U ona nevinija vremena dok telefoni još nisu bili pametniji od ljudi i kad smo u školu odlazili u šangajkama i plavim keceljama imali smo u rasporedu sati jedan zgodan predmet koji se zvao "domaćinstvo". Četrdeset i pet minuta tjedno praktičnih znanja i svakodnevnih vještina sasvim bi se fino uklopilo u pauzama između rješavanja kvadratnih jednadžbi, usvajanja taktičkih detalja sedam neprijateljskih ofenziva te biflanja atomskih masa stotinjak elemenata periodnog sustava.

Zahvaljujući "domaćinstvu", naučili smo kako sami možemo zašiti otpalo dugme na košulji ne gnjaveći mame, bake ili konobarice u zdravljaku, saznali kako urediti vlastitu sobu bez da nam iz pretrpanog ormara svako toliko provaljuje robopad zgužvane odjeće, ali isto tako shvatili da smo već dovoljno odrasli za urediti vrt, obaviti kupovinu ili pak ispeći kruh. Istina, nije mi uvijek išlo glatko, pogotovo što se kruha tiče, dok su napredni učenici mijesili s lakoćom kao da su volontirali kod Ljuša Pecolaja, ja sam stalno nešto prtljao, valjao, prevrtao, sve dok mi ne bi dosadilo pa bih na kraju zbrljetao balotu tijesta u pećnicu po sistemu - daj šta daš.
Kad je došlo vrijeme za ocjenjivanje, nastavnica Štefica je ugledavši moju ispekotinu, sumnjičavo odmahnula glavom - vidi kako je Mate lijepo oblikovao pogaču, Siniša štrucu, Marina čak i pletenicu, a ovo tvoje, ovo tvoje je...
Otok! - preduhitrio sam učiteljicu
Molim?
Ovo moje je otok od kruha! Nije pravilnog oblika, ali koji otok uopće jest? Pogledajte, ima punte, ima uvale, uostalom, znate li da se kruh umočen u sol smatra izrazom dobrodošlice?
Hm, hm, ajde neka ti bude, ovoga si se puta izvukao...



Jesam, priznajem da sam se tada izvukao, besramno sam iskoristio otok kao kviska ali čak i danas sam svjestan da nema smisla bježati od otoka. Otocima se moraš vraćati, nema ti druge, osobito kad suho jugo donese miris propupale kadulje na obraze, tada znaš kamo ti je ići.
Jedan od otoka kojemu se itekako vrijedi vraćati, u kartama iz srednjeg vijeka bivao je označen kao Insula Magna, Insula Tilago ponegdje i Insula Maior. Danas ga jednostavno zovemo - Dugim otokom.
Dugi otok je sedmi po veličini među jadranskim otocima. Reklo bi se - sretan broj, pogotovo ako uzmemo u obzir njegov položaj - trojica većih momaka od Dugoga nalaze se južno - Brač, Hvar i Korčula, a ostala trojica sjeverno - Krk, Cres i Pag. Dugi otok bi u takvom odnosu snaga značio nešto kao pivotmen u rukometu, linijski igrač koji se kreće lijevo-desno, surađuje sa svim suigračima, a u odlučnom trenutku mora čvrsto zgrabiti dodanu loptu, okrenuti se i zabiti gol.

Da, takav je Dugi otok, isturen pivot na liniji iza koje više ničeg nema. Ili barem izgleda da nema ničeg osim pučine i tanke linije horizonta koja siječe plavo i plavo.
Osim jadransko plave, još su dvije boje dominantne na otoku- izrazito crvena boja zemlje, vrtova i vinograda, te beskrajno zelena, snažna ali umirujuća boja borova, maslina i česmine kojom je prekriven čitav otok.
Iznajmili smo kućicu u Telašćici, dubokoj uvali na jugu otoka, prirodnom produženju Kornata. Odlučili smo nekoliko dana proživjeti a po mogućnosti i preživjeti onako robinzonski, bez struje, s vodom iz gustirne, s minimalnim komforom. Baš nešto razmišljam, da se Robinson Crusoe nije zvao tako kako se već zvao, bi li danas bio moguć robinzonski način života? Zamislite da se Robinson zvao štatigajaznam - Jeremy. Pa da kasnije pričaš - uh, baš smo se nauživali na jeremijadi. Hm... ne bi išlo, imali smo ludu sreću da se baš naš Robinson jedini spasio i preživio.



