Zelenomodrom Krkom se odijelio od tramontane, srebrnastom Čikolom od juga, a masivom planine Promine od bure pa se tako omeđen i svoj na svome raširio k'o palačinka u teflonskoj tavi. Visok i ravan, tek se na rubovima lagano naborao kao da želi reći - pogledajte me, ja sam srce Dalmatinske zagore! Svega imam, i vina i maslina i pršuta i sira i vode bistre i zemlje plodne i ovo sunca iznad da me grije!
Premda duboko usađen u kopno, Miljevački plato se zapravo doima poluotokom, koji se spuštajući prema jugu sve više stanjuje da bi se naposljetku pretvorio u puntu, rt uronjen u jezero u kojem se sastaju vode Krke i Čikole. Dvije krške ljepotice učtivo se pozdrave k'o na autobusnoj stanici pa nakon kratkog dogovora krenu zajedno preko Skradinskog buka, pravo u legendu...

Premda sam nebrojeno puta do sad bordižao Miljevačkim platoom, nisam se nikada spuštao prema najjužnijem dijelu, stoga me ovoga puta vukla želja da pješice dođem do samog vrha poluotoka. A privuklo me i neobično ime mjestašca u samoj blizini - Nos Kalik.
Tko zna je li taj Nos dobio ime baš zbog nosa (neće valjda zbog uha ili grla), a Kalik... Kalik se prezivao jedan moj prika iz vojske. Pula osamdeset i četvrte, bili smo isti bataljon, ista četa, isti vod, a u on je u stroju uvijek bio točno jedno mjesto ispred mene. Nismo se vidjeli skoro tridesetak godina, kad ono jednog dana - eto mog prike u "Mosora"! Planinari ko veliki! Svijet je zbilja malen, ali samo kad baš on poželi malenim biti.

Nisam ga stigao pitati imaju li njegovi Kalici veze s ovim Nosom, ali bit će valjda prilike i za to.
Prije samog sela odvajaju se putevi, jedan vodi prema Čikoli, drugi prema Krki, a između njih iznikla čitava šuma puteljaka i ponadah se tada kako će me barem jedan od njih dovesti do cilja.



No, najprije sam želio vidjeti rijeke pojedinačno. S obzirom da Č po abecedi dolazi prije K, odlučio sam krenuti lijevo. I zaista, nakon samo stotinjak koraka, staza se počinje spuštati prema kanjonu. Zaburilo je. U nedalekom masliniku jedan barba se zabavlja oko maslina. Vrijeme je rezidbe. Sunce je izmamilo gušterice pa frfljetaju po travi izvodeći kolut naprijed i premet strance. U grmlju se koškaju ptice svađalice. Jedan se jastreb raskrilio iznad nas. Jedri nečujno prema jugu. Nebo je za velike ptice, grmlje je za male.



Otvara se pogled na Čikolu i jezero Torak. Tamo u daljini, iznad jablanova, na krševitoj padini, prepoznajem utvrdu Ključicu. Još je tu. To je dobro.



Čikola je ovdje široka kao more. A sve zbog već spomenutog Skradinskog buka i sedrenih barijera koje neprestance rastu, podižu se poput brane i zadržavaju dio vode pa je gotovo nemoguće odrediti granice gdje prestaje rijeka a počinje jezero i obrnuto. Priroda je čudo.

A i ta Čikola zna biti nezgodna. Kad brzo izgovaraš čikolačikolačikola, u glavi ti odzvanjaju kolačikolačikolači...
'ebo dijetu i ko je izmisli.

Bacivši pogled još jednom dolje niz rijeku, shvatio sam da ću u ovom carstvu tišine prije naići na princezu nego na krafnu pa sam se odlučio vratiti do raskršća i krenuti prema drugoj obali.
Netom prije onog putokaza - hobotnice, primjetio sam u gustišu preko puta oronuli krov jedne crkvice.



Bilo mi je čudno što je sav prostor oko nje zarastao u šikaru, kao da godinama nitko tu nije kročio. Vrata crkvice bila su otškrinuta. Ušao sam polako. Oči su se brzo privikle na mrak. Kad sam počeo razaznavati predmete, najprije sam ostao bez riječi, a onda me preplavila tuga. Kao da je bomba pala.



Zidovi se nakosili, žbuka otpala sa stropa. Drveni dijelovi oltara nagoreni. Posvuda razbacani listovi otgrnuti iz svetih knjiga. Tek jedna svetačka slika stoji naslonjena na zid. Crkva je, po svemu sudeći pravoslavna. Stradala u olovnim vremenima. Bezumnik koji je svoj stupanj kulture izrazio maljem i bacačem plamena očito je smatrao nedopustivim da se ovdje moli nekom drugom Bogu. Onome koji nije "naš" Bog nego "njihov".
O da, već znam, netko će reći - i oni su rušili naše. Krasna logika. Daleko ćemo s njom.

Vrativši se do cestice koja se spušta prema polju, ugledah seoce koje se skrilo na obroncima brežuljka. Bolje reći - ono što je ostalo od seoca.



