Dan je bio kao stvoren za posjet šoping centru. Namjesto molećivih pogleda usmjerenih prema mrgodnom nebu i uzaludnih nadanja kako će se barem na djeliću svoda ukazati krpica plavetnila, pomisao da se možeš fino dovesti u garažu i bez otvaranja kišobrana jednostavno translatirati u svijet ulaštenih podova i sjajnih izloga, izgledala je posve primamljivo.

Osim toga, čak i ako ti pođe za novčanikom othrvati se sirenskom zovu senzacionalnih sniženja i akcija od kojih pamet staje, tko ti brani udobno se smjestiti u prvu fotelju, naručiti makjato i čašu vode (iz špine dakako), potom otmjeno iscrtkavati krugove po dnu šalice i kao nehajno promatrati ofenzivu zgodnih komadićaka na istaknute čuke šoping imperije. A tko zna, možda bih dobio inspiraciju za pisanje romana "Ekscentrik u šoping centru".

No, ni sam ne znam kako, dal' zbog radova na cesti, pogrešnog prestrojavanja ili možda akutne dezorijentacije, uglavnom, nakon pola sata vožnje našao sam se na skroz drugom kraju županije. Općina Marina, mjesto Vinišća, zaseok Kusture, uvala Voluja. A šta ću ovdje mili bože!? Hm, zašto me u posljednje vrijeme tako snažno vuče Hilejski poluotok?

Mada su turobni oblaci i dalje pritiskali zemlju i more, štoviše, prijetili kako u svakom trenutku mogu ispaliti kanonadu ubojitih kapi na naše tintare, nakon par izmjena povuci-potegni zahtjeva i obećanja, uspjeli smo postići dogovor o nenapadanju.



Voluja je duboko usječena uvala zapadno od Vinišća i zajedno sa sestrom-blizankom Ljubljevom i malenom Smokvicom zaokružuju nešto veću uvalu koja se zove Velo Riševo. Omeđena rtom Ratac na istoku i rtom Čovik na zapadu, po vazdan gleda na Drvenik mali i otočić-svjetionik Murvicu.
O koliko imena, tko li će sve to popamtiti, uostalom tko nam je kriv što nismo praktični kao Ameri koji svoje ceste i predjele darivaju maštovitim nazivima kao Route 66 ili Area 51. Kratko, pamtljivo i nezaboravljivo.



Ovako, suočeni sa ozbiljnom prijetnjom da nam se pobrkaju Smokvica i Murvica, Čovik i Vol, Prasac i Magarac, nismo ni obratili pažnju na jednog čiču koji se drndavim quadom spuštao razlokanom cesticom hvatajući zalet kao da je na skijaškoj skakaonici. U pratnji dva ogromna njemačka ovčara, zaogrnut kožnim mantilom, smiješnom kacigom i naočalama za pomrčinu sunca, doimao se poput lika iz priče o inspektoru Anzuloviću i gospođi Schwartz.



Naposljetku smo se ipak sretno domogli uvale u čijem se dnu nalazi mandrač sa desetak privezanih brodica, mahom ribarskih. Premda vani more divlja, uvala je posve mirna. Nekom oluja nekom Voluja. Dvojica mladića šekaju svoje barke, malo dalje, jedan barba zateže tendu. Grinta šta vrime ne da na more. Sve će izgnjijat, kaže. Tu je i kapelica posvećena svetom Nikoli, a jedna ptičica mi je prišapnula kako se posljednjih godina upravo u Voluji na posebno svečan način obilježava blagdan zaštitnika mornara i putnika.



Lijepo, zvuči kao poziv na slijedeću feštu. No, možda ne bi bilo zgorega podići još jednu kapelicu u čast sveca zaštitnika bespravnih graditelja, hoću reći - zaštitnika od bespravnih graditelja, s obzirom da se se visoko iznad vale kočopere nekakve nakupine bloketa, papundeka, gipsa i trnite koje se samo u stanju teškog estetskog rastrojstva mogu nazvati vikendicama ili ako baš inzistirate - kućama za odmor.

Maštovitosti naših ljudi koji kockicama od betona uspijevaju oblikovati čudovite građevine, zaista nema kraja. Kakav Lego, trebali smo brendirati bloketu.
No, sve će to narod pozlatiti, ovaj - legalizirati...



Već se prvi mrak počeo hvatati za tlo kad smo shvatili da smo se prilično udaljili od početne točke pa smo odlučili ubrzati korak.
U olovnom zimskom predvečerju, tinjala su rijetka svjetla u raštrkanim zaseocima. Ondje jedna kuća, tamo dvije, iza onog umca treća... Tama je poprimila drugačiju boju. I stalno se mjenjala. Prehodali smo devedeset nijansi tame.

Opet susretosmo ona dva njemačka ovčara. Laju. A mi prolazimo. Gazdu ne vidjesmo. A ni quada.
Bio je to idealan dan za posjet šoping centru. O da...