Naravno da sam se isto kao i prije tri godine popeo do Grpašćaka, Grbašćaka ili Grebašćaka, najviše i najdojmljivije od svih jadranskih hridi. Stojiš tako gotovo na rubu svijeta i nastojiš pogledom obuhvatiti goleme stijene što se okomito izdižu iz mora koje dolje hropti i kuha i udara i svašta još nešto subverzivno radi. Maštoviti pisci turističkih vodiča obavezno će napomenuti kako će vam se od ljepote prizora oduzeti dah. Stoga pripremite masku i disaljku a usput provjerite zna li netko od vaših suputnika izvesti Heimlichov zahvat. Za slučaj da vam se oduzeti dah ne vrati u razumnom roku.



Sutradan sam otišao do prijevoja između Grpašćaka i Stivanjske gore na kojem se nalaze ostaci crkvice svetog Viktora. Nikad ranije nisam čuo za svetog Viktora i općenito, Viktor mi nije baš ime koje pristaje nekom svecu, nekako mi se bolje veže uz nekog hokejaša ili igrača pikada ali tko sam sad ja da određujem što je prikladno a što ne. U svakom slučaju, sveti Viktor je najstarija crkvica na otoku, stara je gotovo tisuću i po godina heeeeeej, a ne tako davno, čitava se Telašćica nazivala upravo lukom svetog Viktora. Uglavnom, stajao sam na tom prijevoju i promatrao dva broda blizanca kako se mimoilaze.



U jednom trenutku, s potpuno druge strane začuo se neobičan zvuk. Uskovitlalo se more, jedna je ogromna peraja samo kliznula prema dolje. Što je to bilo? Ne znam.
Sela na otoku nisu se gradila uz more, već u brdu iznad uvale, nerijetko na položaju izloženom vjetrovima, ali s kojeg su sezali široki vidici. S mora je dolazilo dobro, ali nerijetko i zlo, tako da je uvijek trebalo imati hladnu glavu i širom otvorene oči.

Stanovnik otoka je oprezan, nepovjerljiv prema došljaku. Njegova rečenica ne obiluje ukrasnim pridjevima.
Barba kako ste? A evo... kako drugi oće. Dolazi li ćer u vižite? A dođe, dođe. Piše li sin? A slabo, slabo nima vrimena, radi po vas dan...
Više od riječi, o otočanima govore njihove ruke - snažne, žilave, košćate, potamnjele. Otočanin je morao znati i biti sve, i ribar i težak i meštar i notar i mudrac i luda.

Cesta koja se izdužila duž Dugog otoka nestašna je i prpošna kao učenica trećeg razreda zubotehničke škole. Vrluda čas na jednu, čas na drugu stranu otoka. Malo bi gledala na pučinu, malo na planinu. U nekom trenutku ti dođe da je uhvatiš za ramena i odrješito kažeš - stani, odluči se! Međutim, ubrzo i sam osjetiš da ti takav ritam zapravo prija, jer kamo god da se okreneš, spazit ćeš nešto novo i zanimljivo.
U mjestašcu zvanom Savar, luku zatvara otočić koji je davnih dana premošten i na njemu je izgrađena crkvica sv. Pelegrina, a uz nju i groblje. Gotovo da i zavidiš pokojnicima koji počivaju na takvom mjestu. Uvala je mirna i zelena. Sija sunca, miriše more, podne je.



U Božavi, nekoliko ljudi sjedi za stolom i pijucka. Netko medicu, netko travaricu, netko samo vodu. Netko četvrti iz kužine viče - ajmooo, gotovo je. Svi se poslušno dižu i ulaze unutra. Zveckaju čaše, pjati, žlice i peruni. Srdačno im se osmjehujemo. Ne primjećuju nas. Navodno...