Nešto kasnije ću saznati da je ovdje sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća živjelo preko 250 stanovnika. U desetljećima koja su slijedila, taj se broj postupno smanjivao da bi drastični pad usljedio nakon rata. Prema posljednjem popisu iz 2011. godine, u Nos Kaliku, vjerovali ili ne, živi 1 (slovima - jedan) stanovnik.
I svi ostali, danas dostupni zapisi, ovo mjesto spominju ponajviše po ratnim zbivanjima. posebice 1992. godine. Razmišljam koliko je ljudi izgubilo živote, koliko je obitelji izgubilo budućnost da bi danas u ovom mjestu i mjestima sličnim ovome, živio jedan jedini stanovnik? Ako je i taj uopće još živ...
Što je posebno zanimljivo, ovo područje se nalazi u okviru Nacionalnog parka. Istina, toga nećete biti ni svjesni ukoliko na cesti koja iz Drinovaca i Ključa vodi prema ovamo niste primjetili musavu tabličicu s obilježjima NP Krka.
Ipak, pohvalna je činjenica da je čitav ovaj prostor nedavno očišćen od mina. Barem nešto...

Priznajem, nakon svega viđenog zanos mi je prilično pao, mada sam još neko vrijeme optimistično tumarao zabušavljenim stazicama. Poželio sam doći do obale Krke i jedan razgaženi puteljak me vodio u dobrom smjeru da bi nakon nekoliko stotina metara bezobrazno oslijepio pred zidom jednog maslinika.



Nešto kasnije sam pokušao slijediti vlastitu intuiciju pa sam "izmisliti" put do famoznog ušća. Skitalačka fortuna mi je tog dana ipak odlučila okrenuti leđa. Umjesto veličanstvenih pogleda na "vjenčanje" Krke i Čikole, moj se vidokrug gubio u sjeni neprohodnog šipražja.
Izgreban, izluđen i umoran od neuspješnih pokušaja, dočekao sam povratak u napušteno selo s priličnom dozom olakšanja.

Sjeo sam u auto s pomiješanim osjećajima. Znam, nešto slično sam viđao i ranije, ali svakog puta iznova zaboli taj nesrazmjer prelijepe prirode i džumbus, da ne upotrijebim neku drugu riječ, kojeg je ostavio čovjek.
I tako sam se s konja preko magarca vratio do Konjevrata kako bi čitav prostor još jednom doživio s druge strane kanjona. Za dobiti potpunu sliku, potrebno je stvar sagledati iz različitih pespektiva, jel...
A gledajući s ove strane, shvatio sam da mi maloprijašnja odluka o odustajanju od "forsiranja prašume" i nije bila tako blesava.
Dobro je. A bit će i bolje, kažu.



Masline su se ljeskale na zimskom suncu, mendule cvale, a bura je ubacila u treću brzinu.
Bit će opet pršuta i vina, sira i maslina.
A ni kolača neće falit.

Šjor Ivan Košćina namistija se važno prid zrcalom pa se uvatija gledat, popravljat, reka bi čovik da se sprema na rendes. Lipo se spleja na rigu, uredno kako ga je pokojna mater naučila još dok je bija dite, poštuca je brčiće, namistija kolet od košulje i kad je napokon bija zadovoljan, udunija je letriku i izaša vanka. Ovo je njegova ura, svako popodne kad sunce krene put Jelinka, šjor Košćina se zaputi lagano priko mosta prema gradu, učinit đir po rivi.
Ma nije ni čiovski most lako prić u to doba dana jer se šjor Košćini uvik potrefi da mu iz suprotnoga smjera naiđe bataljun dičine koji se vraćaju iz škole. A dica ka dica, vitrena, neobuzdana, trču, potižu se, vataju jedan drugog, letidu rusaci na sve strane, nemaju rišpeta prema starijima i ako ne paziš, lako se može dogodit da te bacidu priko ograde u more!
Evo se baš jučer šjor Košćina uputija petnajstak minuti ranije samo da izbjegne gužvu i do Katalinićeve puzavice sve je izgledalo ka bog, zakoračija je na most kad ono - opet kontra njemu nadire kolona dice!

A šta je sad? Jesan li krenija malo ranije? Okle vi u ovu uru - pita je maloga susida Franka.
A barba, danas smo imali skraćene satove!

Šjor Košćina ne voli šušure, iznenadne situacije, to njega ciloga uznemiri, izbaci iz takta. On voli da je sve u škvaru, stentano, kako triba bit. Prije dok su mu u susistvu bili vatrogasci, doli kraj Mandiracinoga mula, on bi uža poć do njih, sist na katrigu, poslušat najnovije ćakule i batude. To mu je bilo draže od manistre na pome. Ali kad su se vatrogasci priselili na Balančane, njegovoj tuzi nije bilo kraja. Kako su mu to mogli napravit? Druga promjena u gradu koja ga je totalno dotukla bila je kad su pribacili peškariju iz male lože gori u štalaj!
- Ma ko se to pametan dositija, sad za kupit po kila trlji blataric moraš ić u planine! I tako se bidan naš Košćina pati na ovome svitu skoro ka Isus na križu.

Srića njegova da ima prijatelja Svalinu, maranguna, koji je isti ka Košćina samo skroz drugačiji. Oću reć, isto je da se obojica zovedu Ivan, obojica su momci u lipim godinama, a još se nisu skrasili jel... Lako je bilo dok su im matere bile žive, ima je onda ko i kuvat i prat i peglat, a sad se moraju snalazit sami. Zato njih dvojica kad gredu priko rive onako kolafjaka s rukama na guzici, posli razgovora o balunu i politici najviše volu razminjivat ricete. Točeve i gulaše su uglavnom dobro savladali, jedino se Svalina uvik žali da nikako ne može napravit pire. A kako će napravit dobar pire kad su mu uvik španjuleti po rukama? Dvi-tri kutije dnevno njemu je ka ništa, jedan cigaret još ne ugasi a već se mašije za fajercak iz žepa, dimi mu iz just ka iz vaporeta. Zna i on sam da to ne valja, da će platit laštru kad-tad ali jebi ga, gušti su gušti.

