U imaginariju narodnog predanja sastavljenog od kratkih ali efektnih dosjetki, izreka i poslovica tipa "tko je lud ne budi mu drug" ili "bez muke nema nauke" ili pak "tko pod drugim jamu kopa, bla bla bla", te sličnih mudroslovica, postoji jedna koja mi redovito čini gricule kao kad netko struže stiroporom po staklu, a glasi "od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba".

Kažem, izaziva mi nelagodu ne toliko zbog toga što mi đačko doba nije ostalo u lijepom sjećanju (uostalom, često mu se vraćam na ovim stranicama) već zato što mi kolijevka i grob nekako ne izgledaju kao stanovnici iste rečenice. Možda bi bilo dobro ovu izreku malo preformulirati pa, barem što se muškaraca tiče reći - od kolijevke pa do ćele i droba, najljepše je đačko doba. Imam osjećaj da bi to bilo znatno slikovitije. Što se ljepšeg spola tiče, za sada mi ništa suvislo ne pada na pamet.

Uglavnom, u tom đačkom dobu šopaju te kao gusku raznoraznim podacima, podacima, podacima, a tvoje biće na najprirodniji način pruža otpor takvom teroru pa veoma brzo shvatiš da je od kemijske mase atoma ugljika ili najznačajnijih stihova Ilije Crijevića umnogome važnije početno slovo tvog prezimena.

Zašto?
Zato što početno slovo tvog prezimena određuje poziciju koju ćeš zauzeti u školskom dnevniku, ili imeniku, kako vam drago. To je posebno važno kod iznenadnog ispitivanja. Neki su profesori imali običaj započeti ispitivanje s početka dnevnika pa bi tada redovito nastradali Anđelić, Barić, Bilić i Čarija. Drugi su pak više voljeli krenuti odostraga (sic) pa bi se u tom slučaju preznojavali Žižak, Zelalija, Vitezica a bome ni ja kao Veršić nisam bio daleko.
Ipak, daleko najveći broj nastavnika je imao običaj otvoriti dnevnik nasumice pa koga pogodi - pogodi. Tako bi svaki učenik imao jednake šanse da potpuno nepripremljen ustane iz klupe, dovuče se do ploče, uzme kredu u ruke pa se izvlači, zamuckuje i preznojava pred čitavim razredom. Jel to pošteno? Svakome iste šanse.
Šipak je pošteno!

Svake školske godine se kao po nekom nepisanom zakonu ponavljala ista stvar - dnevnik se uvijek "slučajno" otvarao na istog nesretnika. Jedne godine na Rinčić Vinku, druge na Pavković Denisa, treće na Lulić Anđelku. I to po nekom obrascu koji je bio nedokučiv. Čovjek bi pomislio da će se golema knjižurina otvarati po čistoj sredini tamo gdje su vidljive one zakačke, klamerice, kako li se već zovu, ali ne - kao što rekoh, dnevnik se sam otvarao po potpuno neshvatljivoj formuli. Ipak, ono što je neosporno - od sto nasumičnih otvaranja, u sigurno osamdeset od njih, otvorio bi se na istoj stranici. I sad, učenik koji je imao tu nesreću da dnevnik baš njega uzme na pik, izmolio je sve svece i očenaše samo da ta školska godina što prije završi pa da dogodine ta pokora prijeđe na drugoga.

Godinama kasnije, družeći se s raznim drugim knjigama, a ne samo školskim dnevnicima, primjetio sam da svaka od njih ima isto neobično svojstvo - tu jednu stranicu na kojoj se knjiga "sama" otvara.



Bilo je da je uzmete u ruke pa je namjerno otvorite ili da vam slučajno padne na pod pa se raširi u špagu, svaka, doslovce svaka knjiga će imati tu "stranicu X", koja će biti karakteristična samo za nju i niti jednu drugu. Čak ni knjige sestre, blizanke, dakle primjerci od istog izdanja i istog izdavača neće na istom mjestu imati tu čarobnu stranicu otvaralicu.

Živeći ovaj život, jedini koji nam je dan, svatko od nas ima vlastitu stranicu koja se otvara "sama od sebe". U albumima naših sjećanja uvijek postoje slike koje se iznova javljaju, naoko slučajno odabrane, ali očito iz nekog razloga kojega još ne možemo razumjeti. Zašto je to tako - ne znam. Niti ću ikad saznati. Ali, ako te slike dozivaju lijepe uspomene, onda možeš reći da si sretan čovjek.