Idemo dalje, na sjever, želimo vidjeti Veli Rat. Ne toliko mjesto koliko svjetionik, lanternu. Cesta, cesta, cestica, kilometrima vijuga kroz šumu i konačno se zaustavlja pred krošnjom stoljetnog bora.



Veli Rat nije dobio neko turističko ime kao njegov imenjak u Bolu na Braču. A mogao je birati, hoće li biti tirkizni, smaragdni ili biserni. Ne činite monade dico moja, poručio je časni, četrdeset metara visoki starac - ne mogu bit veći nego šta već jesam, ja sam samo Veli i gotovo.



A ništa manji nije ni Sakarun, neki ga zovu i Saharun, tko će ga znati što je pravilno. Prostrana pješčana uvala, raskrilila se kao da bi htjela zagrliti čitavi otok.



Opet se nametnulo ono famozno oduzimanje daha. Potočao sam noge u dijelu Sahare koji je nekim čudom stigao do Europe. Možda sam se trebao uvaliti tutto completo. Možda.



Za kraj sam ostavio Mir, slano jezero u "našoj" Telašćici. Jezero s najljepšim imenom. Tko god mu ga je dao, svaka mu čast. Prošlog puta sam ga samo pozdravio, sad sam se malo više družio s njim. Tišina koja nas je obujmila, bila je opipljiva, blagotovorna, iscjeljujuća.



Prevlaka na kojoj se Mir najviše približio Nemiru, čudesno je mjesto. Negdje ispod nas nalazi se labirint u kojem se miješaju morske i jezerske vode. Ovdje gore oštre škrape sa stotinama kamenih skulptura. Kažu da čuvaju duše onih koji su otišli. Sve do prvog olujnog juga koji će ih razvaliti. Ništa zato, gradit ćemo ih ponovo.



A ja ću isto tako ponovo doći ovom otoku, makar me je još jednom prevario. Izokrenuo mi je vrijeme skroz naopako kao što se okreće pješčani sat. I pustit ću mu da me prevari opet i ponovo. Jer slutim da će mi na spomen njega i njemu sličnih ostati sjećanje na onaj moj otok toplog kruha umočenog u sol, na nekom davnom satu domaćinstva.

Prometov autobus broj trideset i sedam kloparao je zonom sumraka između Sućurca i Solina; preko kloake Kaštelanskog zaljeva gubila se u izmaglici od cementne prašine sjeverna luka, dok je zubato sunce obasjavalo Kopilicu, Kman i Kocunar, elitna predgrađa tada vladajuće radničke klase.
U autobusu je vladao žamor.

'Si bija sinoć u gradu - upitao je Ante Bubrig, apsolvent više pomorske, oslonjen na klimavu ogradu metalnog obruča koji je razdvajao Braću Bajić na prednji i stražnji dio.
Jesan, ali kratko - odgovorio je Vinko Kostur, parcijalac parcijale na FESB-u, jednom rukom obješen za masnu šipku učvršćenu za strop autobusa - srednja žalost, učinija san đir po rivi, posli svratija do Konobe, popija štok-kolu, bacija pogled u Korada.

Jel ko bija u Konobi? - zanimalo je Bubriga
A ono... Mimi, Franketo, Štrule, Čan Pan, Vice Bocel, Tapo... standardna ekipa.
A u Korada?
A u Korada... jebate koga san vidija u Korada, neam pojma... a da, bila je ona Klementina iz Kambelovca s nekon prijateljicon.
S kojon?
A šta ja znan, nika bjonda, liše kose, prvi put san je vidija.
Bit će Miranda sto posto - više je za sebe promrmljao Bubrig.

Ala ne mogu virovat, vi ste opičeni skroz-naskroz, uskočio je u razgovor Čila, zagriženi filmofil i dugogodišnji apsolvent elektrotehnike koji je do tada nezainteresirano stajao naslonjen na srednja vrata- neš ti ženskih, neš ti provoda, neš ti grada!
Ma šta to govoriš - štrecnuli se i Kostur i Bubrig u isti čas - a šta fali Trogiru?