I tako njih dvojica zaneseni pričama o spizi svaku večer prođu kraj Marmontovoga spomenika pa uz macel kroz Fortin. Znaju da će svaki čas trevit i trećega Ivana, Guinu. Za razliku od Košćine i Svaline koji su miroljubivi, Guina je uvik naoružan, nosi lampadinu i osti i neprestance zagleda priko korniža nadajuć se ugledat cipla, anguju, sipu, oli barenko muzgavca. Čak i da ga ne vidiš, stoposto ćeš ga čut, ali sigurno ne po lipim ričima. Šjor Guina je žestoki beštimadur, nema rečenice da on ne bogaje i kalaje zvizde s neba, takve kombinacjune rodbinskih odnosa, šarolikog carstva životinja i čovikovih reproduktivnih organa, ne bi moglo smislit ni šešnajšt ijad Mađari. Ajme kad ima ribe, ajme kad je nema, ajme kad ga pozdraviš, ajme kad ga ne pozdraviš. Ma opet, iza grubih riči, obično se krije meko srce, a takvo je i u šjor Guine, makar on sam to nikad neće priznat. Više je friške ribe podilija siromajima nego svi bogataši od Splita do Trsta. On uvik reče - šta će meni riba, iza ribe se moran napit vina, a ja ne pijen alkokol.
-Pa zašto onda loviš ribu - pitaju ga.
-Aj ne zajebaji - spremno im odgovori Guina.

Inšoma, tri Ivana, tri stara momka, tri prijatelja od ditinjstva, družidu se skupa a koliko već, skoro pola vika. Kad dođu zimski dani, kad je vrime kišno i nikakvo, sakriju se u kojega od njih doma, pa igraju na karte, posebice na trijumf. Digod se znaju i pokarat, padnu teške riči, tresu se grede od šufita i pari da će doć do prstiju, ali isto kad s kampanela odrebati jedanajst uri, mirno se pokupu i pođu doma.

Kod svakoga od njih, vridu posebna pravila. U Košćine doma se ne smi pušit, u Svaline se ne smi jist, a u Guine pit. I tako oni kombiniraju svoje vrline i poroke ka da su završili skule za velike stratege.



Jednom su tako u pauzi između dvi partije trijumfa lipo juski razgovarali o projektu Eko-Kaštelanski zaljev, kad eto ti - neko kuca na vrata. Ko je sad? Spustija se Košćina do portuna, otkrakuna vrata a tamo na balaturi stoji nika nepoznata žena, roba četrdeset godin, zgodna, bjonda, lipo stavljena.

-Izz...vol…tte - jedva je promuca domaćin
-Jeste li vi gospodin Ivan Košćina?
-A je jesannn... A šta van triba?
-Rođen desetog svibnja pedeset i treće?
-Ae, baš tad!
-Jeste li vi možda ovih dana ostali bez novčanika?
-Ajme, ajme... - počeja se pipat Košćina po žepima, ajme evo nisan ni zna da me opljačkalo, ljudi pomozite, opljačkalo me!
- Ne znam je li vas opljačkalo - smireno je rekla žena na vratima, ali evo ja sam vam ga našla, izgleda da nema novaca unutra, ali barem su dokumenti tu.

Zgrabija je šjor Košćina portafoj iz njezinih ruku i odma ga otvorija. Unutra je bilo jušto trinajst kuna i dvadeset lipa.
Sve je tu - odanija je Košćina dok su ga Svalina i Guina blido gledali.
-Sve?
-E.
-Pa nosiš samo trinajst kun sa sobon?
-A šta će mi više?
Okrenija se prema nepoznatoj ženi na vratima i nadoda; -
Fala van lipa, eto nisan ni zna da mi je negdi ispa, fala još jednom, ajte sad, laka van noć!

Potrča je u kužinu, još jednom pribroja šolde i počeja milovat takujin isto ka da je kućni ljubimac.
Bente robijo, ti si totalno lud! - smrklo se Guini prid očima.
Potira si ženu s vrata a spasila te! Nije me briga ali ja mislin da si joj po zakonu mora dat neku nagradu –
-Nagradu?
-E.
-A koliko?
-A štajaznan, najmanje dvadeset posto od pronađene svote.
Košćina se zamislija i počeja kontat, dvadeset posto od trinajst kun je jušto dvi kune i šezdeset lipa.
-Je, stvarno san joj moga dat, ne bi me to bacilo na inkanat.

I u svoj toj situaciji, sva srića da je Svalina osta pribran, pozva je ženu koja je ostala inkantana na balaturi neka uđe unutra, da se malo okripi i da zajedno proslave pronalazak izgubljenog portafoja.
U početku je svima bilo malo neugodno, razgovor nikako da krene, tri stara momka baš i nemaju puno tema za podilit sa ženama, a onda se nakon bićerina orahovice, gošća malo opustila.
- Igrate karte?
- Ae, nas trojica digod zaigramo trijumf, da nam je barenko još jedan, mogli bi bacit na briškulu i trešetu - tužno uzdahne Svalina.
- A ja? - odgovorila je spremno.
- Šta vi?
- Pa ja znam igrati briškulu i trešetu.
Tri Ivana ostali su ka trice špadi, ali brzo su se snašli.
- Ajmo provat, evo jedan par će bit Košćina i Svalina, a drugi Guina i kako ste ono rekli da se zovete...
- Ivana.
- Aaaa Ivana tako je, tako je, skužajte, nisam dobro zapamtija kad smo se upoznavali...

