Mogao sam se vaditi na pun mjesec ili jugo koje se usred noći podiglo nad zaljevom ili pak težak tamnoljubičasti zrak zasićen mirisima tek propupale žuke, masline i bora, ali nemir koji je prožeo moje tijelo dao je naslutiti da ćeš doći. Možda me iznenadilo jedino što sam te pronašao na najgornjoj polici ormara s knjigama, tamo gdje i prašina rijetko zalazi, među zaboravljenim piscima Misterija svijeta, Junaka antičkih mitova i Zbornika radova sa simpozija Sorta 2002, među koricama koje se nisu otvarale jedno pošteno desetljeće. Već sam odavno zaboravio da sam upravo iza tog reda knjiga pospremio ili možda čak i skrio od sebe samog metalnu kutiju s danskim kolačićima od maslaca.



Kolačiće s maslacom pojeli smo jednog davnog ljeta na našem otoku, a u istu kutijicu ugurali sasušenog morskog konjica, čudo šarenih školjki i puževa, pregršt oblutaka i jednu grančicu kojom sam pisao stihove na tvojim leđima. Ispod krošnje goleme pinije koja se raskrilila poput nebobrana pronašli smo kutak svijeta stvoren samo za nas dvoje.

U međuvremenu je ostalo tisuću i jedno zajedničko jutro ispunjeno kao slučajnim dodirima i poljupcima s predumišljajem. Ostalo je modro nebo iznad zelenog Mljeta dok smo se skrivali od znatiželjnih pogleda u vrelom pijesku kao kornjače, ostao je jedan slap na Zrmanji iza kojeg smo mogli raditi svašta i biti ono što nismo nikad ni slutili da možemo biti.

Ostat ćemo prijatelji, rekla si mi jednog utorka, misleći na trenutke razuzdanog smijeha kad smo shvatili da oboje obožavamo njoke s pašticadom, napolitanke s čokoladom i pjesmu Piccolo grande amore, a mrzimo tripice, frigane paprike i kad netko kaže da sumlja.

Bili smo jedno drugom sve i još preko toga, ali u tom pijanstvu nismo znali prepoznati trenutak u kojem smo se od ljubavnika preobrazili u Ivicu i Maricu, Aniku i Tomija, Warrena i Shirley.

Ostat ćemo prijatelji, rekao sam ti, sjećajući se kako smo na išaranom listu trgovačkog papira iscrtali tlocrte, nacrte i fasade naše buduće kuće s pogledom na more, velikom terasom za prijatelje i sobama za svo troje naše djece. Željeli smo vjerovati da je to što se zbiva između nas jedinstveno i neponovljivo i da toga nigdje na svijetu nema nego da se ukazalo baš nama, naivnim budalama koji tih dana nisu sumljali ni u šta.

Ostat ćemo prijatelji, rekli smo jedno drugom i to je bila posljednja laž u koju smo željeli vjerovati.



Sakrili smo sve naše godine u ovih nekoliko rečenica i jednu kutiju sa školjkama, oblutcima i grančicom koja još uvijek miriše na tvoju kožu.
Na koncu, i nismo ostali prijatelji.
Samo smo – ostali.