Trogir je najjadnija, najzadnjija selendra na svitu - razgoropadio se Čila - aj reci pošteno, di imaš izać, šta možeš radit u gradu? Gledat uvik iste face, bacit partiju biljara, drkat po fliperu u Royala dok ne tilta, šopat džuboks sa Simpl Majndsima i Kajđaguguuu? Kafić do kafića, ima ih stotine, a svaki je isti.
Ajde molim te, pa i ti si svaku večer po tome gradu! - ne daju mu gušta ova dvojica.
Ja!? Vrag me odnija ako ne bi moga živit bez njega.



Ne virujen ti - nikidan si reka da četiri večeri zaredon nisi izaša i da ti se činilo da se ko zna šta izdogađalo po gradu dok te nije bilo? - poentirao je Kostur.
Zajebi ti to - odlučan je Čila - ma koja četiri dana, moga bi izdržat četiri miseca, ništa se ne bi prominilo, naša bi iste face u istim kantunima u kojima san ih ostavija.
Ae - dometnuo je Ante Bubrig, evo kad si baja, provaj izdržat četiri miseca bez doć u grad, ja ti plaćan pizzu u Alke!
Slušaj Bubrig, nisan ljubitelj pizze, ali zapamti šta ću ti reć, ne da neću doć četiri miseca, oš se kladit da iduće četiri godine neću niti primirisat priko Maloga mosta!
Ha ha, zajebaješ!
Ne zajebajen.
Pošto?
Po večeru u Interkontinentala!
Evo ruka!
Evo i tebi. Kosture sici!
I Kostur je prisika.

Po večeru u Interkontinetala da četiri godine nećeš doć u grad? Dobro si me čuja. Skupljaj lovu Bubriže tribat će ti, evo danas je osamnajst dvanajstoga osamdeset i pete, vidimo se za četiri godine u Zagrebu, ti i ja, u Interkontija, eto može doć i Kostur, ha ha ha!

Čila je iskočio iz triessedme kod Garaže na Brdima, a Bubrig je produžio do zadnje stanice u Sukoišanskoj uvjeren da će uskoro omastiti brk u najprestižnijem zagrebačkom hotelu - nema šanse da Čila četiri godine ne skokne do grada, ako ne do nekog kafića, onda barem do peškarije, knjižare ili do kina. Pa on skoro svaku večer ide u kino! Ha ha ha, zajeba se ČIla, zajeba. Zaboravija je da početkom svakog lita, kino na tri miseca seli na otvorenu pozornicu, u Kulu. Neće moć izdržat, neće!

Sjetio sam se Bubriga, Kostura i Čile dok sam jutros prolazio stravično pustim ulicama starog Trogira. Mada proljeće već nekoliko dana struji njegovim ulicama, od sjevernih do južnih gradskih vrata nisam sreo nikog, baš nikoga! Rekli bi stari - ni pasa! Još lako što pasa nema, ali nema ni mačke, ni činčile, najskoli pantagane, jedino golubovi gugutaju visoko gore po gurlama. Čuješ ih, al ih ne vidiš.



Ono što smo još prije dvadesetak godina smatrali srednjom žalošću, danas bi izgledalo kao karneval u Riju. Ljudi su jednostavno izgubili naviku popodne, predvečer, otić do grada, prošetat, napravit đir, dva, ne toliko iz potrebe nego jednostavno, da se bude malo "s judiman".

I kad god nekoga pitaš zašto ga nema, odgovor je uvijek isti. Šta ću u grad kad tamo nema nikoga. A nikoga nema zato što nitko ne ide u grad. Basta. Zatvoren krug. Ne izlazimo više u Galiona, Smokvice i Džimbega, sad se uvečer nalazimo po Lidlima i Kauflandima izvan grada- Zgodnije je, a imaju i dobre ćevape.