Inšoma, odrebatilo i deset i jedanajst i ponoć, a oni su još uvik igrali. Mješoviti par je satra ovi istospolni, Ivana i Guina su se složili ka da cili život igraju zajedno, naredali su jin kaputa i češljeva da se ovi nisu uspili osvistit. Razvila se i priča. Saznali su da je gospoja Ivana živi u Okruk, ali nije prava Okruška, nego ima vikendicu u Bušince. Zapravo, to joj je vikendica od bivšega muža, uteka je tukac, a ona je sama podigla dvi ćeri, jedna se već udala, a druga studira farmaciju u Zagrebu.

U nika doba kad su svi zaključili da je puno kasno, odlučili su poć ća. Svalina se galantno ponudija da će otpratit gospoju Ivanu, ali ona se zahvalila, rekla da ne triba, i tako je došla auton. Lipo su se ispozdravljali, a zatin je sila u narančasti reno tvingo, zašlajfala ka Šumaher, pipnila in i odjurila put Okruka.

- Ti iruda, koja žena - osta je fasciniran Svalina
- Jebate, stvarno je - doda je Guina
- Ajme! - zavapija je Košćina
- A šta je?
- Zaboravija san joj dat dvi kune i šezdeset lipa!
- Asti sto, kako ćemo je sad opet nać? -snerva se marangun
- A nema druge nego je nazvat na mobitel - samouvjereno će Guina
- Kako kad ne znamo broj?
- Eeee cukuni jedni, ja iman broj!
- Kako, kad ti ga je dala?
- Na mote šempjo, na mote!

I stvarno, idućega petka su se našli svi zajedno kod beštimadura Guine. Opet su mješoviti nadigrali istispolne, ali ne samo to, Ivana Okruška im je pripremila tople sendviče. Lipe male ukusne, s fregulicom sira i malo pancete na vrj.
Za desetak dan, opet kod Svaline. Tamo in je donila punu teču pašta-fažola. Nije znala za pravilo da se kod Svaline ne ji. Oprostili su jon, fažol je bija izvrstan. Malo-pomalo, počeli su kršit sva pravila na koja su se navikli.
Svalina je smanjija pušenje na samo tri-četiri duvana dnevno. Košćina je uspija istirat zmiju iz takujina, a Guini je jednom uspilo izgovorit čak pet rečenica bez iti jedne beštimje.
I novu godinu su dočekali zajedno. Tri mušketira su se nabubala pašticade ka nikad u životu. A tili- ne tili, svaki od njih trojice želija je na neki način steć posebnu naklonost Ivane Okruške. Počeli su se prdecat, uznosit ka pivčići, dokazivat ko je bolji, lipši, pametniji. Zajubili su se, a nisu tili priznat.



A onda je Ivana Okruška nestala. Ka da je u zemlju propala. Mobitel-isključen. Birani broj ne postoji. Zabrinili su se. Čak su je bili i tražit po Bušincima. Uzalud.
Prijatelji su se počeli međusobno optuživat ko je najviše kriv šta ih je otkantala. Svi su bili nervožasti. Guina je slomija osti na škrapu, Svalini se pokvarila glodalica, a Košćina je nako s visoka zaključiva:
- A zašto san ja uvik govorija da se nikad neću ženit!

Prošla je zima, proliće i lito. Polako su zaboravili na svoju ljubimicu. Možda i nisu, ali njezino ime je bilo zabranjeno u međusobnim razgovorima. Ona koju se ne spominje.

Negdi u vrime jematve, Guina je dobija poziv s televizije da dođe na snimanje emisije "Osmi kat".
Jebate, zašto me ovi zovu?
Ka ništa posebno, samo će sidit u publici, televizija će mu platit kartu za autobus i dat dvista kuna za snimanje. Ajde dobro, pomislija je. Nije se ima kad prije pofalit prijateljima. Uletija je Svalini u radionu i mava pozivom;
Vidi, vidi, snimat će emisiju o majstorima sa ostima!

- ­A jel, a zašto su onda mene zvali?- začudija se Svalina
Pogađate već, i Košćina je dobija poziv za snimanje. Još ne mogavši doć sebi, otvorija je širom pismo od televizije dok je prolazija mostom. I naravski, naletila dica iz škola, itaju se potižu, viču, skaču, zapunija reful i odnija pismo u more.

- Na van roge, ćaćine i materine, dico nesriknja - vika je Košćina priko mosta, a malo je ko razumija šta mu je. Srićom, telefonski su mu potvrdili da je stvarno pozvan i da može doć i bez one kartušine. Bidan Košćina je svo vrime mislija da će ić na snimanje Binga.

Za sedan dan, našli su se sva trojica na Prisavlju. Lipo su ih primili, napudrali ih po licu, dalo in kušine za ispo guzice i selo u publiku. Zadatak je bija jednostavan. Tribali su samo pratit jednoga čovika sa slušalicama na ušima koji je staja kraj kamere. Kad on plješće - svi plješću. kad prestane - da niko nije ni zucnija!

Izašla i voditeljica Danijela. Najavljuje prvu gošću - književnicu Ivanu Batarelo. Nedavno je izdala knjigu "Tri duje bez duje špadi" koja je u prvom tjednu oborila sve rekorde čitanosti. Publika plješće, izlazi književnica, neka zgodna mačka sa očalama, a njih trojica se gledaju u čudu. Naša Ivana!?

Danijela je srdačna, a književnica razgovorljiva. Knjiga – kaže ona- govori o trojici šarmantnih Dalmatinaca i njihovim međusobnim odnosima. Kako se u život okorjelih neženja uplela jedna žena i potpuno ih poremetila.

