Svaki otok, ma koliko malen ili velik bio, ima svoju posebnu priču. Slično kao i otisak prsta, sve te šare i zavijutci uvijek su nekako slični, ali nikada isti, čak i kad se nalaze na istoj ruci. Bez obzira može li se otok opisati i opasati u sto koraka ili stotinu dana, svaki je otok kontinent, svaki je otok svijet za sebe. Uspoređivati ih, koji je ljepši, koji je čarobniji, mislim da ne bi imalo prevelikog smisla. S druge strane, umišljati ili predstavljati sebe zaljubljenikom u jadranske otoke, a ne pokloniti se najvećem od njih, bio bi neoprostiv grijeh.

Drevni otok Apsyrtides koji se tjemenom gotovo naslonio na Učku a nožnim prstima odgurivao manje otoke prema Velebitu, nekada je predstavljao moćnu barijeru koja je razdvajala dva važna plovna puta. Kod snažnih vjetrova, trebalo se "tući" s morem i valovima jer odstupnice i mogućnosti prelaska na drugu, zavjetrinsku stranu jednostavno nije bilo.

A onda su stari Liburni odlučili, kako bi mi danas rekli - angažirati građevinsku operativu, pa su na najužem dijelu produbili kanal i time omogućili bržu i sigurniju plovidbu. Od velikog otoka nastala su dva, još uvijek prilično velika, ali dosta "prozračnija".

Besramno prekopiravši ideju drevnih stanovnika ovih krajeva, poduzetni Ameri su par tisućljeća kasnije prokopali Panamski kanal, pa je tako Sjeverna Amerika zaglumila Cres, a Južna - Lošinj. Nikad nam nisu platili autorska prava. No pustimo Amere po strani, sad mi još pada na um kako je veliki talijanski skladatelj Giuseppe Verdi, u čast otvaranja još jednom mega-kanala, onog Sueskog, napisao i godine 1871. praizveo u Kairu svoju veličanstvenu "Aidu".

Na mjestu razdvajanja i spajanja Otoka i Otoka, nastao je grad Osor, a s obzirom da upravo to mjesto predstavlja svojevrsan "axis mundi", red je da i moje "vrlo vlastito" putovanje započnem upravo ovdje.



Nije ostalo zabilježeno, je li neki ondašnji muzikotvorac sa Apsyrtidesa skladao slično djelo, nije moralo biti tako grandiozno i pompozno, ali tko zna, možda postoji neka tajna veza i nije puka slučajnost da se upravo u Osoru već dugi niz godina održavaju "Osorske glazbene večeri".

U Osor smo stigli u pravo vrijeme, kao da smo ciljali kronometrom, u minut do pet. Kao i svakog dana, u devet ujutro i pet popodne otvorit će se most koji će skladnu vezu Cresa i Lošinja prekinuti na barem petnaestak minuta. S obje strane okupilo se lijepo društvo znatiželjnika, u zraku je titrala napetost, kao da se očekivalo nešto spektakularno. Ljudi očito vole kad se nešto diže.
A onda je radnik, nažalost nisam ga upitao za ime, ali eto, neka za ovu priliku bude šjor Mostović, spustio rampu da ne bi kakav nadobudni automobilist izveo premet strance ili salto u plićak, a potom počeo okretati veeeeliku polugu.



Usporedno se i mostić počeo pokretati, istina ne u visinu kako su mnogi priželjkivali, nego vodoravno, za ni manje ni više nego devedeset stupnjeva. No, ovako je ispalo još i zanimljivije.
Čim je mostić dosegnuo krajni položaj, kroz kanal je prošao jedan barba sa svojim kajićem a zatim u suprotnom smjeru i turistički brod nadasve maštovitog imena - "Delfin".



Mahanjem smo pozdravili okupljeno mnoštvo pa nastavili naše putovanje prema jugu. Osoru ćemo se opet vratiti. Neposredno po izlasku, cesta je malo džombasta, ali već nakon kilometar-dva, širi se otočka magistrala i postaje veoma ugodna za vožnju.
Mali Lošinj nas je dočekao obasjan popodnevnim suncem. U sigurnoj luci, na obroncima položenim poput golemog amfitetara, smjestio se grad, neobično velik za naše otoke.





Na samom ulazu marina i škver pa velika riva, uz obalu mnoštvo kafića, restorana, grgolji fontana...



Na ulicama opuštena atmosfera, žamori se najčešće na talijanskom, a većina je kuća obojana živahnim bojama. Ugodan osjećaj.



Penjemo se strmim uličicama prema crkvi. Veliki Petak je. Nema zvonjave, vjernici užurbano ali tiho ulaze na večernju misu.



