** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

PTICE I MREŽA





Lovac je kraj jezera razapeo mrežu za ptice. Mreža bijaše velika, pa se u nju uhvati mnoštvo ptica. No ptice su bile snažne i velike, pa se podigoše uvis zajedno s mrežom. I odletješe.

Lovac se dao u trk za pticama.

Sretoše ga seljaci, pa ga upitaše:

"Trčiš za pticama - pa zar misliš da ćeš ih stići"?

"Sva mi je nada u tomu što ima puno ptica u mreži", dahćući reče lovac. "Kad bi bila samo jedna, ja ju nikada ne bih mogao uhvatiti".

"Kako to misliš"? upitaše seljaci. "Zar je lakše uhvatiti mnogo ptica, nego jednu jedinu"?

"Jedna se neće sa sobom posvađati", objasni lovac. "Neće sebi proturječiti. Neće sebe zbunjivati. A mnogo ptica upravo će se tako vladati".

Bližio se kraj dana. Ptice u mreži počeše tražiti svoj uobičajeni konak - jedna stade letjeti put bare, druga put šume, treća u polje. Svaka stade vući na svoju stranu. Iscrpiše snagu i padoše na tle, još uvijek u mreži.

I lovac ih nađe, baš kao što je bio rekao.



(Indijska, burmanska, indonežanska, perzijska, jermenska, arapska priča, prijevod V. K.)

Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena


--------------------------------------

ŽABA ŽELJNA EGIPTA



Bila jedna žaba, sasvim obična, živjela je u svojoj bari, i kreketala danju i noću. Jednoga se dana u baru spustiše dvije rode. Zapodjenuše razgovor o tomu da uskoro dolazi jesen, i da se valja seliti u Egipat.

Očarana, žaba je slušala njihov razgovor. Riječ "Egipat" učinila joj se prekrasnom, a nije znala zašto. Zvučala je poput glazbe. Zvučala je poput poziva, kojemu se ne možeš ne odazvati.

"Egipat je zacijelo nešto divno", mislila je žaba. "Blago ovim pticama što mogu letjeti do tako čarobnoga mjesta. Sve bih dala da imam krila"!

Sletjelo je još nekoliko roda, i sve su pričale o Egiptu. Druge su se žabe posakrivale pod kamen, i u šaš, jer poznato je da su žabe rodina hrana. Samo je ona žaba provirivala iz šaša, i slušala razgovor. I opet je čula kako rode jedva čekaju da krenu na put za Egipat.

"Oh, oh", uzdisala je žaba, i polako prilazila rodama, privučena neodoljivom riječju "Egipat". Rode su pričale o piramidama, o suncu, o palmama.

"Bože mili", pomisli žaba, "je li moguće da na svijetu ima tako čudesnih stvari? Što bih dala da ih mogu vidjeti! Da, rado bih dala i život"!

I ona se sasvim prikuči rodama, tresući se od straha.

"Uvažene gospođe", zakrekeće žaba,"slušala sam vaš razgovor, i sada bih vas zamolila da me saslušate. Ja sam obična, najobičnija žaba, i nikada nisam ni čula da postoji nešto tako prekrasno kao što je Egipat. Čujem da ćete vi uskoro na put za tu zemlju. Smijem li vas zamoliti za golemu uslugu, koju biste učinili tako ubogu stvoru, kao što sam ja? Evo, ja bih se mogla zakvačiti za nogu jedne od vas, i tako preletjeti do Egipta. Samo bih da ga vidim, to je sve".

"A onda"? upitaše rode. "Što onda kad ga vidiš"?

"Onda mi je svejedno", odgovori žaba. "Onda me možete pojesti, i to bi bila naknada za putne troškove".



(Po Andersenu, prevela i prepričala V.K.)

Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena


------------------------------------------------

TVRDOGLAVI SLONIĆ



Živio jednom u Africi jedan slonić. Bio je tako tvrdoglav, da nitko nije mogao s njim izaći na kraj.

Jednom se cijela obitelj slonova namjerila prošetati.

"Pođimo", reče sloniću otac slon.

"Neću"! odbrusi slonić.

"Pođimo", reče majka slonica.

"Neću"! otrese se slonić.

"Pođimo", rekoše starija braća.

"Neću"! odreže slonić.

"Dobro, mi ćemo u šetnju i bez tebe", rekoše svi, i odoše.

Kad je slonić ostao sam, zaželi se šetnje sa svojima, pa se uvrijedi i naljuti što su pošli bez njega. I u ljutini odluči:

"Neću više da budem slon"!

Razmišljajući o tomu što bi bilo najbolje postati, slonić namisli da bude lavić. Legne na leđa, pruži sve četiri u zrak, i stade mlatarati nogama, kao što čine lavići. U tomu trenutku kraj njega projuri preplašena gazela. Ona zastade, pogleda slonića, uplaši se još više, i odjuri glavom bez obzira.

"Evo što ću ja biti"! povika slonić. "Gazela"!

I on potrča gazelinim tragom. No nije mogao tako dobro trčati - uši su mu podrhtavale kao listovi banane na vjetru, a debele su mu se noge zapletale jedna o drugu. I ubrzo mu dotuži oponašati gazelu. Umoran i zadihan, liježe na zemlju, i reče:

"Nije baš tako ugodno biti gazela".

Ugleda zelembaća na povijuši.

"Dobar dan", reče slonić. "Kako si"?

"Nisam dobro", odvrati gušter. "Pustio sam svoju djecu da se na obali poigraju sa svojim bratučedima, malim krokodilima. Sad se bojim da se krokodilići ne polakome za svojim rođacima, pa da ih ne progutaju".

"I ja bih se s nekim igrao", izjavi slonić. "Kako bi bilo da se popnem k tebi na povijušu, pa da se malo ljuljamo"?

"Ne, zaboga, ne"! pisnu gušter.

"Ne želiš se sa mnom igrati"?

"Naravno da ne želim. Prvo, brinem se o svojoj djeci, a drugo - ti si težak, pa bi mi mogao slomiti povijušu".

"A treće"?

"A treće - zbogom"!

I gušter jurnu u lišće.

"Gušteru"! povika slonić uvrijeđeno. "Zar misliš da ja ne mogu bez tebe? Naći ću ja već nekoga za igru"!

I uputi se dalje. Ugleda na čistinu razigrane majmune.

"Hej! Mogu li se s vama igrati"?

"Hajde, pridruži nam se!" viknuše majmuni, u tili ga čas okružiše, i stadoše ga vući čas za uši, čas za rep, čas za surlu. Popeše mu se na leđa, i stadoše ga škakljati po trbuhu. Koliko god se trudio, slonić nije mogao uloviti ni jednoga majmuna. Brzo se umorio od majmunskih vragolija.

"Ne bih želio biti majmun", zaključi, i krenu dalje.

Majmuni su se smijali tromomu sloniću, oponašajući njegov hod. Iznova uvrijeđen, slonić odluči pronaći nekoga pravog druga za igru. I sretne papagaja.

"Sada napokon znam čega ću se latiti", obradova se slonić. "Poletjet ću"!

"Hajde, poleti, a ja ću te gledati", odazva se papagaj.

Slonić se zaleti i poskoči, ali padne i povrijedi nogu. Papagaj je nakrivio glavu, i gledao ga smijuckajući se.

"Pokazat ću ti odakle možeš uzletjeti", reče. I povede ga prema strmoj riječnoj obali.