- A sad, dragi gledatelji, prekinula je načas Danijela Ivanu - upoznajmo stvarne junake ove izvrsne knjige!
Reflektori su obasjali trojicu mušketira, publika je pljeskala i vikala ju-ju, a mikrofon su prvo gurnili Guini pod nos.
- Jeba me pas ako ja kurca razumin šta se ovde događa - provalija je beštimadur iz njega.
Naravno, ovu će izjavu posli tehničari u montaži izrizat.
Svalina je tija ispast pametniji, reka da je on početka pretpostavlja o čemu se radi, a Košćina se vas tresa i zaplića jezikom, nija ga se moglo razumit božetebe. I on se sad nada da će ga u montaži okinit.

Dvi ure nakon snimanja, našla se opet stara ekipa okupljena oko stola u gornjogradskom restoranu „Baltazar“.
Sad su svi bili pinku opušteniji nego maloprije prid kamerama. Ivana im se ispričala i rekla kako se nada da se neće uvridit.
- Ma di ćemo se mi uvridit – rekla su sva trojica uglas. Nakon zagrebačkog odreska, njokade s gorgonzolom i četvrte botilje graševine, Guina se uzgovorija tako da niko od njega nije moga doć do riči, Svalina se nervozno meškoljija jer nije moga zapalit španjulet, a Košćina se primirija i deboto protrnija od straja kad je pomislija – a ko će sve ovo platit?

Perspektiva nije sjajna. Ukoliko se nastavi razdoblje kiša i status "bika koji sjedi" postane dominantan, bojim se da će u dogledno vrijeme doći do evolucijskih promjena u obliku čovječjeg tijela. Dupeta i glave će nam rasti na kvadrat dok će ekstremiteti postupno kržljati. Jedino će prosperirati prst kažiprst s obzirom da se upravo on najviše koristi pri kliketanju mišem.



Prestravljen ovom spoznajom odlučio sam sjesti u auto (eeej čuj mene, ja se "dinamiziram" sjedanjem u auto tz tz) i iskoristiti koliko-toliko sunčan dan za još jedan pohod zavičajem.

Odlučio sam, bit ću nomad barem jednom tjedno bez obzira što mi je onaj Zdenko onomad pribotunao da nomadi samo rade monade. Vrlo v. baš me b. ovo je i tako samo onomadopeja.

Prometnicu koja od Drniša vodi prema Vrlici dugo sam izbjegavao i to na neviđeno, prepostavljajući kako cesta koja se penje po Svilaji mora imati veliki broj sepentina i opasnih lakata. NIje da me laktarenja strah, ali opet... Istina, od skretanja u Siveriću pa do zadnjih kuća Miočića, put je dosta žbrljav, žgombav i krivudav, ali nakon toga slijedi neobično ravan dio preko brijega i dola, ima brat-bratu četr' pet kilometara pravca. Fino fićukaš, volan držiš ručnim palcem, nožnim kontroliraš gas i pičiš gore- dole po jednadžbi sinusoide.



Ipak, valja biti oprezan i izbjegavati petu brzinu jer ćete na tom pravcu zasigurno naletjeti na barem jednu lijenu kravu koja preživa na asfaltu. Mada su pašnjaci sa strane zaštićeni žičanom mrežom, uvijek se nađe neka pojedinka koja ne poštuje institucije sistema i vodi svoju politiku.

Nakon tog ravnog dijela valja ipak svladati nekoliko šikana i do prijevoja koji razdvaja planine Svilaju i Kozjak (pazite, to nije onaj Kozjak iznad Kaštelanskog zaljeva), malko usporiti kako ne bi promašili skretanje. Kao dobar orijentir može poslužiti tabla na kojoj piše da do planinarske kuće P.D. Svetog Jure ima četiri kilometra puta kojeg je glavom i suknjom gradio jedan Škot, sin onog Adama.

Poznavajući ranija djela poznatog umjetnika, nismo željeli ništa prepuštati slučaju već smo parkirali auto na prvom proširenju. Što je sigurno, sigurno je, uostalom jesmo li odlučili hodati ili vozikati se? A i što je to 4 kilometra, neš ti...



Zapadnim dijelom Svilaje izmjenju se blago valovite zaravni sa trč-trč umcima, umčićima i ponikvama omeđenim suhozidima koji kazuju kako su se i male površine plodne zemlje još ne tako davno koristile u korisne svrhe - za uzgoj kumpira, kapule, kupusa a i ostalih ukusnih povrtnica koje počinju na K.
Kao po pravilu, u blizini takvih dočića nailazimo na tužne ostatke kamenih kućica koje, ako već nisu služile za stalno stanovanje, koristile ljudima u toplijem dijelu godine, kad bi se blago gon'lo u plan'nu.


Stoga nas je posebno razveselio najprije miris, a potom i pogled na jednu obnovljenu kućicu iz čijeg je dimnjaka veselo pućkalo. Mada smo poželjeli, ipak smo odustali od kucanja na vrata, nikad ne znaš tko se to unutra pucka, ovaj hoću reći- pućka.

A zapravo, mi smo danas na Svilaju došli samo zato da bi gledali - Dinaru. Tek ovako, promatrajući je sa pristojne udaljenosti postaješ svjestan o kakvoj se golemoj barijeri radi. Od Sinjala preko Velikog Bata, Janskog i Lišanjskog vrha, hrbatom Velike Duvjakuše sve do Troglava, rastegnula se planina poput goleme mačke još mamurne nakon buđenja iz vjekovnog sna.





