Najbolje priče uvijek se nalaze pored puta i najčešće su neprimjetne i neugledne, nešto slično konzervi Gavrilovićevog gulaša odbačenog u jarku ispod ceste. A čak i ta neugledna konzerva ima neku svoju priču. Kakve li to gurmane ljuta nevolja zadesi pa konzervom gulaša goveđeg nastojahu suzbiti glad? Puknuta guma, getriba bolna, neispravna bobina možda? Tko oni bjehu uopće, te junačine harne, koje od gladi nesnosne i muke vozačke zaboraviše na ekološke standarde unije naše voljene?

Ipak, danas mi nije bila namjera tražiti odbačene konzerve već pokušati pronaći Gorsko oko koje me već godinama gleda pa se smije pa namiguje i šapuće - dođi, dođi, a meni iz nekog začudnog razloga, to nikako ne uspjeva.

Gledajući iz visine, sve izgleda jednostavno i lako dostupno, s glavne ceste odvaja se makadamski put kojeg treba pratiti sve do "ventilatora" na vrhu brežuljka podno Poštaka, a zatim ući dublje u šumu, slijediti vijugavi put sve do jednog jakog desnog lakta, a zatim čistinom prohodati još kilometar-dva prema istoku do prijevoja s kojega će puknuti pogled na Gorsko oko. Ostalo će biti lako.



No, kad se pređe u horizontalu, stvari počinju izgledati malkice drugačije. Šumska cesta pretvara se u zeleni tunel kojemu nema kraja, krošnje drveća pružaju ruke visoko iznad naših glava, ne vidiš ni sunce ni oblake, a kamo li svjetlo na kraju tunela, strane svijeta postaju relativan pojam a česta križanja i razdvajanja blatnjavih staza pretvaraju se u rješavanje jednadžbi s više nepoznanica.



Istinski off-road i to bez pogona na sva četiri kotača, da kuke i sajle i ne spominjem. Ipak, odlučio sam se držati one izreke koja kaže da je i sam put cilj, važno je hodati, gledati, slušati i upijati. Na samom početku šumskog puta iznenadili su me pravi bedemi sazdani od bukovih cjepanica.





Gledajući ih ovako uredno posložene i označene, stekneš dojam da se šumom dobro gospodari. Šuma je velika i bogata. Neka takva i ostane.

Šumom nema smisla tumarati na brzinu jer tada ne vidiš baš ništa. Tu i tamo čuješ dozivanje ptica koje glasnim krikovima upozoravaju na dolazak čudnovatih stvorova. To kao hoće reć - nas. Najljepše je kad zastaneš, primiriš disanje i potpuno se stopiš s prirodom koja te okružuje. Nadaš se susretu s nekom životinjom, ponekad ti se tako nešto ostvari, češće i ne.
One nas gledaju sa sigurne udaljenosti, prate naše kretanje i nemaju povjerenja. Pametne su one...
S biljkama je neizmjerno lakše, pogotovo u ovo doba godine kad je sve u punoj snazi.
Kompasa ni GPS-a nemam, mahovina raste po svim stranama svijeta pa se orijentiram prema đurđicama.



Kad ih vidim ovako nježne, sjetim se jedne plavooke Đurđice iz Gromače. Ne znam danas gdje je, ne znam danas ni s kim je, ali znam da rođendan slavi trećeg srpnja. Račica.
Hodali smo i hodali, ali taj famozni lakat nismo dočekali. Možda smo do njega imali još pet, možda i pedeset minuta, a možda smo i potpuno zabrazdili u krivom smjeru.
Odlučio sam ne ići dalje jer sam sinoć usnuo čudan san. Zar postoji san koji nije čudan? Možda i postoji, ali takvi se ne pamte. U ovom mom su bile dvije zmije, jedna debela i jedna mršava. Nisam s njima imao nekih problema, nisu me napadale, nisam ni ja njih, ali su me stalno pratile. Kao dva psića. Kud ja okom, one skokom. Lijepo im kažem - iš, one za trenutak poslušaju, ali me iza prvog kantuna opet zaskoče. Ta manite me se!

Gorsko oko će i dalje ostati nedostižno. Pomirio sam se s tim. Lako.