"Gledaj", reče papagaj, i spusti se na rub obalne stijene. Tu malo popostane, potom uzleti.

"Izvoli, na tebi je red"! zakriješti podrugljivo.

Slonić se popne na stijenu, poskoči, i padne u vodu. Papagaj je kriještao i kriještao, jer to je bio njegov smijeh.

Kad je slonić izgacao na obalu, bio je prekriven muljem i žabokrečinom. Na obali ugleda svoju obitelj - oca slona, majku slonicu, i dva brata slona. Svi su ga šuteći promatrali. Slonić se postidi.

"Povedite me sa sobom u šetnju", reče. "Odsada ću uvijek biti slon".



(Basna iz afričke Gvineje, prijevod M.Š., prepričala V. K.)

Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena


-------------------------

ORAO



Zapitaše orla:

"Zašto ti svoje mlade odgajaš u tako bezmjernim visinama"?

Orao odgovori:

"Da ih ja odgajam dolje na tlu zemaljskom, bi li se oni, kad odrastu, usudili toliko približiti suncu"?



(Lessing, priredila D. Težak)

Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena.


---------------------------------

IZBOR



Majka ptica uprtila je na leđa tri nejaka ptića, i poletjela put daleke zemlje preko mora. Po nesreći, nad morem ih zatekne oluja. Hrvajući se s vjetrom i kišom, majka ptica sve više je slabila. Ubrzo je shvatila da neće moći spasiti sva tri ptića. Teška je srca odlučila zadržati samo jednoga.

Ali nije mogla izabrati koga će zadržati, a koga žrtvovati. Pa se dosjeti da ih upita:

"Djeco, kad ostarim i onemoćam, hoćete li se brinuti o meni"?

"Svakako, brinut ćemo se"! zagrajaše dva ptića.

No treći, najmlađi ptić reče:

"Ja bih se rado starao o tebi, majko, ali ne znam hoću li to uzmoći, jer tada ću imati vlastito potomstvo, o kojemu ću se morati brinuti"...

Čuvši to, majka ptica reče:

"Ovo se zove poštenje"...

I zadrži najmlađega ptića.



(Iz sufijske baštine, prijevod D. Đ.-M., prilagodila V.K.)

Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena


-----------------------------------

PAPIGA JE PROGOVORILA



Neki je istočnjački trgovac imao papigu. Jednoga dana prevrne ona bocu s uljem. Trgovac se rasrdi i udari ju štapom po glavi. Od tada papiga nije mogla govoriti, iako je prije bila vrlo obrazovana. Opalo joj je perje i doskora je oćelavila.

Jednom, dok je papiga sjedila na polici gospodareve trgovine, u prodavaonicu uđe neki ćelavac. Kad ga papiga ugleda, silno se uzbudi. Letjela je uokolo, lamatala krilima i graktala, te je, iznenadno, ponovno progovorila:

"Jesi li i ti prevrnuo bocu s uljem i dobio udarac po glavi, pa ti je opala kosa"?



(Nepoznato podrijetlo, priredio M.H.)

Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena


--------------------------------

UMIŠLJENI ČAGALJ



Jedan je krupan, zlatogrivi lav živio u šumama podno Himalaja. Bio je strah i trepet ostalih životinja toga kraja - pred njim su bježali moćni bivoli, a i gordi slonovi zaobilazili su lavlje staze.

Jednoga je dana lav natrapao na izgladnjela čaglja. Ovaj se prostro pred lavom moleći milost.

"Što želiš"? pitao je lav.

"Želim ti služiti", proštekće čagalj.

"Meni ne treba sluga", otpovrnu lav.

"Oh, care, tebi treba sluga koji će obavljati sitne poslove izviđanja i douškivanja. A ti mi za tu službu dopusti da se hranim ostacima tvojega plijena":

"Pa dobro", reče lav, radoznao kako će se stvar odvijati.

Čagalj se, po uputi lava, penjao na uzvisice i posmatrao okolicu. Kad bi uočio životinje čije je leševe i sam volio proždirati, njegovo je bilo da vikne:

"Objavi svoju moć, silni care, lave"!

Tada bi se lav prišuljao i nasrnuo na životinju, pa radilo se i o razgoropađenu slonu. Kad bi lav utolio glad, čagalj bi se potom mirno gostio ostacima lovine. Tako se s vremenom utovio i otežao. I kako je postajao krupniji, sve se više gordio smatrajući se gotovo ravnim lavu.

Jednoga je dana čagalj ovako sam sa sobom bulaznio:

"Nemam li i ja četiri noge kao lav? Imam! Zar i ja ne bih mogao svladati slona? Mogao bih! Zar se i ja ne bih mogao najesti živoga mesa? Mogao bih"!

Obznani on te svoje misli lavu. Lavu se to dade na čudo, ali ne uze čaglju za zlo ni kad ga ovaj zamoli da se on, lav, popne na uzvisicu i izvidi ima li kakva plijena u okolici, pa ako ga bude, bio to i slon, neka tada poviče njemu, čaglju:

"Objavi svoju moć, silni care, čaglje"!

"Oj čaglje, ne šali se s tim stvarima", reče tada lav. "Samo lavovi mogu ubijati slonove! Okani se ove besmislice, i budi zadovoljan s onim što ti pripada"!

Ali čagalj je i dalje sumanuto mislio da njemu pripada više. I uspio je nagovoriti lava da zaigra ulogu objavljivača. Šale i zabave radi, lav se dakle, popne na uzvisicu, pa kad spazi slona, poviče čaglju:

"Objavi svoju moć, silni care, čaglje"!

Čagalj ispusti urlik htijući oponašati lava, ali uspije tek zalajati. Zaleti se put slona, nakan doskočiti mu do glave. No promaši, i spadne slonu na jednu od nogu. Razdražen, slon podiže nogu i zgazi čaglja, drobeći mu kosti do u sitnež i prah. Tako zgaženu hrpu pospe vlastitim izmetom. I krene put šume, trubeći.

A lav s uzvisice povika put hrpe izmeta:

"Objavi sad svoju moć, silni care, čaglje"!



(Basna iz "Đatake", prevela i prepričala V.K.)







Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena


-----------------------------------

OKLOPNICA



Bila jedna školjka od vrste, koja se naziva oklopnicom. Kad bi zatvorila ljušture, nitko ih nije mogao otvoriti. Ostale ribe su joj zavidjele na toj osobini. Oklopnica je još i poticala njihovu zavist, govoreći:

"Meni nitko ništa ne može, sve da me i ulove u mrežu, kao što love vas"!

"Sretnice", rekoše ribe i rakovi. "Čim začuješ neko komešanje oko sebe, ti umah stisneš ljušture".

"Uvelike me hvalite", reče oklopnica s lažnom skromnošću. "No dobro, rekla bih da je tako kao što kažete".

U tomu času voda se oko njih uzburka, kao da nešto roni u dubinu. Ribe jurnuše na sve strane, a oklopnica čvrsto zatvori ljušture. I dalje se osjećalo gibanje i uzbuna vode. Sjedeći unutar svoje tvrđave, školjka pomisli:

"Je li to bila mreža? Ili udica? Ili čovjek ronitelj? I što se dogodilo s ribama i rakovima? Svejedno, što bilo da bilo, ja sam ovdje sigurna".

Jedno je vrijeme još trajalo komešanje i udarci, a tada sve prestade. Oko školjke ni žubora ni pokreta. Onda ona pomisli:

"Opasnost je, valjda, prošla. Mogla bih sada proviriti"...

