Put do najranijeg djetinjstva najčešće je popločan mirisima. Potpuno nesvjesni svoga postojanja i događanja oko nas, tek će nam u skrivenom kutku nezaborava ostati miris majčinih grudi ili očeve kolonjske vode. U godinama koje slijede, pojavit će se kroz magličastu koprenu sjećanja miris bakinih kolača, miris dvorišta pred kišu, miris, livade, šume, ceste...

Na dnu naše ulice nalazila se prostrana prizemnica od grubo klesanog kamenja, s visoko postavljenim prozorima zaštićenim čeličnim rešetkama, nešto slično kao u zatvorima. Nekih je davnih godina tu bio pogon za preradu ljekovitog bilja, a kako je posao doslovno cvjetao, izgradila se nova tvornica na drugom kraju grada, a u ovoj nekadašnjoj zgradi ostalo je samo skladište. Ostala je poznata kao "stara Biljana".
Još mi je u sjećanju miris smilja i kadulje koji je dopirao iznutra, ponekad bi se znali popeti "lupeškim skalama" do ruba tih prozora s rešetkama pa smo znatiželjno zavirivali preko ruba nadajući se kako ćemo kroz polumrak napuštene zgrade uspjeti razaznati tko zna kakvo čudo.

Svakog bi puta ostali pomalo razočarani kad bi na podu "stare Biljane" spazili tek neuredno razbacane bale prešanog bilja koje su istina, još uvijek lijepo mirisale, ali onako tamne, vlažne i pomalo pljesnjive, kao da su bile osuđene na tiho propadanje.
Malo - pomalo propala je i čitava djelatnost skupljanja i prerade ljekovitog bilja. Vrli stručnjaci iz farmaceutske industrije shvatili su kako se do svih tih aromatičnih ulja kompliciranih kemijskih formula, može doći i znatno jeftinijim, sintetskim putem. Sve je postalo falšo...

Priznajem, tih dana biljke nisu bile u fokusu mog zanimanja, kad je trebalo posložiti herbarij za domaći rad, čekao sam do zadnjeg časka misleći kako ću za jedno poodne nabrati sve te dosadne biljke, na brzinu pritisnuti peglom (u trenucima panike proradi inovativna žica) i i dodatno stisnuti preko noći među stranicama Opće enciklopedije, svezak Ska-Žv.



Prisjećajući se sa sjetom davnih mirisa djetinjstva, našao sam ovih dana u Lisičinama, srećom ne onim policijskim, već slikovitim i od jakih vjetrova zaštićenim dijelom Hilejskog poluotoka koji je nekim, možda i nadnaravnim čudom ostao pošteđen nasrtaja nemani zvane divlja gradnja.

Nedavne česte izmjene kiše i sunca, u prvim su danima svibnja prekrile tlo bezbrojnim laticama. Rekli bi naši Bosanci - probeharalo je.





Vrijeme je bujanja. Kadulja je u punom cvatu, brnistra slavi strasni pir, maslina je "bacila" resu, bušini se ljeskaju na suncu... Zašto se ono što nam je nadohvat ruke najmanje cijeni?





Nedavno sam na Lošinju ostao impresioniran "Miomirisnim vrtom", gospođe Sandre koja je na jednom mjestu uspjela uzgojiti čitavu lepezu biljaka karakterističnih za taj otok.

I evo me danas, koračam kilometrima između suhozida, prostranstvom stotinu, možda i tisuću puta većim od lošinjskog vrta, dotičem bilje samoniklo, samorastuće i samoživuće i razmišljam - pa nema se ovo čega sramiti!

Svaki cvijet, poseban je svijet, maleni dijelić zlatnog reza prirode koja je svojom geometrijom iscrtkala savršene likove.



Obično mi na mjestima kao što je ovo, pogledi bježe prema daljinama, prema otocima čiji se obrisi tek naslućuju na pučini.

A sad zastajem i pomalo shvaćam da se vrhunska umjetnička djela ne čuvaju samo u raskošnim palačama pod budnim okom foto-ćelija i sofisticiranih alarmnih sustava. Pod zrakama sunca, u odbljesku mora, na kopnu krševitom i bezvodnom, gotovo neuglednom, bez (srećom) uticaja čovjeka, skriva se esencija ljepote i sklada.
Kako će mirisati budućnost?