Valja mi se dovaljati do Otoka. Poći poviriti Kuću, priupitati je za zdravlje, ponijeti kutiju napolitanki i dvadeset deka kave, prodivaniti s njom riječ-dvije pa nakon toga uzdahnuti i još jednom odšutjeti ono bitno. Kako podnosi samoću? Da kako? Kao i svako drugo živo biće. Nikako!
A ja, počesto ne umijem s riječima. Kao da ih se bojim pustiti na slobodu. Kao da se sve podrazumijeva, samo po sebi. Možda se i podrazumijeva, pod razum i pod razno, ali riječ i postoji zato da se izgovori, za riječ nije dobro kad je zatočena pa makar i kad je o Otoku riječ.




U torbama nosim na desetke stvari koje mi neće trebati. Ne znam zašto to radim. Bičava - dana na putu plus tri. I ove na meni. Mudanata - dana na putu plus dva. I ove na meni. Majica kratkih rukava - dana na putu puta dva. Majica dugih rukava. Jedna. Lagana pjoverica. Patike. Još jedne. Šlape za po kući. Šlape za na more. Šugaman. Dva. Možda i tri, ali manja. Pribor za brijanje. Neću se brijati. Krema za sunčanje. Neću se sunčati. Snovi za življenje. Neću sanjati.



I koliko god natrpam torbe, uvijek ostane onaj osjećaj da sam nešto zaboravio. To je obavezan dio prtljage. Bez njega ne krećem na put.
U Zadru me čeka Princ. Moćan je to mladić. Zavaren za velika mora. I oceanski val. Dug do unedogled. Naše bura i juga su za njega šala mala. Istina, u takvim se prilikama zna malo treskati, kao kočija po kaldrmi. Tramontana ga tu i tamo zvekne po nosu, ali dobro... Maeštral voli.

Čim stigneš u Zadar, negdje blizu Princa treba ostaviti valiže. Kupiti karte. Potom sakriti auto kilometar-dva dalje u neku gambužu i pomoliti se da ga neće pojesti pauk dok nas ne bude. Vratiti se u Grad preko pješačkog mosta, pozdraviti Anastaziju i ostale Čuvare. Pokupiti borše, naprtiti ih na leđa pa preko škale uspeti se na Brod. Na Princa. Hm, ne stoji mu to ime. Od samog početka. Nikako mu ne stoji. Kao ni onom Čarlsu. Tužno je biti ostarjeli princ. Bolje konj. Cavallo di coppe.

U salonu je ugodno svježe. Ulaze Ljudi. Poznatih lica, nepoznatih imena. Sa svojim bagajima i svojim pričama. Tek kasnije po tijeku razgovora shvatiš - ah da, to je taj. Ostario je. I on. I zapravo, shvatiš koliko voliš slušati te njihove priče, makar bile i skroz banalne, ali kad su izgovorene lijepim jezikom, otočki mekim, prisnim, pristojnim...



Odvajamo se od obale. Vrijeme je. Lagani okret a potom kurs tri-nula-nula. Povremeno stupanj-dva lijevo. Po desnom boku ostaju Puntamika, Borik, Kolovare, grad polako tone u brazdi od pjene. Pogledi bježe na drugu stranu, tamo gdje su Ugljan, Rivanj, Sestrunj... Putuju otoci prema jugu, kao da su oblaci, a mi se hvatamo Molata pa ga otpuštamo kod Zapuntela i već prepoznajemo Gospu od sniga iznad Ista. Bdije na Straži.

Grebeni su dvadeset i pet milja sjeverno od Zadra, točno na uru vrimena plovidbe, još samo Škarda, kratko pristajanje na Premudi, i konačno - Otok.
Koliko sam puta poželio konopom ga opasati i privući bliže, otprilike negdje do sredine trokuta Žirje-Jabuka-Punta planka. Tamo baš nedostaje jedan otok. Tamo bi savršeno
pristao. Ali tko zna bi li to onda bio on. Sumnjam. Zapravo sam siguran da ne bi. Možda ga upravo njegova "dalekost" čini bliskim.



Između tisuću i jednog razloga zašto volim taj otrgnut trak ostavljenog kopna, nalazi se jedan moment kojeg smo u "civilizaciji" potpuno smetnuli s uma - ljepota zvuka. Lišeni bilo kakvog generatora buke, zvuci Otoka postaju jasniji i čišći. Otkucaji zvona s kampanela, odjek koraka s Pocukmarka u snena ljetna popodneva, dah Maestrala dok valja oblutke po Tratici, šum borova u Portu svetog Ante, klapanje pjata, žlice i kacijole iz kužine susjede Zdenke. Kloparanje kotača kufera u pet ujutro, prije broda.