I ona malo odškrine svoje ljušture. Slika se oko nje stubokom promijenila. Sve je bilo drukčije. Otvorivši još malo ljušture, školjka uvidi da se nalazi u ribarnici, i da se pred njom koči natpis:

"Oklopnica, cijena dva dolara".



(Japanska basna, prijevod L. H. i M. K., prepričala V. K.)

Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena


-----------------------------------

ZMIJICA I ŽABICA



Jednom je neka žabica skakutala uokolo svoje bare, kad je naišla na čudno stvorenje, koje je ležalo u travi svijeno, i nije skakutalo, i nije kreketalo. Bila je to zmijica, koja se tek izlegla iz jajeta. Žabica je zastala u skakutanju, prišla neznanki, i upitala ju hoće li se s njom igrati. Zmijica je to jedva dočekala.

Od toga časa njih su se dvije zajedno igrale, i jedna drugu učile svoje vještine. Zmijica je učila žabicu kako se uvijati, pisikati, i penjati uz drvo, dok je žabica učila zmijicu kako poskakivati, glasati se kreketom, i loviti muhe. Cio su dan tako provele uživajući jedna s drugom. Uvečer se rastadoše s obećanjem da će se ujutro naći na istomu mjestu.

Kad je žabica stigla kući, pohvalila se majci kako zna puzati po tlu i psikati. Majka se zaprepastila i upitala tko ju je tomu naučio. Žabica je opisala svoju prijateljicu, našto je majka povikala:

"Da se više nikad nisi s njom sastala! Zmije su neprijatelji našega roda, i samo čekaju da nas nabodu na svoj otrovni zub! I okani se toga glupoga puzanja, to ne priliči žabama"!

Žabica se skunjila i prestrašila. A majka je ljutito zašutila.

Isto se dogodilo i zmijici. Kad je pokušala majci dočarati žablji kreket, majka umalo nije nasrnula na nju.

"Gdje si samo naučila tu nepodobštinu? U društvu sa žabama? Zar ti ne znaš da time sramotiš zmijski rod, i da su žabe bića vrijedna samo toga da budu naša hrana"?!

Skrušila se i zmijica, i potom upitala majku:

"Nas smo se dvije dogovorile naći sutradan na istomu mjestu i nastaviti s igrom. Pa što da radim - da ne pođem na sastanak"?

"Kako što? Pođi i pojedi ju"! zapsikala je majka.

Sutradan, žabica se ipak usudi poći na dogovoreni sastanak. Ugleda tamo i zmijicu, ali joj ne priđe. Zmijica je pak razmišljala o tomu kako bi trebalo šćepati žabicu i progutati ju. Ali kad se sjetila kako su se jučer lijepo igrale, odustala je od napadaja. I tako se žabica nije usudila, i tako se zmijica nije odvažila... I rastadoše se tužne.



(Afrička basna, prevela i prepričala V.K.)

Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena



------------------------------------

ŽIVOTINJE S LJUDSKIM LICEM



U carstvu životinja nekada bijaše običaj da se životinje svih vrsta i dobi sastaju kako bi vijećale o životnovažnim pitanjima za sve njih. Jedno je od pitanja glasilo: kako obuzdati svađe između raznorodnih vrsta, i postići mir i sporazum? A drugo: kako osigurati dovoljno hrane u vremenima suše i nestašice?

No životinje su imale i druge nevolje. A to su bili ljudi. Ljudi su uništavali njihova obitavališta, i bez milosti su ih ubijali zbog kože, mesa, kostiju, i rogova. Kornjača je predložila da se sva ostala pitanja odlože, kako bi se riješilo pitanje ljudskoga nasilja nad životinjama.

Poslije duga vijećanja zaključiše da je najbolja obrana od toga zla pretvorba samih životinja u ljude. Tada ljudi ne bi mogli na ino, već im postati prijatelji. Budući da nitko nije znao kako se takva pretvorba postiže, otposlaše petoro poslanika u Božje dvore. Pošli su lisica, lav, slon, i miš, a predvodila ih je kornjača.

Kad su stigli pred Stvoritelja, pokloniše se i podastriješe mu svoju molbu. Bog im reče da je takva pretvorba teško izvodljiva. No petoro je ustrajalo u molbi da postanu ljudi. Onda Bog reče da će nešto smisliti. Kaza im da budu spremni pretvoriti se u ljude sedmoga dana po susretu s njim. Dade im zemljan ćup s izvjesnim čarobiljem. Nališe u ćup vodu, i uputiše se u prašumu, gdje postaviše ćup ispod jednoga stabla, da tamo proboravi sedam dana. Sedmoga dana, reče im Bog, ćup im valja ponijeti na raskrižje. Tamo će se zbiti pretvorba - kad se svaka životinja bude umila vodom iz ćupa.

U zoru sedmoga, jedva dočekanoga dana, životinje su se okupile pod stablom, gdje su nestrpljivo čekale svoga vođu, lava. Kad je stigao lav sa svojom pratnjom, on zapovijedi najvećemu majmunu i njegovima da ponesu ćup do raskrižja. Sve životinje pođoše za majmunskom povorkom, uzbuđeno i radosno pjevajući kako će se još danas pretvoriti u ljude.

Od svih su najuzrujaniji bili majmuni. Oni povedoše kolo oko nositelja ćupa, sve potcikujući i poskakujući. Dogodi se da netko od plesača gurnu majmuna s ćupom, te ovomu ispadne ćup i razbije se, a dragocjena se čarolija prolije po tlu. Sve životinje jauknuše od žalosti i razočaranja. No majmuni, najbliži razbijenomu ćupu, brže se bolje baciše na zemlju i stadoše se umivati zaostalim kapima čarobne vode.

Zbog toga majmuni imaju ljudska lica, za razliku od ostalih životinja.



(Nigerijska basna, prevela i prepričala V. K.)


Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena





------------------------------------------------------------------------------

---------------------------------------

--- On Mon, 8/11/08, VALERIO ORLIĆ wrote:

From: VALERIO ORLIĆ
Subject: ISKRENA SUCUT ISTINSKOM PJESNIKU SASI MERSINJAKU
To: borivojbukva@yahoo.com
Cc: "Valerio Orlić"
Date: Monday, August 11, 2008, 2:18 PM

ISKRENA SUCUT I BLAZEN MIR ZELIMO NASEM SASI MERSINJAKU

ISTINSKOM PJESNIKU I POSLJEDNJEM HRVATSKOM BOEMU

ISKAZUJEM ZELJU GOSTOVANJA SA HRVATSKIM KNJIZEVNIM DRUSTVOM ''OSVIT''

NA JUTRU POEZIJE ZELJA NAM JE DA SE JUTRA NASTAVE ..... POZDRAV



Hrvatsko književno društvo ''Osvit''--Rijeka

predsjednik pjesnik valerio orlic



http://www.tatjanaudovic.com



http://triesduja.blog.hr



NA OVOM BLOGU MOZETE VIDJETI NASE POSLJEDNJE DRUZENJE SA SASOM MERSINAKOM

17 .05 2008 NA VASEM JUTRU POEZIJE -POD STARIM KROVOVIMA-

- Hrvatska kultura je ostala siromašnija za jednoga velikoga istinskog pjesnika, koji je nesumnjivo bio institucija slobodne pisane riječi. 05. kolovoza 2008.g u Zagrebu, u 59. godini života nakon duge i teške bolesti napustio nas je posljednji zagrebački boem Saša Meršinjak. Od 91. godine Saša je predsjednik i voditelj kultne zagrebačke književne tribine Jutro poezije koja slovi kao najstariji pjesnički klub u svijetu, utemeljen u Zagrebu 1962. Već je za studentskih dana u Zagrebu uređivao Polet i Studentski list, a u književnosti se javio početkom 70-ih godina prošloga stoljeća.

