Tih dana kad sam započinjao s pisanjem bloga, ustreptala nacija je željno očekivala prvi dvoboj Hrvatske i Brazila na svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Izbornik naše reprezentacije bio je Cico Kranjčar, a najveće nade polagale su se u ubojite kopačke Ivana Klasnića i Dade Prše. Na Markovom trgu stolovao je dragi Ivo, a na susjednom brdu popularni Stipe. Na internet smo se spajali preko ultrasporog dial-upa, facebook je bio nepoznat pojam, a kilo trešanja koštalo je deset kuna.
U međuvremenu se štošta promijenilo, nadošla je kriza pa recesija a potom i depresija, sve prilike jedna bolja od druge, dragi Ivo začudo, nikome više nije mio bio, a telefoni su postali pametniji od ljudi. Što i nije naročiti uspjeh. Za telefone mislim.

Nešto slično dogodilo se i s blogom. Od opće euforije do stagnacije i letargije. Uletio sam u taj svijet po sistemu "vidjela krava da konja potkivanju..." i s puno elana počeo kuckati po tastaturi. Imao samo toliko toga važnoga objaviti svijetu kao da mu i bez mene već svega nije bilo dosta. No, pisali smo se i čitali smo se, i sve u svemu, bila su to lijepa vremena. Jedino vrijeme s vremenom dobije na ljepoti.



Nisam odavno slušao "Pomorsku večer" ponedjeljkom, ali mi se ponajviše urezao u sjećanje onaj dio u kojem bi ozbiljni glas spikera objavljivao "kuda plove naši brodovi".
Neobično baš, ali nabrajanje niza tih naizgled suhoparnih podataka zvučalo je poput poezije - Alka u Dar es Salaamu, Lubenice u New Orleansu, Ante Banina u Adenu, Admiral Zmajević na putu za Singapur...

Moj Brod u boci nije imao toliko značajne dosege da bi njegovo kretanje objavljivali u Pomorskoj večeri, ali tokom proteklih osam godina bio je i ostao kutak u kojeg sam rado zalazio i gotovo ni iz čega stvarao - nešto.
Koliko je to nešto bilo vrijedno i zanimljivo, drugo je pitanje, ali za razliku od mnogih stvari od kojih sam odustajao i prije no što bi se zalaufao, ovdje sam otkrio neke osobine za koje nisam ni slutio da postoje.



Ćirnuo sam maločas u onaj dio editora u kojem se vodi statistika bloga i našao tu svakojakih brojeva, ali mi se učinilo da sve ono što se u životu mjeri brojevima, i nije toliko vrijedno. Nije bitno koliko si godina naprtio na leđima, već kako si ih proživio, nije važno koliko ti novaca leži na računu, već kako upravljaš onim što imaš, nije važan broj klikova na tvom blogu već emocije koje si izazvao ili nisi izazvao kod svojih čitatelja.
Za mene, koji sam poprilično "brojčani" tip to saznanje je bilo gotovo pa traumatično, raskid sa vlastitim zabludama najčešće je bolan, ali na duže vrijeme - blagotovoran.
Pisanje bloga je poput hodanja na žici iznad kanjona kojim protiče vlastiti ego. Umjetnost je balansirati na toj žici i uspješno prijeći na drugu stranu a ne upasti u brzake taštine i virove japajakanja.



Kako se snaći u toj "egologiji" i predočavati vlastiti pogled na svijet a u isto vrijeme ostati otvoren i pun razumijevanja za drugoga?
Ponekad poželim (ma što ponekad, to mi se događa stalno) pisati na malo mirniji način, polako ispisivati priču sa uvodom, opisom likova, zapletom i kako to već ide... Možda sam pišući blog na neki način postao fah-idiot, i navikao se na takav stil pisanja. I to je nešto kao fast-food. Super je ta hrana dok je topla, izaziva osjećaj ugode, nepca igraju kan-kan, sve izgleda tako dobro. A onda se jednog dana pogledaš u ogledalo i shvatiš da si se pretvorio u Michelinovog čovjek-čuljka.

Internet je nervozan medij, tu moraš odmah u prve tri rečenice naglasiti što želiš reći, nema tu vremena za umjetnička snatrenja. Udaljenost miša i križića u gornjem desnom kantunu prokleto je mala. U takvom odnosu autora i čitatelja, često se igra na prvu loptu i pokušava održavati visoki intenzitet igre sve do točke na i.
Nerijetko se pribjegava klozet-humoru, nekome to i dobro stoji, ali osjećam da nisam taj tip. Pokušavam naći neki svoj put. Hoće li me taj put odvesti do nekog cilja - vidjet ćemo.

Osam i nije neki naročiti broj za obljetnice, mada je poprilično okrugao. I to dvostruko okrugao. Njok gore i njok dolje. Onaj manji sam ja, a onaj veći si ti moj čitatelju. I dobro je dok se držimo zajedno. Bez tebe bih bio najobičnija - nula.