Ovdje bih mogao živjeti. Kao moj dida. Odjebati sve na kopnu i doći na Otok. Kuvati pašta-šutu, ubijati oko nakon ručka, popodne armižati kajić i uloviti tri arbuna. Uvečer sići do mula i gledati svjetla Oliba.
Beštimati na Matu što prolazi traktorom u zla doba. Inžinjati novi karić, najbolji na škoju. Pisati. Disati. Volontirati u čitaonici triput tjedno po dva sata. Kad već niko neće. Jesam li ono rekao da neću sanjati?



Otok je u meni. Ja sam Otok. I nije mi žao.

Tih dana kad sam započinjao s pisanjem bloga, ustreptala nacija je željno očekivala prvi dvoboj Hrvatske i Brazila na svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Izbornik naše reprezentacije bio je Cico Kranjčar, a najveće nade polagale su se u ubojite kopačke Ivana Klasnića i Dade Prše. Na Markovom trgu stolovao je dragi Ivo, a na susjednom brdu popularni Stipe. Na internet smo se spajali preko ultrasporog dial-upa, facebook je bio nepoznat pojam, a kilo trešanja koštalo je deset kuna.
U međuvremenu se štošta promijenilo, nadošla je kriza pa recesija a potom i depresija, sve prilike jedna bolja od druge, dragi Ivo začudo, nikome više nije mio bio, a telefoni su postali pametniji od ljudi. Što i nije naročiti uspjeh. Za telefone mislim.

Nešto slično dogodilo se i s blogom. Od opće euforije do stagnacije i letargije. Uletio sam u taj svijet po sistemu "vidjela krava da konja potkivanju..." i s puno elana počeo kuckati po tastaturi. Imao samo toliko toga važnoga objaviti svijetu kao da mu i bez mene već svega nije bilo dosta. No, pisali smo se i čitali smo se, i sve u svemu, bila su to lijepa vremena. Jedino vrijeme s vremenom dobije na ljepoti.



Nisam odavno slušao "Pomorsku večer" ponedjeljkom, ali mi se ponajviše urezao u sjećanje onaj dio u kojem bi ozbiljni glas spikera objavljivao "kuda plove naši brodovi".
Neobično baš, ali nabrajanje niza tih naizgled suhoparnih podataka zvučalo je poput poezije - Alka u Dar es Salaamu, Lubenice u New Orleansu, Ante Banina u Adenu, Admiral Zmajević na putu za Singapur...

Moj Brod u boci nije imao toliko značajne dosege da bi njegovo kretanje objavljivali u Pomorskoj večeri, ali tokom proteklih osam godina bio je i ostao kutak u kojeg sam rado zalazio i gotovo ni iz čega stvarao - nešto.
Koliko je to nešto bilo vrijedno i zanimljivo, drugo je pitanje, ali za razliku od mnogih stvari od kojih sam odustajao i prije no što bi se zalaufao, ovdje sam otkrio neke osobine za koje nisam ni slutio da postoje.



Ćirnuo sam maločas u onaj dio editora u kojem se vodi statistika bloga i našao tu svakojakih brojeva, ali mi se učinilo da sve ono što se u životu mjeri brojevima, i nije toliko vrijedno. Nije bitno koliko si godina naprtio na leđima, već kako si ih proživio, nije važno koliko ti novaca leži na računu, već kako upravljaš onim što imaš, nije važan broj klikova na tvom blogu već emocije koje si izazvao ili nisi izazvao kod svojih čitatelja.
Za mene, koji sam poprilično "brojčani" tip to saznanje je bilo gotovo pa traumatično, raskid sa vlastitim zabludama najčešće je bolan, ali na duže vrijeme - blagotovoran.
Pisanje bloga je poput hodanja na žici iznad kanjona kojim protiče vlastiti ego. Umjetnost je balansirati na toj žici i uspješno prijeći na drugu stranu a ne upasti u brzake taštine i virove japajakanja.



Kako se snaći u toj "egologiji" i predočavati vlastiti pogled na svijet a u isto vrijeme ostati otvoren i pun razumijevanja za drugoga?
Ponekad poželim (ma što ponekad, to mi se događa stalno) pisati na malo mirniji način, polako ispisivati priču sa uvodom, opisom likova, zapletom i kako to već ide... Možda sam pišući blog na neki način postao fah-idiot, i navikao se na takav stil pisanja. I to je nešto kao fast-food. Super je ta hrana dok je topla, izaziva osjećaj ugode, nepca igraju kan-kan, sve izgleda tako dobro. A onda se jednog dana pogledaš u ogledalo i shvatiš da si se pretvorio u Michelinovog čovjek-čuljka.