- Saša Meršinjak objavio je dva romana: Predstave na granici (1978) i Ispovjednik (1978) te zbirke pripovijesti Akrobat (1974), Lude gljive (1998) i Gordijski čvor (2002). Za života su mu izašle dvije zbirke poezije: Šahovska polja spavača (1979) i U ruhu gurua (1994), a u rukopisu je ostao Snježni leopard. Kao voditelj Jutra poezije utemeljio je nagrade za poeziju"Josip Sever" i "Ružica Orešković" za mlade pjesnike te pokrenuo izdavaštvo, tiskajući u biblioteci "Jutro poezije" knjige i afirmiranim i neafirmiranim pjesnicima. Saša Meršinjak rodio se (19. rujna 1949.g., Nišu), studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bio je slobodni umjetnik, pisao je pjesme i prozu, eseje, novinske članke te filmske i likovne kritike.
U svojem životnom vijeku Saša je živio istinski radujući se svojem i tuđem pjesničkom peru. Živio je skromno u svojem malenom stanu kojega je izborio štrajkom glađu. Vjeran svojim filozofskim stavovima, bio je okosnica i zagovornik slobodne pisane riječi u nas. Nesalomljivi buntovnik, đentlmen finih manira, boem starog kova kojemu šešir nije bio samo glumački ''geg'' već odnos boemskog shvaćanja i življenja. Za Sašu boemština nije samo vidni oblik, otrcani privid stvarnost , boemština je jedan spoj ukusa i umjetničkog suživota . Za njega boemi nisu samo pijanci, propalice ili socijalni slučajevi koji odudaraju od svoga okruženja i svakodnevice, boemština je sveti i čisti odnos predanosti sprema umjetničkom pozivu. Saša je znao svojim šarmantnim šarolikim izričajem zadiviti i puk i gospodu. Inteligencijom i intelektualnim poimanjem upuštao bi se u filozofske razgovore, diskusije i kritike. Bio je osoba širokog svjetonazora, persona dobre i drage naravi, vedar uvijek spreman na šale i pošalice na svoj i tuđi račun. Te vrline krasile su ga i održale su se u njem do zadnjeg životnog trena.
Saša Meršinjak živio je život otvorenih očiju, smrt mu je bila suputnica na tom putu. Zloćudna bolest na grlu koja se ukorijenila nije ga onemogućila da do kraja živi svoj poetski zov. Vedra i zabavna duha pun ironije i samoironije nije odavao strah. Do zadnjeg časa je recitirao i ispijao votku-đus.
Imao sam tu čast u travnju 2008.g u jednom kafiću u Dolcu s njime sjediti i dogovarati se oko termina, dana susreta mojega Hrvatskog književnog društva ''Osvit''-a da sudjelujemo na Jutru Poezije. Uspjeli smo se brzo dogovoriti da to bude 17. 05 2008.g, iako je Saša htio da to bude odmah ili znatno ranije ali ja sam inzistirao radi organizacije da to bude znatno kasnije (to je bio nažalost zadnji naš susret i druženje).
Nakon dogovora oko termina našeg gostovanja na njegovoj tribini nastavili smo ugodno čavrljati o kulturnoj politici u nas, o pjesničkim šarlatanima i prevarantima u književnim institucijama, o podjeli kulturnih sredstava, književnim nagradama, ma o svačemu smo pričali čak o drugom karcinomu koji se ponovo pojavio na grlu. Teškim promuklim, hrapavim glasom pokušavao mi je objašnjavati bit i misao izrečenu, trudio se gestikulacijom, pokretima ruku, mimikom dočarati mi smisao riječi. Čak bi se ljutio kad bih mu rekao da ga ne razumijem i da se toliko ne muči izgovarat riječi već da bi bilo lakše da mi zapiše sto je mislio reći.
Mahnuo bi rukom i u međuvremenu bi posegnuo za velikom staklenom bočicom đusa u kojem se skrivala votka , te bi je polako izlijevao u plastičnu inekciju koja je bila spojena gumenom sondom. - Tako hraneći se i ulijevajući votku –đus kroz nos Saša je preživljavao svoje zadnje dane. Pun života i želje da produži život u svojoj agoniji, Saša je ostao do kraja života vjeran svome boemskom putu, slobodnom duhu i kreativnoj slobodi. Saša Meršinjak je bio jedan od posljednjih boema hrvatske i književne kultne scene, predan svom umjetničkom zovu pjesništva, živio je život vjerujući da je iskrena predanost prema umjetnosti i pjesništvu iznad svega.
Istinski pjesnik je biće slobodnog uma i kreativne slobode, a pravi pjesnici nadživjet će vrijeme klanovskih književnih kvazi veličina. Saša Meršinjak je bio slobodna poetska institucija i iza njega književna jutra neće biti ista. Tračak svjetlosti još će buditi sjećanja na njegov vedri dječački osmjeh i pružat će čisti sjaj novim zvijezdama na književnom nebu.
CEZNJA
MOZDA SE SRETNEMO
U SNU
ISPOD NEBA
OPIJENI ZIVOTOM
MOZDA OSTANEMO SAMI
CEKAJUCI CEZNJU



pjesnik VALERIO ORLIĆ



-------------------------------






--- On Sat, 8/9/08, The Heron's Nest Webmaster wrote:

From: The Heron's Nest Webmaster
Subject: Volume X Illustration Contest!
To: "The Heron's Nest Webmaster"
Date: Saturday, August 9, 2008, 5:46 PM

Dear Poets, Artists, and Friends,

A reminder that if you're interested in submitting artwork to the annual
Heron's Nest Illustration Contest, the deadline is October 1st, less than
two months away.

Sectional art categories for Volume X will be the same as in previous years:

Overview
Spring
Summer
Autumn
Winter
Readers' Choice Awards
Special Mentions
Readers' Comments
Memorials

Submissions may be paintings in various media, photographs, drawings, or
collages. And this year, all art may be submitted either in black and white
or color.

You may submit your work either electronically via e-amail (preferred
method), or via the postal service. If you use the postal service, please
send six (6) copies of each piece. Photocopies are fine. The work may be
presented in an 8 1/2" X 11" format or smaller. All chosen work will
eventually be configured to the size of the book: 5" X 8" No entries
will be returned.

Please send your work to John Stevenson:

via e-mail:

or via postal service: P. O. Box 122, Nassau, NY 12312-0122

SUBMISSION DEADLINE: October the first.

Wishing you all inspiration,

The Heron's Nest Staff

---
The Heron's Nest
http://www.theheronsnest.com

----------------------



--- On Tue, 8/12/08, Djurdja Vukelic-Rozic wrote:

From: Djurdja Vukelic-Rozic
Subject: CICIBAN
To: borivojbukva@yahoo.com
Date: Tuesday, August 12, 2008, 11:01 AM

Info za prevoditelje:

CICIBAN
Velika sjenica
Parus major
Great Tit

Velika sjenica, česta u našim šumama, šikarama, vrtovima, voćnjacima i parkovima.
Najčešća sjenica u Hrvatskoj.
Glasa se raznoliko no ima i svoju pjesmu: "cici-pa, cici-pa"

Stoga ju volimo zvati ciciban.