Što je najblesavije, grad nikad nije izgledao ljepše. Otkad je stara gradska jezgra uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine, mnogo se toga obnovilo, od katedrale do manjih crkava pa sve do običnih kamenih kuća po Pasikama. Istina, nije mali broj domorodaca koji je prodao svoje stare kuće fureštima. Ljudima se pružila dobra prilika i zaletili su se kao glamac na ješku. Međutim, takve kuće ožive samo tokom ljeta. U mračnom razdoblju godine, škure su zatvorene, vrata zaključana, nerijetko zabarakidirana rešetkama. Dok hodaš ulicama, ne da možeš čuti odjek vlastitih koraka, već i svoj dah, otkucaje srca, tako je tiho. Kao da je netko isisao život iz grada. Fluuuurrp!



S druge strane, kad dođe ta famozna sezona, sve ode u neku drugu krajnost. Izviru ljudi iza svakog kantuna, portuna, lancuna... Za tren oka, gužva postaje nepodnošljiva. Iskaču žuti, crni, bijeli, dolaze autima, brodovima, avionima, na sve strane vika, larma, strka, frka...

Imam osjećaj da razlika između ljetne džungle i zimske pustinje nikad nije bila izraženija. Sve je otišlo u ekstreme.

Jedino koliko-toliko normalno razdoblje zavlada tokom travnja i donekle svibnja, kad nam se prve laste vraćaju sa istoka. Neka mi ne zamjere Kinezi, Korejanci, Tajlanđani, Singapurci, ali mi još nemamo istančan osjećaj za prepoznati kosinu očiju. Svi gosti s dalekog istoka su za nas jednostavno - Japanci! Nema boljih gostiju od Japanaca. Pritom mislim na sve "Japance". Neprimjetni, tihi, kulturni, uredni, nadasve disciplinirani, sve ih zanima ali diskretno, nenametljivo. I zamislite da u ovom razdoblju godine neko padne s Marsa na glavni gradski trg u Trogiru, otrese prašinu s rukava, osvrne se oko sebe i pogleda lica koja ga okružuju - siguran sam kako bi pomislio da se survao posred Hokkaida!

Dok sam koračao prema južnim vratima palo mi je na pamet stotinu ideja kako oživjeti život starog grada. Omogućiti besplatni WI-fi za područje stare jezgre, organizirati interaktivne igre, obnoviti kulu Kamerlengo i preurediti u multimedijalni centar koji će raditi 365 dana u godini, napraviti skalinadu i vidilicu na vrh Balana po uzoru na splitski Marjan... Čuda bi se mogla napraviti, čuda!



Sav ozaren i s novim optimizmom izašao sam na rivu i odmah kod bivše peškarije naletio na nekog lika. Huraaaa, ipak ima nekoga po gradu! A onda je lik i ne primjetivši me, hračnuo onako svojski , iz dubine duše i ispljunuo na pod takvu količinu izlučevine da se ni ljama ne bi posramila.

Haaaaa, uzdahnuo sam duboko i nastavio dalje... Nema nam spasa, gotovi smo.

Eh da, onu okladu je ipak dobio - Čila. Nisam siguran da ga je Ante Bubrig počastio večerom u Interkontiju, o tome su kružile kontradiktorne priče, ali nema sumnje da Čila pune četiri godine nije nogom stupio na područje starog grada. Tada je to izgledalo nemoguće.
Danas? Ništa lakše.

Dok se škura bura zaplitala o sartije i jarbole brodova stisnutih uz rivu, jedan se oblak boje krumpir-pirea zakačio za vrh kampanela i vrtio u krug, nervozno i dezorijentirano kao onomad Jaroslav iz Zakopana na skretanju za Trolokve.

Zlokobni huk vjetra dodavao je i oduzimao gas, na trenutak nestajao da bi se već u sljedećem obrušio novom silinom. Rijetki prolaznici zabundani do tjemena žurili su svatko o svom poslu, a ja sam na trenutak zastao i osluhnuo - bilo je neke čudne melodije u tim naletima vjetra, meni dotad nepoznate, a silno me zanimalo odakle dolazi i kamo namjerava ići.
Zatim sam još malo hodao i hodao kao profesor Baltazar i konačno se dosjetio. Shvatio sam da vjetar sam po sebi nema ni zvuka ni huka ni buka, štoviše, on je potpuno nijem. Tek kada naiđe na prepreku, tada ga razaznajemo po karakterističnom zvuku, mada je i to tek privid, jer ono što čujemo samo je odraz vjetra u zvučnom ogledalu. Pucketanje grana, ples krošnji, trzanje žica, kliktaji ptica i ostalih trica.

