U ona nevinija vremena dok telefoni još nisu bili pametniji od ljudi i kad smo u školu odlazili u šangajkama i plavim keceljama imali smo u rasporedu sati jedan zgodan predmet koji se zvao "domaćinstvo". Četrdeset i pet minuta tjedno praktičnih znanja i svakodnevnih vještina sasvim bi se fino uklopilo u pauzama između rješavanja kvadratnih jednadžbi, usvajanja taktičkih detalja sedam neprijateljskih ofenziva te biflanja atomskih masa stotinjak elemenata periodnog sustava.

Zahvaljujući "domaćinstvu", naučili smo kako sami možemo zašiti otpalo dugme na košulji ne gnjaveći mame, bake ili konobarice u zdravljaku, saznali kako urediti vlastitu sobu bez da nam iz pretrpanog ormara svako toliko provaljuje robopad zgužvane odjeće, ali isto tako shvatili da smo već dovoljno odrasli za urediti vrt, obaviti kupovinu ili pak ispeći kruh. Istina, nije mi uvijek išlo glatko, pogotovo što se kruha tiče, dok su napredni učenici mijesili s lakoćom kao da su volontirali kod Ljuša Pecolaja, ja sam stalno nešto prtljao, valjao, prevrtao, sve dok mi ne bi dosadilo pa bih na kraju zbrljetao balotu tijesta u pećnicu po sistemu - daj šta daš.
Kad je došlo vrijeme za ocjenjivanje, nastavnica Štefica je ugledavši moju ispekotinu, sumnjičavo odmahnula glavom - vidi kako je Mate lijepo oblikovao pogaču, Siniša štrucu, Marina čak i pletenicu, a ovo tvoje, ovo tvoje je...
Otok! - preduhitrio sam učiteljicu
Molim?
Ovo moje je otok od kruha! Nije pravilnog oblika, ali koji otok uopće jest? Pogledajte, ima punte, ima uvale, uostalom, znate li da se kruh umočen u sol smatra izrazom dobrodošlice?
Hm, hm, ajde neka ti bude, ovoga si se puta izvukao...



Jesam, priznajem da sam se tada izvukao, besramno sam iskoristio otok kao kviska ali čak i danas sam svjestan da nema smisla bježati od otoka. Otocima se moraš vraćati, nema ti druge, osobito kad suho jugo donese miris propupale kadulje na obraze, tada znaš kamo ti je ići.
Jedan od otoka kojemu se itekako vrijedi vraćati, u kartama iz srednjeg vijeka bivao je označen kao Insula Magna, Insula Tilago ponegdje i Insula Maior. Danas ga jednostavno zovemo - Dugim otokom.
Dugi otok je sedmi po veličini među jadranskim otocima. Reklo bi se - sretan broj, pogotovo ako uzmemo u obzir njegov položaj - trojica većih momaka od Dugoga nalaze se južno - Brač, Hvar i Korčula, a ostala trojica sjeverno - Krk, Cres i Pag. Dugi otok bi u takvom odnosu snaga značio nešto kao pivotmen u rukometu, linijski igrač koji se kreće lijevo-desno, surađuje sa svim suigračima, a u odlučnom trenutku mora čvrsto zgrabiti dodanu loptu, okrenuti se i zabiti gol.

Da, takav je Dugi otok, isturen pivot na liniji iza koje više ničeg nema. Ili barem izgleda da nema ničeg osim pučine i tanke linije horizonta koja siječe plavo i plavo.
Osim jadransko plave, još su dvije boje dominantne na otoku- izrazito crvena boja zemlje, vrtova i vinograda, te beskrajno zelena, snažna ali umirujuća boja borova, maslina i česmine kojom je prekriven čitav otok.
Iznajmili smo kućicu u Telašćici, dubokoj uvali na jugu otoka, prirodnom produženju Kornata. Odlučili smo nekoliko dana proživjeti a po mogućnosti i preživjeti onako robinzonski, bez struje, s vodom iz gustirne, s minimalnim komforom. Baš nešto razmišljam, da se Robinson Crusoe nije zvao tako kako se već zvao, bi li danas bio moguć robinzonski način života? Zamislite da se Robinson zvao štatigajaznam - Jeremy. Pa da kasnije pričaš - uh, baš smo se nauživali na jeremijadi. Hm... ne bi išlo, imali smo ludu sreću da se baš naš Robinson jedini spasio i preživio.



Naravno da sam se isto kao i prije tri godine popeo do Grpašćaka, Grbašćaka ili Grebašćaka, najviše i najdojmljivije od svih jadranskih hridi. Stojiš tako gotovo na rubu svijeta i nastojiš pogledom obuhvatiti goleme stijene što se okomito izdižu iz mora koje dolje hropti i kuha i udara i svašta još nešto subverzivno radi. Maštoviti pisci turističkih vodiča obavezno će napomenuti kako će vam se od ljepote prizora oduzeti dah. Stoga pripremite masku i disaljku a usput provjerite zna li netko od vaših suputnika izvesti Heimlichov zahvat. Za slučaj da vam se oduzeti dah ne vrati u razumnom roku.