------------------------



--- On Thu, 8/14/08, Zlatomir Borovnica wrote:

From: Zlatomir Borovnica
Subject: Fw: još 1 konkurs
To: borivojbukva@yahoo.com
Date: Thursday, August 14, 2008, 3:00
PM

Evo jedan konkurs.
Pozdrav
Zlatomir

------------------------------------------

Tekst preuzet sa zvanične prezentacije BlogOpen-a.
Organizacioni Odbor BlogOpena 2008 raspisuje konkurs za najbolje tekstove na srpskom, hrvatskom, bošnjačkom i makedonskom jeziku, objavljene na blogovima posle 01. 10. 2007.god.
U obzir dolaze tekstovi raznih formi i tematika, kao što su: priče, pesme, eseji, lični i dnevnički zapisi, društveno angažovani, polemički i drugi tekstovi.
Jedan autor može konkurisati sa najviše dva teksta.
U prijavi za konkurs navesti puno ime i prezime i/ili nick autora, kraću biografiju i link prema objavljenom tekstu.

Prijave slati na adresu blogopedija@bitno.org.yu
Rok za prijavu radova je 05. 09. 2008.god.
Najbolji radovi po izboru stručnog žirija biće objavljeni u zborniku BLOGOPEDIJA 2008.


-------------------------------------

eto još jednom:


--- On Fri, 8/15/08, Tanja wrote:

From: Tanja
Subject: : pozuri
To: "Jadran" , borivojbukva@yahoo.com, boris.nazansky@zrenik.hr
Cc: "Jadran" , borivojbukva@yahoo.com, boris.nazansky@zrenik.hr
Date: Friday, August 15, 2008, 6:27 AM



KONKURS ZA BLOGOPEDIJU 2008
Organizacioni odbor Blogopena 2008 raspisuje konkurs za najbolje tekstove na srpskom, hrvatskom, bošnjačkom i makedonskom jeziku, objavljene na blogovima posle 01. 10. 2007.g.
U obzir dolaze tekstovi raznih formi i tematika, kao što su: priče, pesme, eseji, lični i dnevnički zapisi, društveno angažovani, polemički i drugi tekstovi. Jedan autor može konkurisati sa najviše dva teksta.
U prijavi za konkurs navesti puno ime i prezime i/ili nick autora, kraću biografiju i link prema objavljenom tekstu.
Prijave slati na adresu Blogopedija@bitno.org.yu



----------------






KNJIŽEVNI KLUB:

„MIROSLAV MIKA ANTIĆ“

INĐIJA, KNEZA LAZARA 14/25

USLUŽNI TELEFONI I E-MAIL

FIKSNI: +381/22-551-347;

MOBILNI: +381/64-617-1354; +381/63-1055-199

E-MAIL: Zlatomir_borovnica@vektor.nett BORIVOJ BUKVA,

HRVACKA



PREDMET: OBAVEŠTENJE –
POZIV

NADIJI RUBEŠA,

HRVACKA



Poštovani(a), obaveštavamo Vas da
ste učestvujući na našem međunarodnom pesničkom konkursu pod nazivom „GARAVI SOKAK“, Inđija 2008. odlukom žirija zastupljeni u ovogodišnjem zborniku pod istim nazivom kao i manifestacija.



Pozivamo Vas da dana 13. septembra 2008. godine učestvujete na završnom delu manifestacije koji će se održati u velikoj sali Kulturnog centra u Inđiji. Početak je zakazan za 14 časova.



Molimo Vas da potvrdite Vaš dolazak najkasnije do 20. avgusta. Ukoliko ne dobijemo Vaš odgovor, smatramo da niste zainteresovani za dolazak.



Književni klub snosi troškove:

zakupa sale,

troškove večere i pića,

štampanje zbornika.



Putne troškove i troškove, eventualnog, prenoćišta snosite sami.

Navodimo da obaveštenje – poziv važi isključivo za lice na koje glasi.

U nadi da ćete nas razumeti i biti naš gost, srdačno Vas
pozdravljamo.



U
INĐIJI: 11.08.2008.

ZA KNJIŽEVNI KLUB:



Zlatomir Borovnica, predsednik



-----------------------------------------------------------------


--- On Fri, 8/15/08, Press Fondacija APBPS wrote:

From: Press Fondacija APBPS
Subject: ICBP Konferencija
To: "Press Fondacija APBPS"
Date: Friday, August 15, 2008, 10:02 AM



Poštovani,



Nekoliko napomena uoči održavanja Prve međunarodne naučne konferencije o Bosanskoj dolini piramida od 25-30. augusta 2008. (www.icbp.ba) na kojoj će učestvovati oko pedeset stručnjaka, među kojima i dvadeset vodećih egipatskih arheologa, egiptologa i geologa, zatim kineski arheolozi koji će po prvi put svjetskoj javnosti predstaviti istraživanja na kineskim piramidama, ruski akademici, te stručnjaci iz Velike Britanije, Poljske, Mađarske, Austrije, Hrvatske i BiH.



1. ICBP Konferencija će biti održana u sarajevskom hotelu Grand (www.grandhotel.com)



2. Registracija za učesnike i goste je 24.08. (nedelja) od 13:00 - 22:00, 25.08. (ponedeljak) od 07:00 - 08:00 i 27.08. (srijeda) od 08:00 - 09:00 sati.



3. Prijevoz za učesnike, medije te goste s plaćenom kotizacijom na arheološke lokacije u Visokom i Zavidovićima je organiziran 25, 26 i 30. augusta .



4. Svi učesnici, mediji i gosti ICBP Konferencije dobiće Knjigu abstrakata prije održavanja Konferencije, a Knjigu objavljenih referata/prezentacija u roku od 60 dana nakon Konferencije.





Press ICBP Konferencije



-------------------------------------------------------------

MALI ZEC



Bio jednom jedan mali zec. Po cio bi dan skakutao među šašom i rogozom na obali jezera. A kad je jeo rogoz, jeo ga je pohlepno. Takvom se jednom zgodom dogodi da mu oštar list rogoza rasiječe usnu. Pođe on k vatri, pa se požali na rogoz.

"Vatro, vatro, spali rogoz"" reče zeko.

"Što ti je rogoz učinio, da bih ga spalila"? upita vatra.

"Rasjekao mi je usnu".

"Sam si kriv zato, jer si pohlepan", objavi vatra.

Dakako, to se nije svidjelo malomu zekonji, te on put pod šape i dođe k vodi da se požali na vatru.

"Vodo, vodo, ugasi vatru"! reče zec.

"Što ti je vatra učinila, da bih ju ugasila"? upita voda.

"Nije htjela spaliti šaš i rogoz".

"A što ti je šaš i rogoz učinio da bi ga trebalo spaliti"?

"Rasjekao mi je usnu".

"Sam si zbog toga kriv, jer si pohlepan", objavi voda.

Dakako, to se nije svidjelo malomu zekonji, pa on pođe k lovcu, da se požali njemu.

"Lovče, lovče, ustrijeli vodu," reče zec.

"Što ti je voda učinila, da bi ju trebalo ustrijeliti"?

"Nije htjela ugasiti vatru".

"A što ti je učinila vatra"?

"Nije htjela spaliti rogoz".

"A što ti je učinio rogoz"?

"Rasjekao mi je usnu".

"Sam si tomu kriv, jer si pohlepan"!

