Nebo tintom obojano pružilo je utočište Veneri dok je izmicala Mjesecu, mala kazaljka na tornju svetog Sebastijana drsko je očijukala s rimskim brojem sedam, a ja sam tog prosinačkog jutra neplanirano zastao nasred pustog trga pokušavajući odgonetnuti što je na njemu drugačije nego inače.
Sretan Božić i Nova godina - nadvio se natpis iznad vrata gradske lože pored stilizirane slike svete Obitelji, a svuda naokolo, lampice u tisuću boja svjetlucale su bez posebnog reda i sklada odavajući rukopis marnog komunalca lišenog bilo kakvog smisla za estetiku i vizualnu umjetnost. Otprilike, kao kad pred kokoši pobacaš kukuruz.
Negdje blizu središta tog malog napuštenog svemira skutrilo se i božićno drvce.



Dok sve na njemu svjetluca kao lice šiparice pred prvi ples, još djeluje kako-tako, ali čim se svjetlost malo skrije, nestane sve te čarolije, ono je opet kao prvo, obično malo poraženo drvo. Grana tužno obješenih, a umjesto korijenja kojim je bilo povezano za zemlju gdje je desetljećima raslo i stasalo, njeno deblo sada stoji zabijeno u masivni betonski blok.



Svake godine, otprilike istodobno sa svinjokoljom, započne bjesomučna sječa stabala po goranskim šumama, čupaju se najljepše smreke i jele, teškim kamionima otpremanju prema trgovima i ulicama gradova, samo da bi nama, asfaltiziranim ljudima dočarale blagdanski ugođaj. Jer ovako bez njih, mi zasigurno pojma ne bi imali da nam se nešto značajno bliži.
U antropocentričnom svijetu, čovjek ne mari ni za koga i ni za što osim sebe. Sve će potrediti ne samo svojim potrebama već i vlastitoj komociji. Neka je meni lijepo i dobro, a ostalima kako bude.

I koliko me svake godine razveseli ovo predblagdansko vrijeme, taj sjajni šušur svuda oko nas uz kuhano vino i pjesme pune topline, toliko me iznova rastuži pogled na ta ubijena stabla. Istina, lijepo mirišu, barem prvih nekoliko dana, i u naše gradove donose ugođaj dalekih šuma i planina, ali kako god okrenuli, bit će tu s nama neko vrijeme, mjesec dana u vrh glave, a kad nam više ne budu potrebna, skinut ćemo lampice i ukrase, a njih ćemo ogoljene i nevoljne baciti na obližnje smetlište. Iduće godine će netko u naše ime počinit novi masakr motornim pilama i opet će nam biti lijepo.

Ne, ne bih želio biti božićbrejker, ali pitam se, zar ne postoji neki drugačiji način? Umjesto da se sjeku stabla koja bi mogla poživjeti još stotinu godina, zašto ne bi mogli napraviti simbolično božićno drvce od nekog drugog materijala? Ako već postoje oni mali plastični borovi kakve stavljamo u naše domove, koji su praktični i relativno pristojnog izgled, valjda ne bi bio veliki problem izraditi iste takve, samo velike. Ili recimo, znam da u svakom gradu postoji nekakva udruga likovnih umjetnika, zašto se njima ne bi ponudila mogućnost da izrade stiliziranu skulpturu ili instalaciju, neka im se mašta razigra, barem bi nje morali imati na tone.

Tako sam, osokoljen navalom plemenitih ideja koje će pridonijeti općem dobru, odlučio pokrenuti akciju pod motom - Ne u mom gradu. Nastojat ću potaknuti zamrlu svijest radnih ljudi, građana i poštene inteligencije, motivirati ih na veći angažman za očuvanje šuma kojih je svakim danom sve manje. Umjesto bezobzirne sječe - posadimo novo drveće! Smislio sam i prigodni logo akcije - mašklin preko pile! Objavit ću svoje namjere na blogu, promovirati akciju na društvenim mrežama. Fejsbuk revolucionari iz će me zdušno podržati.

Čim se sve to dobro zalaufa, mogli bi čak i radikalizirati akcije. Otići u šumu i demonstrativno se vezati za stablo koje namjeravaju posjeći. Ako dušmanima to nekim nesretnim slučajem ipak pođe za pilom, prvom prilikom iščupati božićno drvce s trga i baciti ga gradonačelniku u vrtal, preko klementine, paprike i raštike.

Stotinu ideja mi je još palo na pamet pa sam prepun revolucionarnog zanosa pohitao do Jure Parizera, mog dugogodišnjeg prijatelja, uglednog viteza švedskog stola i strastvenog aktivista koji se prije nekoliko godina uspješno suprotstavio moćnom lobiju vulkanizera koji su na području Crne glavice, inače predviđenom za sport i rekreaciju pokušali progurati izgradnju gumodroma.

Dok sam Juri obrazlagao svoje namjere, osjetio sam kako njegov entuzijazam sve više raste te sam svakim novim argumentom bio uvjereniji da ću u njemu pronaći pravog suborca i odanog suradnika. Čak je u jednom divnom trenutku, očito ne mogavši dočekati da završim misao do kraja, ustao i povikao - ne u mome gradu! Odličan slogan!

Tako je Jure, oduvijek sam znao da si pravi, onda, jesi li spreman podržati našu pravednu borbu?
Ne!
Ne!? Zašto ne?
Slušaj me, nemoj se uvridit, ali moram ti ovo reć - već si uvatija lipe godine a još si zelen ka tučje govno.
Kako?
Ti ne bi cipa drva? Nu! Ka da ja bi? Ti bi stavija na pjacu plastični bor, tz, tz...
E, a šta fali, ol to ne bi bilo ekološki?
Ekološki? Znaš li ti cukunu da bi se za proizvodnju jednog takvog plastičnog bora potrošilo više energije nego da samliješ deset najvećih stabala na Kapeli?

Nemoguće! Al' dobro, sve da i je tako, to isto plastično stablo bi se moglo koristiti godinama.
Mae, godinama!? A kad se deškvarta, di'š posli s njme?
U reciklažu!
Recikl...ma daj nemoj 'bavat, takvo stablo ne bi ni divica Marija uspila reciklirat.

Hm, a kako ti se čini ideja da udruga umjetnika napravi neku instalaciju od otpadnoga materijala, znaš ono, cijevi, profili, pa sve na kup, razumiš, da bude veselo?
Izvrsna ideja, bija sam član jedne takve udruge i upravo su nam tako nešto predložili.
I?
Pokarali smo se ka pasi!
Kako?
Tako da je svaki od nas ima svoju ideju šta bi tribalo i kako bi tribalo. I niko nije tija popustit.
Šteta.
Pa i nije baš. Nastojali smo postić konsenzus ali su se pojavile nepreMOSTive razlike u kocepcijama.



Nakon razgovora s Parizerom, revolucionarni zanos mi je naglo splasnuo.
Ipak, nemam namjeru odustati. Neke stvari razum možda i može shvatiti, ali srce ne.
I dalje mislim da niti jedno stablo ne bi smjelo deblom platiti samo zato što to nama izgleda lijepo.
Nije lijepo.
Točka.