Pa tako isto bude i s nama, jurimo sumanuto kroz život uglavnom lišo bez punta, a oglasimo se tek kad zapnemo za kakvu prepreku. Slično kao i u atletici, samo metre pretvoriš u dane i potpišeš pristupnicu za utrku u disciplini 3000 dana sa zaprekama. Najbolje je ono kad nakon visoke prepone pljusneš u bazenčić na stazi, na trenutak posrneš ali nastaviš dalje, osjećaš se pomalo blesavo dok ti patike čine šljap-šljap, a mokri trag izdajnički otkriva svaki novi korak.

Na pragu mojih dvadesetih, život je izgledao kao sladoled od punča i vanilije, taman onoliko otopljen da ti ne trnu zubi, nudio je more valova, obećavao brda i doline i što jest jest, svoja je obećanja ispunio. Gotovo da i nema vikenda u kojem ne zapičim do nekog brda, a kako su sad zaredali duži dani, ponekad se čak i preko tjedna zaletim do kakve pitome doline.
Ne mora se u mojim brdima i dolinama dogoditi ništa spektakularno, nije potrebno osvajati višetisućnjake, sretati se s medom, vukom ili lisicom, dovoljno je hodati, razmišljati, ponekad pjevušiti i kupati se u tom čistom planinskom zraku.



Upravo sam prije koji dan na Mosoru brdario i dolinario pa putem naletio na jedan proplanak koji je nudio sve što mi treba. Blagi prelaz prema vrhovima koji su skrivali u oblacima, livadu s raskošnim dubovima, širok pogled prema moru i otocima. Pomislio sam - ovdje bi bilo dobro izgraditi nekakvu kolibicu, dolaziti svake nedjelje, ujutro nešto čeprkati oko vrta, a potom sjesti, pijuckati nešto toplo i u pravilnim vremenskim razmacima izustiti - ala šta je lipo...



Možda sve ovo izgleda pomalo naivno, čak i neodgovorno, ali osjećam kako se želim odmaknuti od "normalnog" načina života. Istina, tješim se mišlju da je to samo obrambeni mehanizam. Nije jednostavno preživjeti lavine nepotrebnih informacija kojima te zasipaju svakog dana. Nakon gomile loših i još gorih vijesti uglavnom o onima koje smo olako proglasili krivcima za sve naše nevolje, dođeš do spoznaje da se u onom užasnom talogu koji ostaje ispod tekstova koprca nepregledna masa psovki, uvreda i prijetnji. Pokušavam dokučiti - tko su ti likovi koji sate i sate provode pred ekranima prateći najnovije vijesti i komentirajući gotovo sve, čak i ono što uopće nisu pročitali a kamo li shvatili, ali to ih nimalo ne spriječava da ulaze u beskonačne sukobe s neklim nepoznatim tipovima koji su zapravo isti kao i oni - zadrti.

Užasava me tolika količina mržnje, podli ubodi huškača i bojni pokliči novih pravednika. Da se ne zavaravamo, nije to samo kod nas slučaj, internet kao novi medij, omogućio je da na površinu ispliva ono što bi inače ostalo zakopano u dubokom mulju. Očito postoji nešto iskonsko divlje u čovjeku i samo je pitanje vremena i okolnosti u kojim će se uvjetima aktivirati.
Na stranu sve to, naprtio sam već bezobrazno velik broj godina u svojem ruksaku i ne pada mi na pamet zamarati se onim što ne mogu mijenjati.

Vratimo se vjetru. Još kao desetogodišnjak, kad sam mokrim i promrzlim prstima jedne ruke povlačio i otpuštao škotu glavnog ( i jedinog) jedra, a onom drugom držao argolu "optimista" pod kontrolom, maštao sam o tome kako ću jednog dana sam izgraditi pravu jedrilicu s kojom ću se otisnuti na debela mora.



