Dok se škura bura zaplitala o sartije i jarbole brodova stisnutih uz rivu, jedan se oblak boje krumpir-pirea zakačio za vrh kampanela i vrtio u krug, nervozno i dezorijentirano kao onomad Jaroslav iz Zakopana na skretanju za Trolokve.

Zlokobni huk vjetra dodavao je i oduzimao gas, na trenutak nestajao da bi se već u sljedećem obrušio novom silinom. Rijetki prolaznici zabundani do tjemena žurili su svatko o svom poslu, a ja sam na trenutak zastao i osluhnuo - bilo je neke čudne melodije u tim naletima vjetra, meni dotad nepoznate, a silno me zanimalo odakle dolazi i kamo namjerava ići.
Zatim sam još malo hodao i hodao kao profesor Baltazar i konačno se dosjetio. Shvatio sam da vjetar sam po sebi nema ni zvuka ni huka ni buka, štoviše, on je potpuno nijem. Tek kada naiđe na prepreku, tada ga razaznajemo po karakterističnom zvuku, mada je i to tek privid, jer ono što čujemo samo je odraz vjetra u zvučnom ogledalu. Pucketanje grana, ples krošnji, trzanje žica, kliktaji ptica i ostalih trica.

Pa tako isto bude i s nama, jurimo sumanuto kroz život uglavnom lišo bez punta, a oglasimo se tek kad zapnemo za kakvu prepreku. Slično kao i u atletici, samo metre pretvoriš u dane i potpišeš pristupnicu za utrku u disciplini 3000 dana sa zaprekama. Najbolje je ono kad nakon visoke prepone pljusneš u bazenčić na stazi, na trenutak posrneš ali nastaviš dalje, osjećaš se pomalo blesavo dok ti patike čine šljap-šljap, a mokri trag izdajnički otkriva svaki novi korak.

Na pragu mojih dvadesetih, život je izgledao kao sladoled od punča i vanilije, taman onoliko otopljen da ti ne trnu zubi, nudio je more valova, obećavao brda i doline i što jest jest, svoja je obećanja ispunio. Gotovo da i nema vikenda u kojem ne zapičim do nekog brda, a kako su sad zaredali duži dani, ponekad se čak i preko tjedna zaletim do kakve pitome doline.
Ne mora se u mojim brdima i dolinama dogoditi ništa spektakularno, nije potrebno osvajati višetisućnjake, sretati se s medom, vukom ili lisicom, dovoljno je hodati, razmišljati, ponekad pjevušiti i kupati se u tom čistom planinskom zraku.



Upravo sam prije koji dan na Mosoru brdario i dolinario pa putem naletio na jedan proplanak koji je nudio sve što mi treba. Blagi prelaz prema vrhovima koji su skrivali u oblacima, livadu s raskošnim dubovima, širok pogled prema moru i otocima. Pomislio sam - ovdje bi bilo dobro izgraditi nekakvu kolibicu, dolaziti svake nedjelje, ujutro nešto čeprkati oko vrta, a potom sjesti, pijuckati nešto toplo i u pravilnim vremenskim razmacima izustiti - ala šta je lipo...



Možda sve ovo izgleda pomalo naivno, čak i neodgovorno, ali osjećam kako se želim odmaknuti od "normalnog" načina života. Istina, tješim se mišlju da je to samo obrambeni mehanizam. Nije jednostavno preživjeti lavine nepotrebnih informacija kojima te zasipaju svakog dana. Nakon gomile loših i još gorih vijesti uglavnom o onima koje smo olako proglasili krivcima za sve naše nevolje, dođeš do spoznaje da se u onom užasnom talogu koji ostaje ispod tekstova koprca nepregledna masa psovki, uvreda i prijetnji. Pokušavam dokučiti - tko su ti likovi koji sate i sate provode pred ekranima prateći najnovije vijesti i komentirajući gotovo sve, čak i ono što uopće nisu pročitali a kamo li shvatili, ali to ih nimalo ne spriječava da ulaze u beskonačne sukobe s neklim nepoznatim tipovima koji su zapravo isti kao i oni - zadrti.

Užasava me tolika količina mržnje, podli ubodi huškača i bojni pokliči novih pravednika. Da se ne zavaravamo, nije to samo kod nas slučaj, internet kao novi medij, omogućio je da na površinu ispliva ono što bi inače ostalo zakopano u dubokom mulju. Očito postoji nešto iskonsko divlje u čovjeku i samo je pitanje vremena i okolnosti u kojim će se uvjetima aktivirati.
Na stranu sve to, naprtio sam već bezobrazno velik broj godina u svojem ruksaku i ne pada mi na pamet zamarati se onim što ne mogu mijenjati.

Vratimo se vjetru. Još kao desetogodišnjak, kad sam mokrim i promrzlim prstima jedne ruke povlačio i otpuštao škotu glavnog ( i jedinog) jedra, a onom drugom držao argolu "optimista" pod kontrolom, maštao sam o tome kako ću jednog dana sam izgraditi pravu jedrilicu s kojom ću se otisnuti na debela mora.



Neka mi oproste brodovi opremljeni snažnim motorima ali za mene je pojam plovidbe bila i ostala - jedrilica. Istina, motorni brodovi su u pravilu udobniji, brži, možda čak i sigurniji, ali oni mogu ploviti toliko daleko koliko imaju goriva u svojim tankovima. S druge strane, jedrilica ti pruža osjećaj beskrajne slobode, čak i kad zavladaju bonace. Nije priša, ako ništa drugo, baciš tunju u more i čekaš.

U tom svijetu jedrenja, nikad nisam volio regatavanja, uspoređivanja, tko je brži, tko je spretniji, to sam ostavljao onima s mnogo više talenta i natjecateljskog nerva. Volio sam odlaziti novim putem, nerijetko dužim, često nelogičnim, zaobilaznim. Ipak ma kakav god on bio, bio je moj.
Kako se u svijetu nautike, duljina brodova najčešće izražava u stopama, tako sam zacrtao da ću obnavljati svoju flotu u skladu s godinama života. Jedna godina - jedna stopa, prosto da ne može prostije biti.

Tako sam na početku sanjao o jedrilici od dvadeset i jedne stope, otprilike šest i po metara, kako bordižajem od vale do vale, od Drvenika Malog, Velog, preko Šolte do Brača i Hvara i ganjam cure.
I zamalo se ostvaralo, samo što nije.
Kad sam imao trideset i dvije, sanjao sam da ću imati pravu jahticu od trideset i dvije stope i da ću bordižavati od vale do vale, od Visa preko Kornata do Silbe sa ženom koju volim.
I opet se zamalo ostvarilo, samo što nije.
U četrdesetima sam sanjao o velikom jedrenjaku "četrdesetstopnjaku" s kojim ću prijeći Otrant i konačno vidjeti kako izgledaju druga mora.
I skoro se ostvarilo, ma uteklo za "dzc".

Ovih dana, kad se nekom groznom svemirskom, vremensko-prostornom greškom sve pobrkalo pa me zabezeknutog i sluđenog grubo iskrcalo pred pragom pedesete, sanjam o brodu s kojim ću...



Mnogo se toga izmjenilo, jedino su snovi ostali konstanta.
I sad, nisam više siguran jesam li uistinu živio ili sam samo sanjao da živim.