Internet je nervozan medij, tu moraš odmah u prve tri rečenice naglasiti što želiš reći, nema tu vremena za umjetnička snatrenja. Udaljenost miša i križića u gornjem desnom kantunu prokleto je mala. U takvom odnosu autora i čitatelja, često se igra na prvu loptu i pokušava održavati visoki intenzitet igre sve do točke na i.
Nerijetko se pribjegava klozet-humoru, nekome to i dobro stoji, ali osjećam da nisam taj tip. Pokušavam naći neki svoj put. Hoće li me taj put odvesti do nekog cilja - vidjet ćemo.

Osam i nije neki naročiti broj za obljetnice, mada je poprilično okrugao. I to dvostruko okrugao. Njok gore i njok dolje. Onaj manji sam ja, a onaj veći si ti moj čitatelju. I dobro je dok se držimo zajedno. Bez tebe bih bio najobičnija - nula.

Najbolje priče uvijek se nalaze pored puta i najčešće su neprimjetne i neugledne, nešto slično konzervi Gavrilovićevog gulaša odbačenog u jarku ispod ceste. A čak i ta neugledna konzerva ima neku svoju priču. Kakve li to gurmane ljuta nevolja zadesi pa konzervom gulaša goveđeg nastojahu suzbiti glad? Puknuta guma, getriba bolna, neispravna bobina možda? Tko oni bjehu uopće, te junačine harne, koje od gladi nesnosne i muke vozačke zaboraviše na ekološke standarde unije naše voljene?

Ipak, danas mi nije bila namjera tražiti odbačene konzerve već pokušati pronaći Gorsko oko koje me već godinama gleda pa se smije pa namiguje i šapuće - dođi, dođi, a meni iz nekog začudnog razloga, to nikako ne uspjeva.

Gledajući iz visine, sve izgleda jednostavno i lako dostupno, s glavne ceste odvaja se makadamski put kojeg treba pratiti sve do "ventilatora" na vrhu brežuljka podno Poštaka, a zatim ući dublje u šumu, slijediti vijugavi put sve do jednog jakog desnog lakta, a zatim čistinom prohodati još kilometar-dva prema istoku do prijevoja s kojega će puknuti pogled na Gorsko oko. Ostalo će biti lako.



No, kad se pređe u horizontalu, stvari počinju izgledati malkice drugačije. Šumska cesta pretvara se u zeleni tunel kojemu nema kraja, krošnje drveća pružaju ruke visoko iznad naših glava, ne vidiš ni sunce ni oblake, a kamo li svjetlo na kraju tunela, strane svijeta postaju relativan pojam a česta križanja i razdvajanja blatnjavih staza pretvaraju se u rješavanje jednadžbi s više nepoznanica.



Istinski off-road i to bez pogona na sva četiri kotača, da kuke i sajle i ne spominjem. Ipak, odlučio sam se držati one izreke koja kaže da je i sam put cilj, važno je hodati, gledati, slušati i upijati. Na samom početku šumskog puta iznenadili su me pravi bedemi sazdani od bukovih cjepanica.





Gledajući ih ovako uredno posložene i označene, stekneš dojam da se šumom dobro gospodari. Šuma je velika i bogata. Neka takva i ostane.

Šumom nema smisla tumarati na brzinu jer tada ne vidiš baš ništa. Tu i tamo čuješ dozivanje ptica koje glasnim krikovima upozoravaju na dolazak čudnovatih stvorova. To kao hoće reć - nas. Najljepše je kad zastaneš, primiriš disanje i potpuno se stopiš s prirodom koja te okružuje. Nadaš se susretu s nekom životinjom, ponekad ti se tako nešto ostvari, češće i ne.
One nas gledaju sa sigurne udaljenosti, prate naše kretanje i nemaju povjerenja. Pametne su one...
S biljkama je neizmjerno lakše, pogotovo u ovo doba godine kad je sve u punoj snazi.
Kompasa ni GPS-a nemam, mahovina raste po svim stranama svijeta pa se orijentiram prema đurđicama.



Kad ih vidim ovako nježne, sjetim se jedne plavooke Đurđice iz Gromače. Ne znam danas gdje je, ne znam danas ni s kim je, ali znam da rođendan slavi trećeg srpnja. Račica.
Hodali smo i hodali, ali taj famozni lakat nismo dočekali. Možda smo do njega imali još pet, možda i pedeset minuta, a možda smo i potpuno zabrazdili u krivom smjeru.
Odlučio sam ne ići dalje jer sam sinoć usnuo čudan san. Zar postoji san koji nije čudan? Možda i postoji, ali takvi se ne pamte. U ovom mom su bile dvije zmije, jedna debela i jedna mršava. Nisam s njima imao nekih problema, nisu me napadale, nisam ni ja njih, ali su me stalno pratile. Kao dva psića. Kud ja okom, one skokom. Lijepo im kažem - iš, one za trenutak poslušaju, ali me iza prvog kantuna opet zaskoče. Ta manite me se!