I zanimljivo, svom tom dužinom ponavlja se isti uzorak - vodoravni ili tek blago nakošeni slojevi kamenih gromada koji ovako iz daljine podsjećaju na goleme napolitanke. Red oblatni, red fila, red oblatni, red fila pa tako preko nekoliko puta.
Bogme, od ovih dinarskih napolitanki, čovjeka trenutno obuzme želja za nečim slatkim.



A nas još uvijek vodi onaj Škot koji se pravi djelimično blesav i pretežno mutav. Ništa lola ne govori, samo pokazuje tablu na kojoj piše kako do planinarske kuće ima još dvadeset minuta hoda. Super, rekosmo u glas, ali kako li smo tek glasno zapjevali kad smo nakon više od pola sata junačkog koračanja naišli na novu tablu na kojoj je pisalo da do željenog cilja imamo još minuta - deset. Netko je očito za vrijeme kontrolnih zadaća iz matematike žestoko prepisivao. Zbunjoza je bila potpuna kad smo već prežaljenu planinarsku kućicu ugledali tek minutu- dvije nakon onog putokaza od deset minuta!?



Stoga smo slijedeću tablu na kojoj se kočoperio natpis Lisina - 2h dočekali totalno konsternirani. Kako dva sata kad se do tog vrha možemo kamenčićem baciti? Ma, to ćemo mi za petnajstak minuta.
Da, ali... Nismo očekivali da će put za obližnju Lisinu voditi preko Bugojna, Travnika i Šavnika. Brate, kruži li on kruži okolo kole, izaziva ti vrtoglavicu i donosi u glavu pitanja tipa - jesu li ono Phnom Penh i Sean Penn braća?

Suočeni s rapidnim padom koncentracije, smogli smo samo toliko snage da odustanemo od pentranja na hudu Lisinu. Što ćemo tamo? Bacati poglede na minska polja? Ne hvala, to bi za ovaj put bilo dovoljno.



Na povratku sam razmišljao o smislu života, istini i pronalasku rješenja za probleme koji me muče.



Nakon daljnih desetak kilometara hoda, nadojen friškim zrakom, zaključio sam da se istina uvijek nalazi u sredini, a sva rješenja su zapisana na zadnjim stranicama zbirke zadataka.



Idemo dalje za iste pare!

Već treći dan vrišti susjede Marle alarm. Zvukom para čekić, stremen i nakovanj, vibracijama izaziva potrese u malim sivim ćelijama, a čini mi se, mada još nisam posve siguran, da uzrokuje i akutno kovrčanje kose.
Iz čista nemira, bez uvertire, počne svoju ariju - piiiiiiiiin-cju-ciju-ciju-cijuuuuuuuuuuuuuuu. Pa tako dvadesetak puta isti refren. Onda zamukne. Donese olakšanje. No ne zadugo. Za dvije, najviše tri minute, opet se oglasi - piiiiiiiiin-cju-ciju-ciju-cijuuuuuuuuuuuuuuu...

Kuća susjede Marle lijepa je i velika. Ima puno prozora i vrata. A i dimnjaka. San svakog provalnika. No, trenutno u kući susjede Marle stanuje samo tarantela Mimi. Susjeda Marla živi vani, mislim tamo negdje kod Utrechta, u nekom mjestašcu koje ima puno slova O u imenu. Ne, nije Kooh-i-noor. Ali nešto slično jest.

Eno ga, opet vrišti...
I nije mu ovo prvi put.
Ima tome par godina, bio je isto ovako zimski dan, prohladan, nikakav, a dobro ga pamtim po tome, što su upravo tog jutra dvojica bilmeza opljačkala poštu, propucali zaštitara u nogu i dali se u bijeg. Policija je blokirala čitav grad, patrole su bile na svakome križanju, zaustavljanja, provjeravanja, legitimiranja, sto čuda. Osjećaj da su naoružani pljačkaši tu negdje blizu nije bio nimalo ugodan.
I u jeku opće psihoze i pomisli kako te na svakom kantunu može sačekati krvolok iz pošte, oglasi se susjede Mare alarm. Isto ovako kao i danas. Piiiiiiiiin-cju-ciju-ciju-cijuuuuuuuuuuuuuuu. Naravno, susjeda Marla ni tada nije bila doma nego u tome, Kooh i - kako li se već ne zove.

Već smo se ranije bili dogovorili da u slučaju aktiviranja stupimo u kontakt sa agencijom "Hogar strašni". Oni se naime bave takvim stvarima, osiguranjima, alarmima, imaju pod svojom kontrolom na stotine objekata, nema br'te tica da proleti, a da oni to ne zabilježe svojim instrumentima.
I zaista, nije prošla ni minuta, javio se neki tip iz Hogara strašnog, kaže kako se u kući gospođe Marle aktivirao alarm. Moooooolim, pa daj reci mi nešto što ne znam! Kao da ne čujem da se aktivirao alarm! Ma nema ko drugi bit, stoposto su upali ovi bjegunci za kojima trči policija!

A Hogar meni ni pet ni šest - dajte, mogli ste časkom poći tamo pa nam javiti što se dogodilo.
Majketi, da pođem tamo na nišan pljačkašima, jesi li čovječe pri sebi, ko je ovde Hogar, ti ili ja?

Naposljetku se ispostavilo da se radilo o lažnoj uzbuni. Pljačkaše su ukebali skroz na drugom kraju grada. Hogar je daljinski isključio usrani alarm. Već smo tada posumnjali da se susjede Marle alarm aktivira ne na provale, već na nevrijeme.

