sto znam ja. No dobro sad.
Uhvatila sam se u kostac i sa simbolima hermetizma. Autorovo ime sam zaboravila. Ako me se dojmi, valjda cu zapamtiti.





Ustvari, iznimno me veseli sto osim svojih, pokatkad naidjem i na tude pretrpane police. Od uzbudjenja samo sto potpuno ne zanijemim. Bakanalije. Pa vadim jednu, pa drugu, pa prevrcem, vrtim, Oh, pa ugledam nesto trece, pa bih sve, a nemam kad. A cujem i da nije pristojno opustosit tudje uredno poslagane kolekcije. Jer kad ostane rupa po sredini police, prasina se prilicno brzo skupi..

Znacilo je da moram staviti sve karte na stol. Tako su opcije otvorenije. Kad dobijem ikakav odgovor znam na cemu sam, a uvijek mogu simultano pogledavati i lijevo i desno, uz pravocrtno gibanje.
Dobar savjet. Trebalo je da mi ga netko prostre.

I otisla sam. Usetala u njegov ured i sjela. Rekla sam sto znam, i sto zelim. Zadovoljna sam. Dobila sam obecanje. Vjerovat cu da ce ga ispuniti. Nisam trebala najaviti svoj odlazak, a ni otkaz. Zato cu vjerovati da kad se vratitm u domovinu vrijeme necu provoditi odasiljajuci molbe i zivotopise, setajuci od razgovora do razgovora, vec ce na mene posao cekati.







Vjerovat cu i zato sto mi je u ovom trenutku potrebno vjerovati u nesto. Pa makar to bile samo necije rijeci. A planiram se vracati kuci..

Citam danasnji post Covjeka krnje jetre i smijuljim se utiho (jer ne smijem glasnije).







Mozda sam prerasla gnjev zbog kojeg moram provlacit karticu (nesto naprednija varijanta timbravanja kartele, kako to moj stari naziva) svakog jutra, i to u zemlji koju ne volim posebno (ali eto moram), ali to je najbolje sto sam si mogla pripraviti u svojoj 25oj. Ja. Sama sebi. Bez tate generala, strica "poduzetnika" i to.. da ne nabrajam. Znamo. I prepoznajemo se.
Nagledala sam se i naslusala princeza poput junakinje spomenutog posta, te mi je cak cudno sto se smijem, a ne pjenim!! Ljubomorno naravno.

Ali, bolesna sam. Mozda je to to. Ne sjecam se kad sam zadnji put bila. Premda ovdje zna biti i minus dvadeset!. Bolesna rekoh. Uz PMS. Dakle Luda (veliko L). Medjutim, stalozena. Ne manifestiram bure koje se odvijaju u meni. A jos sam i u soku zapravo. Prosli je vikend bio jedan od onih koji ce se prepricavati. Godinama.

Dosle su Irkinje. U posjet Jen, mojoj bivsoj cimerici. Pa smo se druzili. Uz alkohol. Kako samo Irci (i povodljiva ja) znaju. Vec oko 1 ujutro Jen je ostala bez par zubi. Tocno ste procitali. Okrnjena zauvijek. Dva sjekutica vise nema. I jos jedne dvojke. Cini mi se. Kvazi nema. Zelim samo dodati.. It wasn´t me.

Pokazivao je digitalni sat. Od tad ne spavam.

Sanjala sam. Zgradu. U kojoj moram dospjeti do 25. kata.
Nisam bila sama. Bile smo dvije. Odlucila sam da idemo pjesice. Postojao je i lift. Iz nekog sam razloga zakljucila da to nema smisla. Sjetila sam se da sam vec (barem jednom) bila tu.
A lift nikad ne dolazi..
Penjuci se stubistem, prolazile smo pored tijela. Ljudskih. Mrtvih. Neraspadnutih. Cudno. Izgledalo da je kao da su tu vec neko vrijeme. Nikakav miris nisam osjetila.





Zgrada nije bila napustena. U njoj se zivjelo. Par ljudi je zurno sislo dok smo se mi pokusavale probiti gore. Tiskali smo se jedni uz druge preskacuci leseve. Bez pozdrava. S pokojom rijecju upozorenja.
A onda sam naisla na djevojku. Sjedila je naslonjena na zid jedva disuci. Prstom je pokazala u smjeru lifta. Pokusala sam otvoriti vrata istovremeno odmicuci kamen koji je stajao prislonjen uz ista. Zakljucih da je ostavljen kako bi osobu u liftu zadrzao unutra. Uspjesno, ocito. Djevojka je bila gotovo u nesvjesti. Nije mogla disati. Zrak je bio ustajao. Tup.
Buka koju smo proizvele odgurujuci kamen, otvarajuci stara vrata lifta, te naposlijetku vukuci djevoju, iz stana preko puta izvukao je uplaseno lice. Bila je to mlada zena s bebom u narucju. Pokusala nas je uvjeriti da odemo, da bjezimo dok mozemo. Rekla je da nije ni malo pametno sto smo tu. Jer ne moramo biti.

Curu iz lifta smo izvukle vani. Dala sam joj umjetno disanje.

Probudila sam se.

(Johny Bravo)



Od cega je istina samo da sam se vratila.
Ako kazem da je bilo dobro, potcjenjujem vrijeme provedeno za sankom, a i ispod njega. Bilo mi je lijepo. Zdrobila sam brdo novaca. Na sto..nisam bas sigurna. Al recimo da sam bila razuzdana. Te zavrsimo s pricama o novcu.

Drugi prijavak koji cu podnijeti jest da sam dobila jedan dobar savjet. Nakon dugo vremena. Mislim da cu ga uzeti u obzir! Sto cesce ne cinim nego cinim.

Ovih dana..
Vrebam HR frajera.
Odlucih.
Baciti sve karte na stol.
Trazit cu da me posalju u Zagreb!
Forgud.




Nadajmo se da im nece zasmetat ugovor koji imam. Jos deset mjeseci.
Tu.
Jer meni se vise ne da..