Dakako, to se nimalo nije svidjelo malomu zecu, pa se on uputi do miša, da se požali njemu.

"Mišu, mišu, de preglođi tetivu na lovčevu luku, tako da ga ne mogne rabiti", reče zečić.

Mišu bude žao maloga zeca, pa on potrča da mu učini po volji.

Ugleda ga lovac i spopadne ga bijes, pa napne luk da ustrijeli miša, ali zabunom odapne strijelu u vodu.

Uzbuni se voda, i krene na vatru.

Uplaši se vatra, i jurne u šaš.

Plane šaš, i plamen dohvati maloga zeca. Oba mu uha i rep oprlji vatra, a tko je bio kriv za to, nego opet on sam!



(Basna sjevernjačkoga naroda Mansi, prijevod V. K.)

Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena





--------------------------------------------------

LICEMJERNI VUK



U jednoj pećini iznad rijeke Gange, živio je vuk.

S proljeća, kada se himalajski snjegovi otapaju, Gangine vode nabujaju, i dosegnu poplavnu razinu. Tada se rijeka podigne sve do pećina. Jednoga jutra, vukova se pećina nađe okružena vodom sa svih strana, i vuk nije mogao u uobičajen lov u okolicu.

"Hm", reče vuk, "danas nema ništa od ručka. Proglašavam današnji dan blagdanom, a u čast blagdana, ja ću postiti".

I vuk se smjesti na rub stijene, zauzme položaj svetačkoga spokoja, kao da se zavezao u duboke i pobožne misli. No netom je zauzeo taj položaj, kadli doskakuta u njegov vidokrug jedna koza, koja je očito tražila izlaz iz poplavljena područja. Skakutala je s kamena na kamen, i uskoro se našla na domašaj skoka od vuka.

Vuk se smjesta prene.

"Gle, evo mi ručka", reče oblizujući se."Rekao bih da danas ipak nije blagdan, jer inače mi ne bi došla ova koza, baš kao naručena! Ako nije blagdan, onda ne trebam ni postiti".

I on se zaleti na kozu. No koza se vješto izmaknu, i dade se u bijeg.Vuk za njom, ali ju i opet promaši. Tako su se vijali po kamenju, sve dok koza ne uspije pobjeći. Vuk ju je uzalud tražio. Zadihan se vrati pred pećinu.

"Nisam ja od soja nepobožnih", mrmljaše vuk."Meso se ne jede na blagdan, pogotovu ne kozje meso.Ne., ne, danas je dan posta"!

I on opet zauze onaj svoj svetački položaj.



(Indijska basna, prijevod V. K.)



Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena



-----------------------------------------------

VRAGOMET



Miš kao miš, izvirio iz rupe. Izjurio iz rupe. I sjurio se mački među šape. Mačka kao mačka, šćepala miša. Noseći ga u zubima, ona mu se podrugnula:

"Mišiću, kuda li si važno namjerio? Da mi ne bi zakasnio"...

"Idem na ručak kod Vragometa", govoraše miš pribrano. Ali mu je srce bubnjalo od straha. "Zbilja ne bih želio zakasniti".

"Kakvoga Vragometa"? iznenađeno će mačka, te umalo ne ispusti miša iz gubice.

"Zar ne poznaješ Vragometa"!? zakoprca se miš među mačjim očnjacima. "Strašan je. Ima crvene oči i ljubičastu grivu. Rika mu je kao u lava, a zubi kao u slona. Stanuje u jarku, eno ispod onoga žbunja".

"Hm. Nikad čula.A što će biti za ručak"? zanimala se mačka.

"Oh, ne znam" reći će miš. "Samo znam da Vragomet najviše voli mačje uši na žaru".

"Zbogom prijatelju", zamijauče mačka, ispusti miša, i dade šapama vjetra.



Miš kao miš, odjurio dalje. Iznenada ga nadleti crna sjena. Sova kao sova, sletjela i pružila kandže put miša.

"Hoćeš li kod mene na čaj"? huknula je podrugljivo.

"Vrlo bih rado, ali žurim se na kavu kod Vragometa", zasopće miš. "Ja, znaš, nisam ljubitelj čaja".

"Vragometa!? Tko ti je taj"? pitala zlokobnica spuštajući se sve niže.

"Zar ne znaš Vragometa!? Strašan je kao leteći nosorog. Zmajevi se skutre u rupama kad on krene u lov".

"Hm. Nikad čula.A što lovi taj tvoj Vragomet"?

"Oh, njegova je osobita poslastica sladoled od sove", objasni miš, a sova se učas diže, i nestade u krošnji.



Miš kao miš, jurio dalje. Iznenada mu put prepriječi golema zmija.

"Hej, mišiću", zapsika ona, "dobro ćeš mi doći za ponudu gostima. Danas mi je, naime, zmijindan - blagdan svih nas koji gmižemo i vijugamo".

"Žao mi je", rekne miš, sad već siguran u sebe. "Mene čeka gozba kod Vragometa".

"Kakvoga Vragometa"? prenerazila se zmija, zaboravivši zatvoriti usta.

"Ti ne znaš Vragometa?! Ah zmijo, zmijo, tomu se od tebe nisam nadao. Vragomet stanuje u onoj tamo rakiti. Stas mu je strm, jezik mu je crn, smrad mu je nesnosan, urlik smrtonosan. Je li moguće da ne znaš Vragometa"?!

"Hm. Nikad čula.A čime se bavi taj tvoj Vragomet"?

"Za njega nema dobroga ručka bez umaka od zmije"!

Strelimice odvijuga zmija u grmlje, a miš kao miš, uputi se dalje.



Odjednom, preda nj bane glavom Vragomet.

Miš osta razjapljenih usta.

"Ti, dakle, ipak postojiš"?!

"Nego što"! zaurla Vragomet. "Stvorio si me svojim lažima! Izmislio si me! I sad ću te u slast pojesti"!

"Stani"! viknu miš. "Ako si ti moja izmišljotina, onda ti meni ništa ne možeš! Jer ja znam da ti ne postojiš! U ovoj šumi, na ovomu polju, jedino ja to znam! Ali ti zato do mile volje možeš biti strah i trepet za sove, zmije, mačke i slilčne! Eno ti njih, pa ih ganjaj"!

Vragomet zažagri očima, zatrese grivom, zašušti krljuštima, zatopće stopalima. I zajuri se u šumu među uplašene zvjerke - vragomet kao vragomet, željan umaka od zmije, sladoleda od sove, prženice od mačjih ušiju.

A miš kao miš, odjuri u svoju rupu.



(Po motivima basne J. Donaldson, V. K.)





Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA

NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena

VATANJE OVCE



Jednoga dana zec naiđe na mrtvu planinsku ovcu, koju je bio ubio vuk. On ju raspori, i dade se na posao da ju skuha, kad tuda naiđe plavi lisac.

"Hej, zdravo zeče", reče lisac.

"Zdravo", uzvrati zec.

"Kako ti je pošlo za rukom da ubiješ ovcu"?

"Oh, posve jednostavno! Šuljao sam se za njom, i na sav glas viknuo, pa je ona od straha pala mrtva".

"Nauči me kako to izvesti, jer i ja bi htio ubiti planinsku ovcu", zamoli ga lisac.

"Samo se prišuljaj iza ovce", objasni zec, "i kad joj se posve približiš, urlikni, i posao završen".

"Vrlo dobro", reče plavi lisac. "Odoh ja iz ovih stopa u lov".