I evo ti ga sad opet. Prošvikao valjda od gnjiloga vrimena. Dreči, krešti, skviči, ruje, bubnja. No, ovoga puta, Hogar strašni se ne javlja. Ni zuc.
Pa dobro, ako neće Hogar telefonu, oće telefon Hogaru - aloooooo Strašni, u kući susjede Marle opet se aktivirao alarm.
Na žalost, ništa ne možemo uraditi, gospođe Marle alarm nije više naš član.
Pa kako ćemo sad?
Žao nam je gospodine, ali mi za taj slučaj više nismo nadležni.
Nazovite vašu susjedu, možda je sklopila ugovor s nekom drugom agencijom.

Za nevolju, ni na telefon susjede Marle u dalekoj Niskojzemlji nitko se ne javlja. Zapravo lažem, javlja se neka zvučna mašina koja frflja, prtlja i stenje na dač jeziku.
Naivno smo se nadali da će taj agresorski pisak umoriti kad shvati da ga niko ne obadaje. Međutim, kako je odmicala noć, situacija je postala sve napetija. Nemo'š spavat, da si još toliki.

Nazvao sam i policiju - oprostite, znam da je slučaj blesav, ali ne znam kome se obratiti. Alarm skviči, mi ispaljujemo na živce, ne znamo šta ćemo.
U redu, poslat ćemo nekog da izvidi o čemu se radi.



I zaista, nedugo zatim, pristigla su dva uniformirana lica, uljudno su pozdravili, obišli kuću dvaput, triput i proveli akciju Bljesak. Bljeskale su lampadine u mraku, skoro ko u SieSaJ serijama. Šteta što nije bilo niti jedne zgodne foremzičarke.
Nakon završetka izvidnih radnji, policajac mi je prišao i rekao - mi tu ne možemo ništa uraditi, nema znakova provale, a zašto ne zovete susjedu Marlu.
Ama, ne možemo doći do Marle, na njezinom telefonu neka ludača samo frflja abonnee is momenteel niet beschikbaar, ja joj objašnjavam situvaciju, ali ta očito pojma nema kako se isključuje alarm.
A da zovete Elektrodalmaciju, neka isključe dovod struje!

Ma vidi pametnoga policajca, kako se toga prije nismo sitili - aloooo Elektra, taka i taka stvar, dajte dođite amo i ištekajte letriku.
Ne možemo to uraditi, gospođa Marla je uredno podmirila sve račune, nemamo zakonske osnove za prekid dovoda električne energije.
Pa dobro ko može isključit ovaj alarm.
Ne znam, možete se žaliti upravi Vodovoda!
Zašto Vodovoda?
Hihihihi...
Mas pater...

I tako već treći dan vrišti susjede Marle alarm.
Svojedobno je Obama kao moto svoje kampanje koristio izreku "Yes we can". Super to zvuči, ali poput svakog mota, brzo se izliže i smota.
Možda bi našim institucijama sistema bolje pristajao slogan - "Yes, we can't."
Prisjećajući se negdašnjih akcija NNNI (ništa nas ne smije iznenaditi), koje su se istina, ponekad znale odgoditi zbog iznenadne kiše, danas je očito sveudilj prisutna NNMU (ništa ne možemo uraditi).
Bez obzira na alarmantno stanje.

Dan je bio kao stvoren za posjet šoping centru. Namjesto molećivih pogleda usmjerenih prema mrgodnom nebu i uzaludnih nadanja kako će se barem na djeliću svoda ukazati krpica plavetnila, pomisao da se možeš fino dovesti u garažu i bez otvaranja kišobrana jednostavno translatirati u svijet ulaštenih podova i sjajnih izloga, izgledala je posve primamljivo.

Osim toga, čak i ako ti pođe za novčanikom othrvati se sirenskom zovu senzacionalnih sniženja i akcija od kojih pamet staje, tko ti brani udobno se smjestiti u prvu fotelju, naručiti makjato i čašu vode (iz špine dakako), potom otmjeno iscrtkavati krugove po dnu šalice i kao nehajno promatrati ofenzivu zgodnih komadićaka na istaknute čuke šoping imperije. A tko zna, možda bih dobio inspiraciju za pisanje romana "Ekscentrik u šoping centru".

No, ni sam ne znam kako, dal' zbog radova na cesti, pogrešnog prestrojavanja ili možda akutne dezorijentacije, uglavnom, nakon pola sata vožnje našao sam se na skroz drugom kraju županije. Općina Marina, mjesto Vinišća, zaseok Kusture, uvala Voluja. A šta ću ovdje mili bože!? Hm, zašto me u posljednje vrijeme tako snažno vuče Hilejski poluotok?

Mada su turobni oblaci i dalje pritiskali zemlju i more, štoviše, prijetili kako u svakom trenutku mogu ispaliti kanonadu ubojitih kapi na naše tintare, nakon par izmjena povuci-potegni zahtjeva i obećanja, uspjeli smo postići dogovor o nenapadanju.



Voluja je duboko usječena uvala zapadno od Vinišća i zajedno sa sestrom-blizankom Ljubljevom i malenom Smokvicom zaokružuju nešto veću uvalu koja se zove Velo Riševo. Omeđena rtom Ratac na istoku i rtom Čovik na zapadu, po vazdan gleda na Drvenik mali i otočić-svjetionik Murvicu.
O koliko imena, tko li će sve to popamtiti, uostalom tko nam je kriv što nismo praktični kao Ameri koji svoje ceste i predjele darivaju maštovitim nazivima kao Route 66 ili Area 51. Kratko, pamtljivo i nezaboravljivo.



