Mogao bih danas pisati epski o boju sa strašnim Provajderom koji me nekoliko dana ostavio izvan neta što sam umalo doživio kao kolaps svijeta.
Mogao bih pisati lirski o posljednjem izdanju jednog velelijepog festivala, Salona Ethnoambienta koji mi je uljepšao proteklih devetnaest ljeta. Još samo večeras i nikad više.
Mogao bih pisati gnjevno o tome kako se ovih dana čitava jadranska obala pretvorila u pijacu za buhe, uhode i protuhe, u kojoj se naplaćuje sve i svašta a nudi jedno veliko ništa.
Mogao bih pisati nježno o mojim Ljubavima, a ima ih, ima ih...

Mogao bih pisati o jednom lavu koji mi se ovih dana, a ni sam znam zašto, uporno javlja iz mojih sjećanja. Eto i sad mi je pred očima ta debela knjiga, bogato ilustrirana enciklopedija životinjskog svijeta, i točno pamtim da je negdje pri zadnjim stranicama stajala dojmljiva fotografija pravog, rasnog, ponosnog lava kako leži pored neke rijeke, a iza njega se presijava savana u milijun nijansi Afrike.

Vidio sam par puta lava u zoološkom vrtu ili u cirkusu, ali nikad u njegovom prirodnom ambijentu. Zanimljiva je priča o tom veličanstvenom biću. Jer lav, niti je najveći, niti je najbrži, niti je najbolji lovac, niti je... ne znam što još sve nije, ali unatoč svemu, ipak je - kralj.

I ne samo kralj životinja. Na koliko se samo grbova i zastava nalazi simbol lava čak i u zemljama čijim pustopoljinama lav nikad nije kročio. Eto, sad mi na brzinu padaju na pamet Češka, Nizozemska, Belgija pa nekadašnja Mletačka republika, da ne nabrajam dalje. Čini mi se da mu jedinu konkurenciju u heraldici čini orao. No dobro, orlova ima gotovo svugdje, ali lavova...



Isto tako mi nije baš isuviše bistro zašto se često za nekog kaže da je obavio "lavovski dio posla". To kao hoće reći - iznio je glavninu, najveći dio posla. Čovječe, kakav je to lavovski dio posla kad lav po čitav dan ne radi ništa nego samo spava!? Dobro ajde, ne baš čitav dan, ali nedvojbeno je utvrđeno da lav u prosjeku spava četrnaest sati dnevno. Što je vjerojatno sreća za čovjeka, jer da lavovi spavaju šest-sedam -osam sati kao mi, onda ovim svijetom ne bi vladao čovjek nego lav.

I možda je upravo simbolika da sada, na početku vladavine Lava, u sredini ljeta dvije i šesnaestoga pišem priču kakvu nikad do sad nisam pisao. Priču koja je toliko intimna da je se ne usuđujem pisati javno već samo u sebi. Sjećate se kako su nas u nižim razredima osnovne gnjavili s onim - čitaj u sebi ili čitaj naglas. Kad si čitao naglas, svi su te mogli čuti, kad si čitao u sebi, onda nitko pojma nije imao što zapravo čitaš. I čitaš li uopće ili misliš na nešto sasvim stoto. Tako nekako slično i ja ovih dana pišem tu moju priču, u sebi, nekim neobičnim fontom. čas raskošno kičastim, čas ogoljenim do srži. Poznat mi je početak, poznati su likovi, poznato mjesto, vrijeme i radnja, još se samo čeka rasplet i...

Stoga više neću reći ni zuc, jer ovu priču posljednjih dana ne ispisujem već je duboko proživljavam, jako mi je važna i volio bih najviše od svega da joj bude sretan kraj.