I lisac odjuri. Ugleda planinsku ovcu, prišulja joj se, i zaurliče. Ali umjesto da padne mrtva, ovca pobježe. Vrati se lisac k zecu praznih šapa.

"No, jesi li ubio ovcu"?

"Nisam".

"Kako si tup! Ni ovcu ne znaš ubiti! Da si samo zazvao "stani, stani", ovca bi toga trena pala mrtva! To je prokušan način hvatanja ovce"!

Ove zečeve riječi tako uplašiše lisca, da on podvi rep, i pobježe odatle glavom bez obzira.

"Oh, oh, oh"! jaukao je bježeći. "Ako još budem slušao što priča onaj zec, i ja bih mogao pasti mrtav umjesto ovce"!



(Basna sibirskoga plemena Čukči, prijevod V.K.)





Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA

NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena

Subject: ISKRENA SUCUT ISTINSKOM PJESNIKU SASI MERSINJAKU
To: borivojbukva@yahoo.com
Cc: "Valerio Orlić"
Date: Monday, August 11, 2008, 2:18 PM

----------------------------------

ISKRENA SUCUT I BLAZEN MIR ZELIMO NASEM SASI MERSINJAKU

ISTINSKOM PJESNIKU I POSLJEDNJEM HRVATSKOM BOEMU

ISKAZUJEM ZELJU GOSTOVANJA SA HRVATSKIM KNJIZEVNIM DRUSTVOM ''OSVIT''

NA JUTRU POEZIJE ZELJA NAM JE DA SE JUTRA NASTAVE ..... POZDRAV

----------------------------------


Hrvatsko književno društvo ''Osvit''--Rijeka

predsjednik pjesnik valerio orlic



http://www.tatjanaudovic.com



http://triesduja.blog.hr



NA OVOM BLOGU MOZETE VIDJETI NASE POSLJEDNJE DRUZENJE SA SASOM MERSINAKOM

17 .05 2008 NA VASEM JUTRU POEZIJE -POD STARIM KROVOVIMA-

- Hrvatska kultura je ostala siromašnija za jednoga velikoga istinskog pjesnika, koji je nesumnjivo bio institucija slobodne pisane riječi. 05. kolovoza 2008.g u Zagrebu, u 59. godini života nakon duge i teške bolesti napustio nas je posljednji zagrebački boem Saša Meršinjak. Od 91. godine Saša je predsjednik i voditelj kultne zagrebačke književne tribine Jutro poezije koja slovi kao najstariji pjesnički klub u svijetu, utemeljen u Zagrebu 1962. Već je za studentskih dana u Zagrebu uređivao Polet i Studentski list, a u književnosti se javio početkom 70-ih godina prošloga stoljeća.

- Saša Meršinjak objavio je dva romana: Predstave na granici (1978) i Ispovjednik (1978) te zbirke pripovijesti Akrobat (1974), Lude gljive (1998) i Gordijski čvor (2002). Za života su mu izašle dvije zbirke poezije: Šahovska polja spavača (1979) i U ruhu gurua (1994), a u rukopisu je ostao Snježni leopard. Kao voditelj Jutra poezije utemeljio je nagrade za poeziju"Josip Sever" i "Ružica Orešković" za mlade pjesnike te pokrenuo izdavaštvo, tiskajući u biblioteci "Jutro poezije" knjige i afirmiranim i neafirmiranim pjesnicima. Saša Meršinjak rodio se (19. rujna 1949.g., Nišu), studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bio je slobodni umjetnik, pisao je pjesme i prozu, eseje, novinske članke te filmske i likovne kritike.

U svojem životnom vijeku Saša je živio istinski radujući se svojem i tuđem pjesničkom peru. Živio je skromno u svojem malenom stanu kojega je izborio štrajkom glađu. Vjeran svojim filozofskim stavovima, bio je okosnica i zagovornik slobodne pisane riječi u nas. Nesalomljivi buntovnik, đentlmen finih manira, boem starog kova kojemu šešir nije bio samo glumački ''geg'' već odnos boemskog shvaćanja i življenja. Za Sašu boemština nije samo vidni oblik, otrcani privid stvarnost , boemština je jedan spoj ukusa i umjetničkog suživota . Za njega boemi nisu samo pijanci, propalice ili socijalni slučajevi koji odudaraju od svoga okruženja i svakodnevice, boemština je sveti i čisti odnos predanosti sprema umjetničkom pozivu. Saša je znao svojim šarmantnim šarolikim izričajem zadiviti i puk i gospodu. Inteligencijom i intelektualnim poimanjem upuštao bi se u filozofske razgovore, diskusije i kritike. Bio je osoba širokog svjetonazora, persona dobre i drage naravi, vedar uvijek spreman na šale i pošalice na svoj i tuđi račun. Te vrline krasile su ga i održale su se u njem do zadnjeg životnog trena.
Saša Meršinjak živio je život otvorenih očiju, smrt mu je bila suputnica na tom putu. Zloćudna bolest na grlu koja se ukorijenila nije ga onemogućila da do kraja živi svoj poetski zov. Vedra i zabavna duha pun ironije i samoironije nije odavao strah. Do zadnjeg časa je recitirao i ispijao votku-đus.
Imao sam tu čast u travnju 2008.g u jednom kafiću u Dolcu s njime sjediti i dogovarati se oko termina, dana susreta mojega Hrvatskog književnog društva ''Osvit''-a da sudjelujemo na Jutru Poezije. Uspjeli smo se brzo dogovoriti da to bude 17. 05 2008.g, iako je Saša htio da to bude odmah ili znatno ranije ali ja sam inzistirao radi organizacije da to bude znatno kasnije (to je bio nažalost zadnji naš susret i druženje).
Nakon dogovora oko termina našeg gostovanja na njegovoj tribini nastavili smo ugodno čavrljati o kulturnoj politici u nas, o pjesničkim šarlatanima i prevarantima u književnim institucijama, o podjeli kulturnih sredstava, književnim nagradama, ma o svačemu smo pričali čak o drugom karcinomu koji se ponovo pojavio na grlu. Teškim promuklim, hrapavim glasom pokušavao mi je objašnjavati bit i misao izrečenu, trudio se gestikulacijom, pokretima ruku, mimikom dočarati mi smisao riječi. Čak bi se ljutio kad bih mu rekao da ga ne razumijem i da se toliko ne muči izgovarat riječi već da bi bilo lakše da mi zapiše sto je mislio reći.
Mahnuo bi rukom i u međuvremenu bi posegnuo za velikom staklenom bočicom đusa u kojem se skrivala votka , te bi je polako izlijevao u plastičnu inekciju koja je bila spojena gumenom sondom. - Tako hraneći se i ulijevajući votku –đus kroz nos Saša je preživljavao svoje zadnje dane. Pun života i želje da produži život u svojoj agoniji, Saša je ostao do kraja života vjeran svome boemskom putu, slobodnom duhu i kreativnoj slobodi. Saša Meršinjak je bio jedan od posljednjih boema hrvatske i književne kultne sce

Valerio Orlić

LIJEPO LICE I RUŽNE NOGE





Došao jelen da pije vodu jezera. Nagnuo se, zagledao se u vodu, bistru poput zrcala. Ugledao svoju prekrasnu glavu s razgranatim rogovljem.

"Kako sam lijep", pomisli jelen. "Nema mi ravna u cijeloj Božjoj šumi"!

Tako je sebi bio neodoljiv, da je nakretao glavu čas lijevo, čas desno, ne bi li se bolje ogledao.