Ovako, suočeni sa ozbiljnom prijetnjom da nam se pobrkaju Smokvica i Murvica, Čovik i Vol, Prasac i Magarac, nismo ni obratili pažnju na jednog čiču koji se drndavim quadom spuštao razlokanom cesticom hvatajući zalet kao da je na skijaškoj skakaonici. U pratnji dva ogromna njemačka ovčara, zaogrnut kožnim mantilom, smiješnom kacigom i naočalama za pomrčinu sunca, doimao se poput lika iz priče o inspektoru Anzuloviću i gospođi Schwartz.



Naposljetku smo se ipak sretno domogli uvale u čijem se dnu nalazi mandrač sa desetak privezanih brodica, mahom ribarskih. Premda vani more divlja, uvala je posve mirna. Nekom oluja nekom Voluja. Dvojica mladića šekaju svoje barke, malo dalje, jedan barba zateže tendu. Grinta šta vrime ne da na more. Sve će izgnjijat, kaže. Tu je i kapelica posvećena svetom Nikoli, a jedna ptičica mi je prišapnula kako se posljednjih godina upravo u Voluji na posebno svečan način obilježava blagdan zaštitnika mornara i putnika.



Lijepo, zvuči kao poziv na slijedeću feštu. No, možda ne bi bilo zgorega podići još jednu kapelicu u čast sveca zaštitnika bespravnih graditelja, hoću reći - zaštitnika od bespravnih graditelja, s obzirom da se se visoko iznad vale kočopere nekakve nakupine bloketa, papundeka, gipsa i trnite koje se samo u stanju teškog estetskog rastrojstva mogu nazvati vikendicama ili ako baš inzistirate - kućama za odmor.

Maštovitosti naših ljudi koji kockicama od betona uspijevaju oblikovati čudovite građevine, zaista nema kraja. Kakav Lego, trebali smo brendirati bloketu.
No, sve će to narod pozlatiti, ovaj - legalizirati...



Već se prvi mrak počeo hvatati za tlo kad smo shvatili da smo se prilično udaljili od početne točke pa smo odlučili ubrzati korak.
U olovnom zimskom predvečerju, tinjala su rijetka svjetla u raštrkanim zaseocima. Ondje jedna kuća, tamo dvije, iza onog umca treća... Tama je poprimila drugačiju boju. I stalno se mjenjala. Prehodali smo devedeset nijansi tame.

Opet susretosmo ona dva njemačka ovčara. Laju. A mi prolazimo. Gazdu ne vidjesmo. A ni quada.
Bio je to idealan dan za posjet šoping centru. O da...

Luduje vitar s mora, nasrće na prozore pa kad vidi da ne ide, promigolji ispod vrata i paf - otkine prvi list kalendara!? Točno onako kako treba, po perforiranom šavu, kao da ima ruke. Godina puca po šavovima, troši se još jedan dan. Prvi drugoga. Sutra će vjerojatno drugi drugoga, prekosutra će pak treći drugoga, bome neće bit lako ovome drugome dok se svi izredaju. Škandal i kupleraj!

Na radiju neka tiha glazba svira, ali i ona mi je previše. Držim je tek toliko da prekrije šušketanje susjeda Felicija koji po ovoj kišurini nešto brusi, reže, vari, tko će ga znat što on to sad inžinja. Nadam se da će ga proć.

Neke mudre glavice izmislile su kako se najprije zvuk, a potom i slika mogu prenositi na velike udaljenosti. Živimo s tim dostignućima već lijepi niz godina i sve nam je to tako normalno. Telefon, televizija, tele-ovo tele-ono. No, što je sa ostalim osjetilima? Mirisom, okusom, dodirom? Zar je moguće da se ništa na radi na tome? Pogotovo u ovim vremenima kad su kulinarske emisije preplavile TV kanale, prava je šteta da ne možemo osjetiti mirise i okuse tih delicija. Nego ovako moramo zamišljati. Bzvz. Tko zna, možda jednog dana nešto i bude od toga. Živi bili pa mirisali...



Ipak, ostaje jedan osjet za kojeg se bojim da će zauvijek ostati "ovdje" i da ga nikakvo tele neće uspjeti prebaciti na dugi kraj svijeta. Dodir.
Dodira smo tako malo svjesni, a tako nam mnogo pruža. Zar ima ljepšeg osjećaja nego dotaknuti onog koga voliš? Bez dodira, ni ljubavi ne bi bilo, a bez ljubavi kažu, ni svita. Lako za pogled, lako za riječ, ali dobiti licence to touch, e to je to!

I kad smo zajedno, dotičemo se jedno drugog gotovo nesvjesno. Ne uvijek u snažnim gestama poput zagrljaja i poljubaca već u milijun malih i usputnih dodira koji nam oboje dan. Jutrom, danju, noću, nije važno kad, nije važno gdje, u prolazu, pored sudopera ili stolića za peglanje. O da, pogotovo pored stolića za peglanje...

Tvoja ramena i moje ruke, stvoreni su jedni za druge, na tvojim leđima iscrtkao sam dodirom i Velikog i Malog medvjeda, i Sjevernjaču i Kasiopeju, i sve zvijezde za koje znam i za koje ne znam. I tvoje ime. Dodirom te upoznajem, dodirom te prepoznajem, dodirom te želim.

I znam da bi sva bol zbog ovog glupog glavoboljnog juga koje kida stranice na našem kalendaru iščezla, kad bi me samo na trenutak dodirnula. Kad bi me samo dodirnula...

Nedostaješ mi.