Vremena se mijenjaju, ponekad na bolje, tu i tamo na gore, ali najčešće na dolje. Valjda to tako mora biti. Stvarčice bez kojih do jučer nismo mogli ni zamisliti našu svakodnevicu danas trunu po podrumima i tavanima gdje uredno spakirane u kartonskim kutijama omotanim širokom izolir-trakom čekaju bolje dane. Premda nemamo iluzija da će takvi dani ikada doći, žao nam ih je baciti. Uostalom, kako baciti vlastite uspomene? I konačno - zašto?

Kad se sjetim s koliko sam uzbuđenja kupovao gramofonske ploče, ispočetka singlice, a kasnije i longplejke i koliko je iščekivanja donosilo prvo slušanje.
Morao si pažljivo izvaditi ploču iz omota, posebnom je tehnikom uhvatiti između ispruženih dlanova, pogoditi rupicu (vazda moraš pogađat neke rupice ccc ), spustiti je na gramofon i sve to uz bezbroj postavljenih ali neizgovorenih pitanja.

Hoće li ploča biti dobra? Od A1 pa sve do B5? Hoće li igla preskakati na nekom mjestu ili će sve proći glatko? Kako objasniti današnjoj mlađariji, zašto smo iznad gramofonske igle ponekad morali stavljali kovanice od pedeset para? O tempora, o tempera...

A vrijeme, vrijeme uvijek napravi po svome. Pokušavajući udovoljiti vlastitim skupljačkim strastima, marljivo sam odvajao lavovski dio džeparca i taman kad sam kompletirao zavidnu kolekciju el-pija, pojavile su se audio-kasete.
Malene i praktične, nisu se bavile preskakivanjem prepona kao njihove prethodnice ali svejedno, i one su se znale gadno zapetljati. Tada bi u pomoć priskakala obična grafitna olovka. Vi koji ste rođeni devedesetih i dvijetisućitih - ne pitajte što i kako. Nije to jednostavno objasniti...
I ponovno isti scenario - kad su kasete zašarenile sav slobodni prostor na policama moje sobe, pojavio se CeDe. Kao - to je savršen medij! Trajat će vječno! A-haaaa, haujesno...

Srećom, s knjigama nisam imao takvih problema. Jednom knjiga - uvijek knjiga. Istina, stalno se pojavljuju sve savršenije verzije elektronskih čitača, ali čisto sumnjam da će bilo koja novotarija uspjeti nadmašiti taktilnost, prijemčivost, miris i zvuk okretanja stranica. Duh pohranjen u umjetničkim djelima jednostavno mora imati svoj materijalni oblik.
Ipak, i tu se nešto promijenilo. Na gore dakako. Gotovo neprimjetno, iz knjiga tiskanih na suvremeni način, iščeznule se vrpce koje su služile za označavanje stranice na kojoj smo stali. One, fine, sjajne, meke, podatne, tamnomodre, ponekad crvene ili crne. Zar niste primjetili da ih više nema?



Te vrpce su bile naš vjerni pratitelj kroz pustolovinu zvanu - čitanje knjige i na neki način - čuvari stranica u trenucima kad su odložene na noćnim ormarićima čekale ponovni susret s nama.
Ne znam, možda sam ludi nostalgičar, izgubljen u vremenu i prostoru, ali znam da niti jedan, da prostite - bookmarker, nema taj šarm kakav je imala najobičnija vrpca. Konačno, ona je bila dio knjige, vezana za nju kao pupčanom vrpcom, ona je živjela s knjigom od početka do kraja.

I mislim da smo se olako odrekli nečeg, možda na prvi pogled sasvim beznačajnog, ali ipak...
Zar ne bi bilo zgodno kad bi između naših životnih stranica mogli umetnuti vrpcu i nakon toga mirno utonuti u san?
Da ti svaki novi dan ne mora započeti pitanjem - gdje sam stao? Dokle sam stigao? Vrtim li se u krug ili moja putanja ima nekog smisla?
Tko zna, možda bi jedna mala, obična, mekana, gotovo nevidljiva vrpca, pomogla više nego što slutimo.

A vrijeme, vrijeme uvijek napravi po svome.