Neka mi oproste brodovi opremljeni snažnim motorima ali za mene je pojam plovidbe bila i ostala - jedrilica. Istina, motorni brodovi su u pravilu udobniji, brži, možda čak i sigurniji, ali oni mogu ploviti toliko daleko koliko imaju goriva u svojim tankovima. S druge strane, jedrilica ti pruža osjećaj beskrajne slobode, čak i kad zavladaju bonace. Nije priša, ako ništa drugo, baciš tunju u more i čekaš.

U tom svijetu jedrenja, nikad nisam volio regatavanja, uspoređivanja, tko je brži, tko je spretniji, to sam ostavljao onima s mnogo više talenta i natjecateljskog nerva. Volio sam odlaziti novim putem, nerijetko dužim, često nelogičnim, zaobilaznim. Ipak ma kakav god on bio, bio je moj.
Kako se u svijetu nautike, duljina brodova najčešće izražava u stopama, tako sam zacrtao da ću obnavljati svoju flotu u skladu s godinama života. Jedna godina - jedna stopa, prosto da ne može prostije biti.

Tako sam na početku sanjao o jedrilici od dvadeset i jedne stope, otprilike šest i po metara, kako bordižajem od vale do vale, od Drvenika Malog, Velog, preko Šolte do Brača i Hvara i ganjam cure.
I zamalo se ostvaralo, samo što nije.
Kad sam imao trideset i dvije, sanjao sam da ću imati pravu jahticu od trideset i dvije stope i da ću bordižavati od vale do vale, od Visa preko Kornata do Silbe sa ženom koju volim.
I opet se zamalo ostvarilo, samo što nije.
U četrdesetima sam sanjao o velikom jedrenjaku "četrdesetstopnjaku" s kojim ću prijeći Otrant i konačno vidjeti kako izgledaju druga mora.
I skoro se ostvarilo, ma uteklo za "dzc".

Ovih dana, kad se nekom groznom svemirskom, vremensko-prostornom greškom sve pobrkalo pa me zabezeknutog i sluđenog grubo iskrcalo pred pragom pedesete, sanjam o brodu s kojim ću...



Mnogo se toga izmjenilo, jedino su snovi ostali konstanta.
I sad, nisam više siguran jesam li uistinu živio ili sam samo sanjao da živim.

Kad god vidim sirotog Rajesha Koothrapalija kako s nula promila u venama zanijemi pred predstavnicama ljepšeg spola, dok mu u isto vrijeme velike tamne indijske oči govore da bi ih smazao dok kažeš Big Bang, iskreno suosjećam i potpuno se poistovjećujem s njim. Ne zbog toga što bih se u društvu djevojčadi slično ponio već zato što osjećam da i sam patim od neke vrste selektivnog mutizma.

Priznajem, imam problema s određenim riječima, bolje reći s izgovorom tih riječi. Mada ih osjećam i gotovo da ih mogu opipati tu negdje između pluća, bronhija i dušnika, uvijek za dana od megdana, one zaglave i nikako da prijeđu preko nepca. Daleko od toga da su to komplicirane riječi zaštopane suglasnicima, sibilarima ili pak kombinacijama žbrgnj i frflj, radi se o posve jednostavnim, skoro pa prostim riječima.

U ono vrijeme kad smo ljeta provodili bosi, crni i znojni, roditeljica bi mi često znala postavljati nemoguće zadatke.
Točno je vidim i sad kako u skromnoj čiovskoj kužini ispunjenoj mirisima kokošje juhe ekvilibrira s poklopcima, tečama i loncima. I ko za vraga, uvijek bi nešto pofalilo. Onda bi mi ona rekla – ajde skokni do tete Tonke i zamoli je da ako ikako može posudit malo manistre za juvu.
Ili – trkni do babe Cvite i zamoli je da ti stavi u ovu čikaru pinku oštrog brašna. Reci joj da ću vratit odma sutra!

To me užasno nerviralo. Mislim – to oštro brašno. Čovječe, čim izgovoriš – oštro, odmah pomisliš na nešto solidno, metalno, bljeskavo, nešto špicasto, što reže, ubada, prodire... Pa kako onda brašno može bit oštro? Mislim kako, šta, jel 'se možeš porezat na to oštro brašno dok ga prosipaš po stolu?