Po izlasku iz šume, vjetar je ojačao, vlati trave povijale su se meko i podatno. Planina koja je čitavo vrijeme bila skrivena gustim slojem oblaka, na trenutak je otkrila svoje lice, čudeći se - zar nećete k meni?



Ne, ovog puta nećemo, zezaš nas!

Vraćajući se nešto kasnije u kursu manje-više sto i osamdeset, pogledom smo pratili grmljavinsko nevrijeme kako putuje prema jugoistoku. Grmi, lampa, nebo se natmurilo, kišna zavjesa raskrilila se horizontom pa računamo - ne isplati nam se žurit, ajmo svratit do neke birtije, odmorit stare kosti, popit nešto pa nastavit put kad nevrime prođe.

Dogovoreno! I kao u filmu, nakon par dvostrukih zavoja bljesnula nam tabla na kojoj je pisalo - BISTRO OAZA - 300 m. Ispod natpisa još nacrtan pršut i prekriženi nož i perun. A nama, baš ko žednim putnicima iz pustinje, oaza treba više od svega. Odmah iza prve okuke, ma i prije od tih trista metara koliko je pisalo na ploči, uparkirali smo u fino uređeno dvorište. Ružmarin, lavanda, kariola koja se pred mirovinu prekvalificirala u pitar pun maćuhica, dva drvena stola ispod terase - milina jedna!



Rakodomodili se fino mi, zanemarivo blatnjavi, ali ko sad mari za to i u tili čas stvori se pred nama konobarica, malo jača, frčkave frizure, jedva primjetnih brčića i upitnog pogleda.

Mi bi popili kavu - rekoh.
Nema problema - odgovori konobarica.
Ja ću mali kratki makjato sa šlagom.
A ja veliki s mlijekom!
Na žalost, nemamo aparat za espresso, može li turska?
Ajde dobro, može i turska - zaključismo kako cjepidlačenje u ovom trenutku ne bi imalo smisla.
I čašu vode!
I meni!
Možeeeee! - zacvrkuta naša domaćica

Nešto kasnije dok smo ispijali tursku kavu (odličnu!), malko smo se čudili kako to da u Oazi nema više gostiju, ali računamo - nedjelja je popodne, promet je slab, a glavnina vozača i tako ide prema "gore". U jednom trenutku, uhvatila me želja popiti još i neki sok pa sam zamolio konobaricu da mi donese. Imamo samo cedevitu - odgovori ona pomalo skrušeno.
Ajde dobro, može i cedevita.

Nakon dvostrukog tulupa s trepavicama, počeo sam brontulat u stilu - pa kakav mi ovo turizam gradimo, jest da je ovo birtija u nekoj wolffucking land ali brate mili, nemaju aparat za kavu, od sokova samo cedevitu, pa kako oni misle ić naprid?
Ali dobro, barem je konobarica ljubazna...

Prođe pet minuta, prođe i deset, gledamo prema obzoru, oluja polako prolazi, red je da i mi krenemo, dajem mot konobarici neka nam donese račun.
Kakav račun?
Pa za naplatit, dvi turske, voda, cedevita, koliko vam to dođe?
Ništa.
Kako ništa? (evo stoposto ni fiskalne kase nemaju, otkad je Linić prdnija u varićak, sveudilj zavlada raspašoj tz tz )
Pa lijepo - ništa! - odlučna je konobarica
Ali... stadoh začuđeno, pa zar....
A što vi mislite da smo mi kafić?
Eee - (dugozlazno začuđujuće)
Ma jok, kakav kafić, ovo je privatna kuća!

O zemljoooooooooo, profundaj se, pa kako kome odakle i zašto ovo nije Oaza, pa naravno da nije, di su ti palme, pijesak, di su ti deve budalo, a ja samo šta ne zatražih Knjigu žalbe, isusebože, grintam na aparat za espreso, za cedevitu, za...

Pa zašto nam to niste prije rekli?
Pa eto, cijelo sam vrijeme razmišljala koji ste vi, ali nikako se sjetit!
Aaaaaaaaaa. I jeste li se sjetili?
Nisam.

Najbolje priče uvijek se nalaze pored puta. Off-road. Treba samo ići dovoljno sporo.