Gorsko oko će i dalje ostati nedostižno. Pomirio sam se s tim. Lako.



Po izlasku iz šume, vjetar je ojačao, vlati trave povijale su se meko i podatno. Planina koja je čitavo vrijeme bila skrivena gustim slojem oblaka, na trenutak je otkrila svoje lice, čudeći se - zar nećete k meni?



Ne, ovog puta nećemo, zezaš nas!

Vraćajući se nešto kasnije u kursu manje-više sto i osamdeset, pogledom smo pratili grmljavinsko nevrijeme kako putuje prema jugoistoku. Grmi, lampa, nebo se natmurilo, kišna zavjesa raskrilila se horizontom pa računamo - ne isplati nam se žurit, ajmo svratit do neke birtije, odmorit stare kosti, popit nešto pa nastavit put kad nevrime prođe.

Dogovoreno! I kao u filmu, nakon par dvostrukih zavoja bljesnula nam tabla na kojoj je pisalo - BISTRO OAZA - 300 m. Ispod natpisa još nacrtan pršut i prekriženi nož i perun. A nama, baš ko žednim putnicima iz pustinje, oaza treba više od svega. Odmah iza prve okuke, ma i prije od tih trista metara koliko je pisalo na ploči, uparkirali smo u fino uređeno dvorište. Ružmarin, lavanda, kariola koja se pred mirovinu prekvalificirala u pitar pun maćuhica, dva drvena stola ispod terase - milina jedna!



Rakodomodili se fino mi, zanemarivo blatnjavi, ali ko sad mari za to i u tili čas stvori se pred nama konobarica, malo jača, frčkave frizure, jedva primjetnih brčića i upitnog pogleda.

Mi bi popili kavu - rekoh.
Nema problema - odgovori konobarica.
Ja ću mali kratki makjato sa šlagom.
A ja veliki s mlijekom!
Na žalost, nemamo aparat za espresso, može li turska?
Ajde dobro, može i turska - zaključismo kako cjepidlačenje u ovom trenutku ne bi imalo smisla.
I čašu vode!
I meni!
Možeeeee! - zacvrkuta naša domaćica

Nešto kasnije dok smo ispijali tursku kavu (odličnu!), malko smo se čudili kako to da u Oazi nema više gostiju, ali računamo - nedjelja je popodne, promet je slab, a glavnina vozača i tako ide prema "gore". U jednom trenutku, uhvatila me želja popiti još i neki sok pa sam zamolio konobaricu da mi donese. Imamo samo cedevitu - odgovori ona pomalo skrušeno.
Ajde dobro, može i cedevita.

Nakon dvostrukog tulupa s trepavicama, počeo sam brontulat u stilu - pa kakav mi ovo turizam gradimo, jest da je ovo birtija u nekoj wolffucking land ali brate mili, nemaju aparat za kavu, od sokova samo cedevitu, pa kako oni misle ić naprid?
Ali dobro, barem je konobarica ljubazna...

Prođe pet minuta, prođe i deset, gledamo prema obzoru, oluja polako prolazi, red je da i mi krenemo, dajem mot konobarici neka nam donese račun.
Kakav račun?
Pa za naplatit, dvi turske, voda, cedevita, koliko vam to dođe?
Ništa.
Kako ništa? (evo stoposto ni fiskalne kase nemaju, otkad je Linić prdnija u varićak, sveudilj zavlada raspašoj tz tz )
Pa lijepo - ništa! - odlučna je konobarica
Ali... stadoh začuđeno, pa zar....
A što vi mislite da smo mi kafić?
Eee - (dugozlazno začuđujuće)
Ma jok, kakav kafić, ovo je privatna kuća!

O zemljoooooooooo, profundaj se, pa kako kome odakle i zašto ovo nije Oaza, pa naravno da nije, di su ti palme, pijesak, di su ti deve budalo, a ja samo šta ne zatražih Knjigu žalbe, isusebože, grintam na aparat za espreso, za cedevitu, za...

Pa zašto nam to niste prije rekli?
Pa eto, cijelo sam vrijeme razmišljala koji ste vi, ali nikako se sjetit!
Aaaaaaaaaa. I jeste li se sjetili?
Nisam.

Najbolje priče uvijek se nalaze pored puta. Off-road. Treba samo ići dovoljno sporo.