Svemu je kriv pogled s onog lijevog zavoja kilometar-dva prije ulaza u Brnaze kad se ispred tebe ispruži Sinjsko polje kojim vijuga Cetina, dok se s druge strane, u jutarnjoj izmaglici sluti plavičasta silueta planine Kamešnice. I ta vrckava smišnica Kamešnica uvijek djeluje zavodljivo pogotovo u danima kad se sluti proljeće, kao domaćica brašnjavog lica koja te poziva da svratiš i probaš njezinu nadaleko znanu pitu od jabuka.
Za razliku od primorskih gorostasa Biokova i Velebita čije barijere odmah na prvi pogled izazivaju strahopoštovanje i koji svojim nazubljenim vrhovima vezanim u lance kao da žele poručiti - STOJ, NE PRILAZI, Kamešnica odaje sasvim drugačiji dojam. Barem iz ove naše perspektive jer čim prijeđemo na drugu stranu, u Livanjsko polje, vizura se drastično mjenja.

Planina koja s dalmatinske strane tako blago raste poput valova juga koji se lijeno valjaju s pučine i postupno rastu, ta ista planina sa sjeverne, bosanske strane djeluje potpuno drugačije. Namrgođena, tamna i hladna



No, u tome i jest ljepota, jer svaka planina ima tisuću lica i za upoznati barem dio njih potrebno je dolaziti, dolaziti i opet dolaziti.



Slično bješe i ovoga puta. Već sam tjednima pokušavao nagovoriti društvo za "laganu šetnju" koja iz planinskog mjestašca dražesnog imena - Gljev, vodi do začudno lijepog planinskog predjela zvanog Kurtegića dolac, ali zbog gotovo neprekinutog niza alarmantnih najava bura svih bura i mećava svih mećava, stalno smo odgađali planiranu turu.
S obzirom da sam već ranije prolazio kamešničkim stazama, koje su mi očito ostale u lijepim sjećanjima, zakleo bih se da ova pješačka tura nije ništa zahtjevnija od lagane šetnje uz more na dionici Stobreč-Grljevac.
Štoviše, ostao sam pomalo i osupnut kad sam na planinarskoj karti pročitao da će nam za dionicu do Kurtegića trebati čak tri i po sata i to samo za uspinjanje, a tek neznatno manje za povratak u Gljev.



Tjah, kakvih tri i po sata - brecnuo sam se - to ćemo mi za uru i po, u vrh glave - dvi. A kad već dođemo do Doca, vi ne morate, ali ja ću samo čas skoknut do Garjete i Burnjače, obližnjih vrhova koji su visoki, koliko ono - oko 1700 metara nad morem. Taman!
Šta, na karti piše da do tih vrhova treba dodatne dvi ure? Ma koji su ovo redikuli izdali kartu? Da dvi ure, pih, to ću ja učas!
Već pretpostavljate, planina mi je ovoga puta dala po repici. I to me baš lacnula onako pošteno. Svo vrijeme mi je šaptala - ne gordi se, ne junači se, znam da misliš da si jak, ali vjeruj mi, ja sam milijun puta jača od tebe!



I stenjao sam, puhao, upadao u snijeg do onih dijelova tijela koje nije pristojno spominjati, a planina me svo vrijeme gledala i smijala se. Naposljetku, do Kurtegića doca nam je trebalo ne tri i po, kako su napisale one neznalice na putokazima, nego puna četiri sata. Dijelom i zbog toga što je ovo zapravo bio biatlon, kombiniran od planinarenja i ronjenja u dubokom snijegu



Trebalo nas je snimati kako smo smo se šuljali snjegovima Kamešnice, kako smo hodali kao po pjeni od bjelanjaka, kao sve neće, neće, čvrsto je, pa onda odjednom - hop, propade rode u jagode!



Ipak, bio je to predivan dan u planini, jedan od onih o kojima pričaš i godinama kasnije, ne samo zbog fantastične ljepote prirode koja te okružuje i koje zapravo nisi ni svjestan u tim trenucima, već ti se javi naknadno, s odgodom, kad mine bol u mišićima. To je neki osjećaj, dijametralno suprotan od PTSP-a, ne znam kako bih ga nazvao, ali zapravo, sjećanje na nešto lijepo i ugodno što ti se dogodilo, može takve iste osjećaje buditi opet i iznova.



Pa onda nije ni čudno da ti sve te relacije i udaljenosti zbrčkaju u glavi, postaju varljive, ali u nekom pozitivnom smislu.
Priroda je čudo. Čudo!