"Ne zna se jesam li ljepši kad okrenem desnu stranu, ili pak lijevu, ili kad pogledam ravno", prebirao u sebi jelen., "Tko me jednom vidi, taj me ne zaboravlja"!

Onda mu pogled padne na njegove duge, tanke noge. Jelen se snuždi.

"Oh", protuži, "zar da ovakvu glavu nose ovakve noge? Zar ovakvu ljepotu da nosi ovakva rugoba!? Bože, zašto si mi dao tako slabačke, neugledne noge, a glavu tako upadno lijepu, i rogove tako veličanstvene"?

Još je jelen bio u tomu razmišljanju, kad se oglasi lajanje lovačkih pasa. U tili čas, nalik munji, jelen jurne niz šumi i livadu, koliko su ga nosile njegove hitre nobe. Rogovi su mu tu i tamo znali zasmetati, zaplećući se o nisko granje. I na jednomu mjestu jelen se zaplete rogovima o visok busen. Grčevito se borio da se otplete.

"Oh, što bih dao da nemam rogove"! povika jelen. "Što bih dao da imam samo svoje vjerne, brze noge"!

Psi su se već pojavili na vidiku, kad se jelen posljednjim snagama uspio iščupati iz grmlja. Jurnu još jednom, i ubrzo se izgubi lovcima s vidika.

"Hvala vam, dobre moje noge", soptao je jelen. "Stid vas bilo, rogovi! Gle, cijenio sam ono, zbog čega me ljudi love. A smatrao sam nevrijednim ono, što me je spasilo".



(Indijska basna, prevela i prepričala V. K.)







Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA

NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena



-------------------------------------------------

KAKO JE LISICA OBMANULA HIJENU





Lisica ožednje i doklimata do nekakva bunara. U bunaru su o konopcu visila dva vjedra. Sjede lisica u jedno vjedro, pa se spusti u bunar, dok se drugo vjedro popelo uvis.

Kad se lija napila i htjela izljesti iz bunara, shvati da je upala u stupicu. Čekala, čekala, dočekala i noć. U vodi bunara zabijelio se polumjesec. Uto naiđe gladna hijena, pa se naže nad bunar i ugleda u njemu lisicu i polumjesec.

"Što radiš tamo dolje"? upita hijena.

Lisica reče:

"Zar ne vidiš? Upravo sam se najela sira - srećom, ostala je polovica za tebe".

"A kako bih ja dolje do sira"?

"Jednostavno. Sjedni u vjedro i spusti se":

Umah hijena skoči u vjedro, i ono poletje u dubinu, dok se vjedro s lisicom izdignu do vrha. Tako se lisica iskobelja iz bunara, a hijena ostade u njemu bez sira.



(Nigerijska basna, prijevod M.Š., prepričala V.K.)







Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA

NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena

PLOP



Prije mnogo godina šest je zečeva živjelo u šumi, na obali jezera. Jednoga dana, s najvećega drveta otkide se velik, zreo plod, i pade u jezero. Kad je bućnuo u vodu, čuo se zvuk "plop". Zečevi se preplašiše, ne znajući kakav je to zvuk, pa nagnuše bježati što su ih noge nosile.

Ugleda ih lisica, pa povika:

"Zečevi, od čega bježite"?

Zečevi kliknuše:

"Ide Plop"!

Čuvši to, i lisica se dade u bijeg. Trčeći, naletješe na majmuna, koji je htio znati o čemu se radi.

"Ide Plop"! doviknu mu lisica.

Užasnut, majmun potrča s njima. A uskoro se bjeguncima priključiše jelen, bizon, nosorog, slon, crni i smeđi medvjed, leopard, i tigar. Svi su jurili glavom bez obzira.

U podnožju planine boravio je najveći od svih lavova. Kad je spazio tigra kako trči, zarikao je:

"Brate, pred kim to bježiš, ti, koji si najjači od svih životinja"?

"Ide Plop"! zaurla tigar.

"Kakav Plop?! Gdje je Plop"?

"Tamo negdje"!

"A tko je Plop"?

"Zapravo, ne znam tko je Plop", priznade sad tigar, potom i slon, potom i leopard, potom medvjedi.

"Ne znate tko je Plop, a dignuli ste uzbunu, i bježite da se sve praši"! naruga se veliki lav. "Hajde, stanite, da vidimo tko je od vas vidio Plopa"! Bjegunci tada zastadoše, i stadoše se međusobno propitivati tko je od njih vidio Plopa. Lav upita tigra, tigar upita leoparda, leopard upita medvjeda, i sve tako redom, dok lisica nije izjavila da su zečevi donijeli vijest o Plopu.

Šest zečeva to potvrdi.

"Čuli smo"! zagrajaše. "Svih nas šestoro je čulo"!

"A je li netko i vidio"!?

Svi zamuknuše.

"Hajde, pokažite nam gdje ste ga čuli", zareži lav.

Zečevi povedoše lava do obale jezera.

"Ovdje živi strašni Plop"!

U tomu času otkide se sa stabla još jedan veliki plod, i bućne u vodu.

"Plop"! čulo se.

Lav se naduši smijati.

"Sad ste vidjeli od čega ste bježali".



(Tibetska, nepalska, mongolska basna, prevela E. V.,

prepričala V. K.)







Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA

NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena





-------------------------------------------------

MALI LAV I MALA ANTILOPA



Negdje na savanama Afrike živjela je antilopa sa svojim lanetom. Tu je živjela i lavica sa svojim lavićem.

Majka antilopa uvijek je opominjala lane da se ne udaljuje od nje.

"A zašto"? htjelo je znati lane.

"Zato što je svijet prepun opasnosti", govorila je majka antilopa. "Nama, antilopama, najopasniji je lav. Mi smo njegova hrana".

"Ali majko", rekla je mala antilopa, "zar mi nismo brze životinje, i zar nemamo kopita i rogove? Kakva kopita i rogove ima lav"?!

"On nema ni kopita, ni rogove, ali je strašno jak, i ima oštre očnjake", odgovorila je majka. "On je kralj životinja po snazi. A mi smo miroljubive, mi nikoga ne napadamo".

Mala se antilopa zamislila.

U isto vrijeme majka lavica vodila je sličan razgovor sa svojim lavićem. Lavić je htio znati odakle njegova majka pribavlja hranu.

"Naša su hrana životinje, koje se zovu antilope", reče lavica. "One su brze, ali mi smo brži. I jači smo. Nas se svi plaše".

"Da li se netko plaši antilopa"? pitao je lavić.

"Antilopa?! Ne, nitko se ne plaši antilopa", nasmija se lavica. "Zato se one plaše nas. Mi smo kraljevi svih životinja - svi bježe od nas, svi nam se sklanjaju sputa. Na svijetu je najbolje biti lav".

Mali se lav zamislio.

Na drugomu kraju savane antilopino je lane kazalo majci:

"Znaš li što bih ja volio biti kad odrastem? Lav"!

"A zašto"? pitala je iznenađena majka.

"Zato što bih tada bio najjači, i svi bi mi se sklanjali s puta"!

Istovremeno je lavić kazao majci:

"Ja bih, majko, htio biti antilopa kad odrastem"!

"Zašto"? pitala je iznenađena lavica.

"Zato što bih više volio da me vole, nego da me se boje".



(Nepoznato podrijetlo, prijevod i obrada V. K.)





Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA

NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena



----------------------------------------------