Marketing
Htjela sam ustvari reci..
Da volim citati. Obicno pomno proucim sve sto mi dodje pod ruku. Prije nego otvorim. A onda..moram procitati koji ulomak. Tek toliko da se uvjerim da s doticnim stivom necu uzalud zapocinjati. Pa izgubiti interes. Jer ne podnosim kad su stvari nedovrsene. Recimo.
Tako je bilo i prosli vikend. Naisla sam na Maria Brkljacica. Na polici. (Ne na cesti.) Bila je subota navecer. Trebala sam izaci. Nekako se desilo da sam ga Gledala u oci, sve dok me Mark nije uvjerio da idemo vani. Ali prvo sam dovrsila to sto sam zapocela. (Znate li da Mario nikad nije plesao pogo?! Dobra, dobra..)
Ustvari.
Zadnje vrijeme citam puno vise nego obicno. A obicno citam po dva tri uratka istovremeno. Iako ne simultano. Mozda sam se zbog nostalgije zaljubila u sjor Smoju. Jer jesam. Tvrdim to odgovorno. Znate, kad ga citam, ja se smijem. Od srca. Smijem se zato sto znam o cemu prica. Smijem se i zato sto barba Miljenko grinta bas kao i moj stari. Identicno. A to mi je bas simpaticno. Znam o cemu prica. Prepoznajem te (takve) ljude, mjesta, nepisane obicaje, stavove. Pravila. Ponekad me zanima kako ga uopce razumiju, pa i dozivljavaju, ljudi koji nisu odrasli tamo gdje ja jesam, koji a priori ne znaju sve sto znam ja. No dobro sad.
Uhvatila sam se u kostac i sa simbolima hermetizma. Autorovo ime sam zaboravila. Ako me se dojmi, valjda cu zapamtiti.
Ustvari, iznimno me veseli sto osim svojih, pokatkad naidjem i na tude pretrpane police. Od uzbudjenja samo sto potpuno ne zanijemim. Bakanalije. Pa vadim jednu, pa drugu, pa prevrcem, vrtim, Oh, pa ugledam nesto trece, pa bih sve, a nemam kad. A cujem i da nije pristojno opustosit tudje uredno poslagane kolekcije. Jer kad ostane rupa po sredini police, prasina se prilicno brzo skupi..
Post je objavljen 20.11.2006. u 16:52 sati.