|
|
| < | studeni, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog postoji od: 18.05.2007. 18:35(ali stari postovi su izbrisani i sada ih ima jako malo.)
Burning Moonlight
Ona voli. Ona biva voljena. Ona ima 16 godina. Ona je nesebična. Ona je tvrdoglava. Ona je samokritična. Ona je romantičarka. Ona je duhovita. Ona obožava plesati. Ona obožava crtati. Ona obožava pisati. Ona obožava fotografirati. Ona obožava kišu. Ona vjeruje u Boga. Ona obožava muziku. Ona voli anđele. Ona ne voli bolesti i smrt. Ona voli životinje. Ona ne voli rastanke. Ona voli pivu. Ona je emotivna. Ona je brbljava. Ona je perverzna. Ona ide u jezičnu gimnaziju. Ona je hip-hoperica. Ona je hetero. Ona obožava ljeto i zimu. Ona obožava suprotnosti. Ona voli techno. Ona ne voli emače. Ona ne voli darkere. Ona voli trčati. Ona se boji smrti, kukaca, mraka i porculanskih lutki. Ona je optimist. Ona je luda za breakdanceom. Ona voli vaniliju. Ona nije više dijete. I ona obožava dijete u sebi.
I opet... Po ko zna koji put pišem post o njemu... O čovjeku kojeg više nema u mom životu a koji mi je tako puno značio... Gledam njegovu sliku i suze same idu... Jer nemogu vjerovat da više nikad, više nikad u svom životu neće vidjeti njegove plave oči, njegov osmijeh i nikada više neću čuti njegov glas ni osjetiti njegov zagrljaj... A meni to treba... Ja ne mogu živjeti bez toga... Gušim se od jecaja, ali susprežem suze... Znam da bi on želio da sam sretna, znam da je i on tužan kada ja plačem... On sada gleda sa nebesa mene i plače sa mnom, znam to... Znam da i on želi mene zagrliti isto toliko koliko ja želim njega... Samo mu želim reći da ga volim i da mi jako nedostaje... Nemogu vjerovat da ga već 3 godine nisam vidjela... Ali nikada neću zaboraviti naš zadnji zajednički doček nove godine. On je ležao u krevetu a ja sam bila pokraj kreveta... Kako se ponoć bližila bilo mi je sve teže... Pozvala sam sestru da dođe, da bude sa njim jer ja nisam izdržala više. Počela sam plakati i otišla sam u kupaonu i plakala da me nitko ne vidi. Nakon šta sam se smirila malo čula sam odbrojavanje... 10,9... izašla sam brzo i vidjela tatu kako sjedi u fotelji i plače. pogledala sam oko sebe i vidjela da svi plaču. Pustila sam suzu, i za tom suzom su potekle i ostale, te male izdajice. Išla sam mu čestitati novu godinu... Svi su plakali. Zagrlila sam ga jako... poljubila.. i nisam ni mogla reći 'sretna nova godina' koliko su mi suze išle. pogled je govorio sve... Nakon te nove godine sve je bilo idilično... Sječam se kako smo se ja i moja obitelj radovali svakom zvuku iz njegova stomaka jer je to značilo da mu napokon rade organi kako treba. Sječam se sreće kada je doktor rekao da sve ide na bolje... No naša sreća kratko je trajala... Tata je opet imao nekih problema i išao je u Slavonski Brod na laparoskopiju... Kada je krećao za s.b. rekla sam mu da će sve biti u redu i da ćemo se brzo vidjeti... A njegov odgovor je bio: 'NEZNAM BAŠ'... On je znao, on je znao da će otići na drugi svijet.. da će umrijeti...
Moju tugu iz srca nitko nikada neće moči izbrisati, moje suze koje teku nikada neće moći biti obrisane ni zaustavljene... Ja živim od uspomena.. od uspomena na sreću, na sretne trenutke, na njegove poglede, na njegovu ljubav koju mi je davao svaki dan... 15.2. on je otišao... i od 15.2. MOJ ŽIVOT VIŠE NIJE ISTI, od 15.2. MOJ ŽIVOT JE NEPOTPUN, MOJ ŽIVOT JE PRAZAN I TUŽAN...