|
Pokazivao je digitalni sat. Od tad ne spavam.
Sanjala sam. Zgradu. U kojoj moram dospjeti do 25. kata.
Nisam bila sama. Bile smo dvije. Odlucila sam da idemo pjesice. Postojao je i lift. Iz nekog sam razloga zakljucila da to nema smisla. Sjetila sam se da sam vec (barem jednom) bila tu.
A lift nikad ne dolazi..
Penjuci se stubistem, prolazile smo pored tijela. Ljudskih. Mrtvih. Neraspadnutih. Cudno. Izgledalo da je kao da su tu vec neko vrijeme. Nikakav miris nisam osjetila.
Zgrada nije bila napustena. U njoj se zivjelo. Par ljudi je zurno sislo dok smo se mi pokusavale probiti gore. Tiskali smo se jedni uz druge preskacuci leseve. Bez pozdrava. S pokojom rijecju upozorenja.
A onda sam naisla na djevojku. Sjedila je naslonjena na zid jedva disuci. Prstom je pokazala u smjeru lifta. Pokusala sam otvoriti vrata istovremeno odmicuci kamen koji je stajao prislonjen uz ista. Zakljucih da je ostavljen kako bi osobu u liftu zadrzao unutra. Uspjesno, ocito. Djevojka je bila gotovo u nesvjesti. Nije mogla disati. Zrak je bio ustajao. Tup.
Buka koju smo proizvele odgurujuci kamen, otvarajuci stara vrata lifta, te naposlijetku vukuci djevoju, iz stana preko puta izvukao je uplaseno lice. Bila je to mlada zena s bebom u narucju. Pokusala nas je uvjeriti da odemo, da bjezimo dok mozemo. Rekla je da nije ni malo pametno sto smo tu. Jer ne moramo biti.
Curu iz lifta smo izvukle vani. Dala sam joj umjetno disanje.
Probudila sam se.
|