Sutradan sam otišao do prijevoja između Grpašćaka i Stivanjske gore na kojem se nalaze ostaci crkvice svetog Viktora. Nikad ranije nisam čuo za svetog Viktora i općenito, Viktor mi nije baš ime koje pristaje nekom svecu, nekako mi se bolje veže uz nekog hokejaša ili igrača pikada ali tko sam sad ja da određujem što je prikladno a što ne. U svakom slučaju, sveti Viktor je najstarija crkvica na otoku, stara je gotovo tisuću i po godina heeeeeej, a ne tako davno, čitava se Telašćica nazivala upravo lukom svetog Viktora. Uglavnom, stajao sam na tom prijevoju i promatrao dva broda blizanca kako se mimoilaze.



U jednom trenutku, s potpuno druge strane začuo se neobičan zvuk. Uskovitlalo se more, jedna je ogromna peraja samo kliznula prema dolje. Što je to bilo? Ne znam.
Sela na otoku nisu se gradila uz more, već u brdu iznad uvale, nerijetko na položaju izloženom vjetrovima, ali s kojeg su sezali široki vidici. S mora je dolazilo dobro, ali nerijetko i zlo, tako da je uvijek trebalo imati hladnu glavu i širom otvorene oči.

Stanovnik otoka je oprezan, nepovjerljiv prema došljaku. Njegova rečenica ne obiluje ukrasnim pridjevima.
Barba kako ste? A evo... kako drugi oće. Dolazi li ćer u vižite? A dođe, dođe. Piše li sin? A slabo, slabo nima vrimena, radi po vas dan...
Više od riječi, o otočanima govore njihove ruke - snažne, žilave, košćate, potamnjele. Otočanin je morao znati i biti sve, i ribar i težak i meštar i notar i mudrac i luda.

Cesta koja se izdužila duž Dugog otoka nestašna je i prpošna kao učenica trećeg razreda zubotehničke škole. Vrluda čas na jednu, čas na drugu stranu otoka. Malo bi gledala na pučinu, malo na planinu. U nekom trenutku ti dođe da je uhvatiš za ramena i odrješito kažeš - stani, odluči se! Međutim, ubrzo i sam osjetiš da ti takav ritam zapravo prija, jer kamo god da se okreneš, spazit ćeš nešto novo i zanimljivo.
U mjestašcu zvanom Savar, luku zatvara otočić koji je davnih dana premošten i na njemu je izgrađena crkvica sv. Pelegrina, a uz nju i groblje. Gotovo da i zavidiš pokojnicima koji počivaju na takvom mjestu. Uvala je mirna i zelena. Sija sunca, miriše more, podne je.



U Božavi, nekoliko ljudi sjedi za stolom i pijucka. Netko medicu, netko travaricu, netko samo vodu. Netko četvrti iz kužine viče - ajmooo, gotovo je. Svi se poslušno dižu i ulaze unutra. Zveckaju čaše, pjati, žlice i peruni. Srdačno im se osmjehujemo. Ne primjećuju nas. Navodno...



Idemo dalje, na sjever, želimo vidjeti Veli Rat. Ne toliko mjesto koliko svjetionik, lanternu. Cesta, cesta, cestica, kilometrima vijuga kroz šumu i konačno se zaustavlja pred krošnjom stoljetnog bora.



Veli Rat nije dobio neko turističko ime kao njegov imenjak u Bolu na Braču. A mogao je birati, hoće li biti tirkizni, smaragdni ili biserni. Ne činite monade dico moja, poručio je časni, četrdeset metara visoki starac - ne mogu bit veći nego šta već jesam, ja sam samo Veli i gotovo.



A ništa manji nije ni Sakarun, neki ga zovu i Saharun, tko će ga znati što je pravilno. Prostrana pješčana uvala, raskrilila se kao da bi htjela zagrliti čitavi otok.



Opet se nametnulo ono famozno oduzimanje daha. Potočao sam noge u dijelu Sahare koji je nekim čudom stigao do Europe. Možda sam se trebao uvaliti tutto completo. Možda.



Za kraj sam ostavio Mir, slano jezero u "našoj" Telašćici. Jezero s najljepšim imenom. Tko god mu ga je dao, svaka mu čast. Prošlog puta sam ga samo pozdravio, sad sam se malo više družio s njim. Tišina koja nas je obujmila, bila je opipljiva, blagotovorna, iscjeljujuća.



Prevlaka na kojoj se Mir najviše približio Nemiru, čudesno je mjesto. Negdje ispod nas nalazi se labirint u kojem se miješaju morske i jezerske vode. Ovdje gore oštre škrape sa stotinama kamenih skulptura. Kažu da čuvaju duše onih koji su otišli. Sve do prvog olujnog juga koji će ih razvaliti. Ništa zato, gradit ćemo ih ponovo.



A ja ću isto tako ponovo doći ovom otoku, makar me je još jednom prevario. Izokrenuo mi je vrijeme skroz naopako kao što se okreće pješčani sat. I pustit ću mu da me prevari opet i ponovo. Jer slutim da će mi na spomen njega i njemu sličnih ostati sjećanje na onaj moj otok toplog kruha umočenog u sol, na nekom davnom satu domaćinstva.