Uglavnom, ja bih otišao s tom čikaricom najprije kod tete Tonke i fino zamolio: „Rekla je mater da nam date malo manistre za juvu.“ Onda bih s drugom čikaricom preskočio zidić koji je dijelio našu teracu od kuće u kojoj je živjela baba Cvita i opet učtivo zamolio: „Rekla je mater da će sutra vratit oštro brašno ako nam ga danas date!“

S obilnim plijenom bi se vratio u roditeljski dom i materi rekao – „na“.

Šta su rekle?
Ništa.
Jesi li ih lipo zamolija?
Jesan.
Jel' sigurno?
Je.

Ista se priča ponavljala bezbroj puta. Ogromna većina mojih molbi započinjala bi sa „rekla je mater da...“ I koliko god mi je puta staramajka rekla – sinko, kad uđeš ljudima u kuću, reci da je mama ZAMOLILA, čuješ li me, ZAMOLILA da nam posude to i to.

Pa to svaki put i rečen, ma daj mama ne gnjavi me – samo bi pokupio masku i peraje i otrčao do malog mula ispod „Duhanke“.

Godinama kasnije, taj mi je feler ostao. I kroz školu, jednu, drugu, treću i kad sam se zamomčio pa se počeo pipkat sa curama u škuribandama, osjetio sam da je malo nezgodno prelazit na konkrevetne stvari s onom „znaš, rekla je moja mater da mi daš...“

Trebalo je konačno ZAMOLIT (ne samo u škuribandama) i usvojiti tehniku izgovaranja jednostavne kombinacije – MOLIM TE.

Ali ne, nikako iz sebe izbacit onog tvrdoglavog dalmatinskog tovara – ma da ne bi, šta ja iman koga molit, neću ja nikog molit, ako će mi dat nek mi da, ako neće – svo zlo s time.
Nakon što sam stotinama puta udario glavom u zid a malim u ključanicu, razmišljao sam, razmišljao i konačno s debelim zakašnjenjem shvatio da prava riječ u pravom trenutku može čuda napraviti.
Ipak, s riječima treba znati. Riječi ne smiju biti isprazne. Ako se (pre)često koriste onda postaju poštapalice. Postaju bezvrijedne.

Danas smo jezik izmrcvarili, opteretili bezbrojnim pravilima i ograničenjima, pretvorili ga u nešto neprepoznatljivo, kao kad more izbaci na plažu truplo nepoznate životinje iz dalekih dubina. Poslušajte samo riječnik kojim se koriste naši dični gradonačelnici, koje su to frazetine za izrigat se – iznaći ćemo mogućnosti, ishoditi dozvole, ustvrditi činjenice, podmiriti obveze, u dogledno vrijeme... Govore, govore, a ne kažu ništa.
Nekad smo slušali priče u kojima su likovi katkad koristili čarobne riječi – abrakadabra, hokus-pokus i sve tako nešto zapleteno, zakučasto, uvijeno.
A čarobne riječi su tako jednostavne – molim, izvoli, oprosti, hvala.

Ali kao da smo ih zaboravili i ostavili u onim danima kad smo preskakali zidiće djetinjstva i htjeli- ne htjeli, učili razgovarati, komunicirati, smijati se pa i svađati se, sa starijima, s mlađima, sa svima. Bili smo upućeni jedni na druge, živjeli smo jedni za druge, a ne jedni pored drugih. Danas smo previše često uljuljkani u samoljublje i samodopadnost. Zar nije u najmanju ruku čudno da u vremenima kad nam je tehnologija komunikacije postala svemirska – mi više ne znamo izgovarati riječi? Čemu riječi ako se možemo sporazumijevati kraticama i smajlićima? Druga su vremena, drugi običaji, valjda to tako treba biti. A možda i ne mora...



E da, rekla je mater da mi možete posudit komentar na ovaj post ako slučajno imate kojega viška. Vratit ću ga o'ma sutra.