Mi ćemo nastaviti uličicom dalje i nakon pet minuta hoda naći se pred vratima „Miomirisnog vrta“, jedinstvenog i sasvim posebnog kutka u kojeg ulaziš bez predumišljaja, ali ubrzo uhvatiš sebe kako po njemu lunjaš kao omađijan. Lošinj je od davnina poznat kao otok na kojem se miriše i diše punim plućima. Pored autohtonih vrsta koje još od pamtivijeka bujaju u šumarcima i na proplancima, lošinjski su pomorci donosili sadnice raznovrsnog bilja s dalekih strana svijeta, a zahvaljujući ugodnoj klimi, lijepi ih se broj fino udomaćio.

Gospođa Sandra, duhovni pokretač ovog projekta i žena s morem sjajnih ideja, prepoznala je priliku da jednu, donedavno zapuštenu parcelu oplemeni svojim radom i naposljetku pretvori u istinsku atrakciju. Mnoštvo zanimljivih detalja na svakom koraku, od starog posuđa i alata koji se više ne koristi do košnica sa pčelama i magarcem Draganom, svojevrsnom maskotom čitavog vrta.



Gdje god da se okreneš, dočeka te nešto novo i iznenađujuće, a posebno kad uđeš u kamenu kućicu i na brižno uređenim policama otkriješ svo blago svijeta.





Pripravci od meda i maslinovog ulja, pomade, kreme i melemi, likeri od mirte, rogača, travarice, agruma, ne znam čega sve tu nema. Oduševljavaju me ovakva mjesta u kojima osjetiš da je uloženo puno više ljubavi i rada nego šuškavih novčanica (mada ni to nije zanemariva stavka), a opet cijeli prostor odiše bogatstvom. Ovaj vrt bio bi nam mio i da je samo „mirisni“, ali ovako je opet sjajno. Kaže gospođa Sandra kako su joj se u početku mnogi čudili u što se upušta i kao dobronamjerno savjetovali da se ostavi ćoravog posla. Danas se ti isti čude jedino kad vide koliko gostiju obilazi „Miomirisni vrt“.



Odsjeli smo u Ćunskome, slikovitom mjestašcu na sredini otoka, udaljenom otprilike pet kilometara od Malog Lošinja. Kako je i po kome Ćunski dobio ime, nisam uspio saznati. Istina, jedan veseli barba u modroj majici na kojoj se isticao natpis "Pazi – oštar pas" i usput nevješto žonglirao sa tri boce pivuše u rukama, pokušao me uvjeriti da su mnogi ovdašnji muškarci prilično ponosni na svoje ćunjeve jel', razumijete o čemu govorim... Doduše, nije mu najbolje sjela moja opaska da, ako je već muški ponos u pitanju, čemu onda meko ć? Zar nije prirodnije da bude tvrdo? Samo je frknuo - nije "ć" nego "tj", pokupio one boce i nestao iza prvog kantuna. Dakle, nije Ćunski, nego Tjunski. Zapamtit ćemo.



Jutra na otoku mirišu posebnom atmosferom, osobito u proljeće. Čak i najobičnija kava „legne“ nekako drugačije. Ako sad spomenem kolačić s mrvicama čokolade kako se topi na nepcima, zaglibit ću ko šjor Marcel Proust, stoga bolje ne. Nikud nam se ne žuri, ali nitko nas ne mora posebno nagovarati na pokret. Baterije su napunjene, bočica vode spremljena u ruksak, krećemo!



Željno očekujemo susret s Velim Lošinjem. Putem još jednom pozdravljamo Miomirisni vrt, odmah pored njega dajemo lijevi žmigavac pa kroz zelenu šumu vijugamo još neko vrijeme. Neobično, Veli je manji od Maloga, barem što se broja stanovnika tiče, ali nema se čega sramiti, naprotiv... Zanimljivo kako vjetrovi oblikuju mjesta pored mora, raspored lukobrana, trgova i ulica ima svoje zakonitosti, kojih su se ljudi bez pogovora držali, premda takva pravila nikad nisu bila službeno određena.



Porat Velog Lošinja baš je po mom guštu, malena, gotovo minijaturna uvala obrubljena jednostavnim, ali lijepim kućama, u drugom ili trećem redu od mora kula u kojoj se danas nalazi muzej, a sam ulaz u uvalu čuva crkva. Opet je sve u veselim bojama koje bi u nekom drugačijem ambijentu možda izgledale drečavo i neprikladno, ali ovdje se savršeno uklapaju.





U Ve(se)lom Lošinju nalazi se još jedna institucija od čijeg mi samog spomena more u venama odmah poteče brže – Plavi svijet, udruga zaljubljenika u more koja je krenula s radom ponajviše zbog zaštite morskih sisavaca u lošinjskom akvatoriju, osobito dupina, da bi s vremenom prerasla u nešto mnogo više. Pored konkretnih akcija na moru vezanih za spašavanje i zaštitu, članovi udruge su osnovali suvremeni informacijsko-edukacijski centar u kojem se mogu dobiti gotovo sve informacije o životu ovih plemenitih stanovnika mora.



Namjerno kažem – gotovo sve, jer je simpatična šinjorina koja nas je upoznala s radom Instituta ostala pomalo zatečena mojim pitanjem – gdje spavaju dupini?
Pa kako gdje – valjda u moru! – odgovorila je osmijehom.
A nemaju neke sobe ili apartmane tamo dolje?
Neeeeeee!
Pa kako dišu dok spavaju?
Čekajte malo...
A onda smo malo dublje uronili u problematiku i saznali da dupini nikada ne spavaju potpuno već samo s jednom polovicom mozga i to naizmjenično. Oni dišu svjesno, drugačije od nas jer kad bi „zaboravili“ disati, ugušili bi se u moru. Zanimljivo, može se čak i prepoznati koja im je strana mozga budna, a koja spava. Zatvore jedno oko i suprotnu polovicu mozga. Ipak, ne spavaju dugo, dovoljna su im dva sata takvog polusna da budu k'o novi.
Tako smo i mi, k'o novi krenuli na nove putešestvije.





Znam, ispravnije bi bilo pješice, ali s obzirom na vremenski tjesnac, složili smo se kako do krajnje južne punte Lošinja možemo doći i na četiri kotača.
Put nas jedno vrijeme vodi preko brda, ali zastajkujemo svako malo što zbog plašljivih ovčica i janjčića, što zbog veličanstvenih pogleda na sve strane. S jedne strane pružile se Vele i Male Orjule gdje su pronašli Apoksiomena, zatim Ilovik i Sveti Petar, nešto dalje prema jugu „sveto trojstvo“, Premuda, Silba i Olib, a sa pučinske strane bljeskaju Susak, Srakane i Unije. Sreli smo i jedan par gostiju iz Belgije, parkirali su auto na obližnjem proširenju, izvukli šezlone i razbaškarili se na suncu. Od miline se tope poput čokolade...

A nama je sve to kao normalno, navikli smo mi na jadransko sunce i more pa se pravimo važni kao da smo sami zaslužni za sve to. Ako još samo malo ostanemo, zamantat će nas miomirisni otok do daske. Stoga se vraćamo do našeg Tjunskog, čak i malo dalje – prema Nerezinama. Uvijek me zbunjivalo to Nerezine-Porozina, Kali-Sali, kao da su sijamski blizanci u pitanju, a ne mjesta na potpuno različitim otocima.
Upravo zbog toga valja putovati i učiti.



Nerezine dakle... Smjestile su se na istočnoj obali otok Lošinja, gledaju prema Cresu i Punti Križa, a nad njima bdije Osorščica, planina koja rado oko sebe skuplja oblake. Podsjeća me na vulkan, kako se uzdigla i raširila pa dominira čitavim otokom. Srećom, naši vulkani ne bljuju lavu kao oni na južnim morima. Koji smo mi sretnici, a pojma nemamo!

U Nerezinama sam vidio Bente Dorte. Za one osjetljivijeh (sl)uha samo mala napomena - Bente Dorte nije beštimja, a nekmoli neki sličan nepristojan izraz, već ime i prezime jednog prelijepog broda, jedrenjaka, krepkog 85-godišnjaka koji dugo brodio hladnim Baltikom da bi nakon temeljite obnove zaplovio prema našem Jadranu. Svoju luku mira pronašao je upravo ovdje, u Nerezinama.



Divim se vlasnicima ovog broda koji su ga odlučili obnoviti u svom izvornom obliku. Znam, mogućnost zarade takvim je brodom znatno manja, ako uopće i postoji. Da je nekom drugome dospio u ruke, ne sumnjam da bi na postojeći trup nakeljio barem dva kata kockastih kabina, ukrcao osamstotina naivnih turista i masno naplaćivao đite i avanture na „pravom“ jedrenjaku. Jedra bi naravno trunula u nekom bunkeru, ali koga briga...



U predvečerje dana prepunog doživljaja spustili smo se do osamljene uvale s nekoliko ribarskih brodića, poželjeli dobro more ribaru koji je upravo krenuo na panulavanje. Sutra nas očekuje Cres.